U procesu uništavanja hrvatske brodogradnje koja je, kao i svako drugo uništavanje materijalne osnove hrvatskog društva, započela Tuđmanovim preuzimanjem vlasti u Hrvatskoj i dovođenjem na čelna mjesta u brodogradilištima nekompetentnih podobnika iz redova “vjernih vojnika partije”, potom nastavljena ultimativnim zahtjevim EK radi uklanjanja potencijalno snažne hrvatske brodogradnje kao konkurenta evropskim bodogradilištima, jer ako smo išta znali, onda smo graditi brodove nedvojbeno znali, došlo se do kraja i u najvećem hrvatskom brodogradilištu BI Split.
BI Split je privatizirana 28. veljače 2013. činom potpisivanja Ugovora o prodaji i prijenosu dionica brodograđevne industrije Split između Vlade i samoborskog DIV-a po kojem je DIV postao vlasnik 99,78 posto dionica Brodosplita.
Moram priznati da je mene osobno uvijek fascinirala činjenica kad tvrtka preuzima neku tvrtku, čiji je ukupni tjedni prihod veći od ukupnog godišnjeg prihoda novog vlasnika.
Na stranu sad to što u konkretnom slučaju novi vlasnik nema pojma o brodogradnji. Doduše, prema prvim njegovim izjavama on se brodogradnjom i ne kani baviti.
Naprosto je nevjerojatno da premijer Zoran Milanović kaže kako će brodogradnja u Hrvatskoj opstati ali ne u sadašnjem „opsegu“ i na ovakav način kako do sada, a da na izgovoreno svi škverani ostanu gotovo bez ikakve reakcije. Nisu slušali ili nisu razumjeli???
Ovo je nešto stariji moj dnevnik koji sam htio podijeliti s vama. Uloga mu je jačati otpornost na određene tipove manipulacije u političkom govoru. Jednako tako, neke od Premijerkinih izjava ćete prepoznati kao par mjeseci stare. Kada sam ga prvi puta napisao, nadao sam se da će netko povezati EU s eulogijom kao najjači među tim primjerima posmrtnih govora, ali nije išlo. Recite što vi mislite.
POZDRAV IZ RIJEKE
ILI „KREPAT, MA NE MOLAT“
Kako su vijesti o prosvjedima u Rijeci već obišle Hrvatsku, pa o tome znate što se moglo saznati, voljela bih Vam prenijeti atmosferu skupa i dojmove, dok su još sviježi.
Skup je održan u centru grada, na dva od najljepših riječkih trgova, bilo je previše ljudi da bi stali na Trg 128. brigade, pa su se ljudi skupili i na Trgu 111. brigade, koji se nastavlja na njega.
Prosvjedima su podršku dali studenti, a govornici su bili sa Tehničkog i Filozofskog fakulteta.
Oduševili su me mladi ljudi, koji su govorili o svojoj podršci riječkim radnicima, održanju brodogradilišta „Treći maj“, kritici vladajućih.
Podržali su prosvjede Sindikalni predstavnici iz Dubrovnika, Splita, predstavnici Sindikata zaposlenih u turizmu i trgovini, te ostali govornici.
No ono o čemu Vam želim govoriti teško je opisati, to treba doživjeti.
Osim radnika na prosvjed su pozvani nezaposleni, studenti, umirovljenici, te svi oni koji se boje za svoju budućnost.
Sasvim nevjerojatno i bezvezno gubljenje vremena sindikata i nesretnika koji sljakaju u brodogradilistima, treba se iskaliti protestom protiv........E da tu je problem.
Protiv koga se oni bune? Dakle oni se bune protiv poreznih obveznika.Suludo, drsko, bezobrazmo, ali istinito...
Porezni su obveznici ti zlikovci koji ne zele i dalje sanirati gubitke njihovih brodogradilista.Nemojte nikako drugacije tumaciti taj prosvjed!
Jer ako je to prosvjed protiv Vlade, u slucaju uspjeha ( mada sumnjam) novac ce im Vlada isplatiti uzimanjem iz novcanika ostalih 4.000.000 nesretnika.
Čitajući komentare i tekstove koji govore o trenutnoj situaciji koja se odvija u državi sjetio sam se jedne anegdote iz privatnog života. Bilo je to davne 70-ti i neke., vraćajući se iz škole kao živi i nadobudni pionir, uzoran član svoje pionirske razredne zajednice, vrijeme nakon škole sam kratio izvođenjem svakakvih "gluparija" zajedno sa grupicom svojih istomišljenika. Tada su se djeca još igrala po ulicama. Dakle, obični topli, bezimeni, rujanski ponedjeljak kasno posljepodne. Ali nije to bio običan ponedjeljak, to je bio dan koji mi se i danas s vremena na vrijeme vrati u sjećanje., kao da je bio jučer. Došavši kući, shvatio sam da nisam donio torbu i knjige koje mi je majka taj dan spremila i koje sam nosio u školu. Krivnja, strah i panika trenutno su me svladali (tada su djeca imala nekakvu odgovornost). Plačući nad sudbinom što će me zadesiti kada se roditelji vrate kući, ukazao se moj spasitelj., moj DIDA. Obrisao mi je suze, uzeo me za ruku i krenuli smo "vanka". Mala đačka torba s knjigama bila je na nekom bezimenom zidiću pored školskog igrališta uredno naslonjena i čekala je svog đaka.
Slušam jutros rano reprizu sinoćnjeg Otvorenog (na HRT+). Tema je restrukturiranje brodogradilišta: Sudjeluju moj "idol" Polančec, te primorsko-goranski župan Komadina i sindikalni čelnik Matijašević. Priče je uvijek isto prepoznatljivo: Damir bi popuzanski odmah pred EU moćnicima skidao gaće, Ozren bi od radnih mjesta spašavao što se spasiti dade, a Zlatko upozorava da trčanje u bezuvjetnu privatizaciju radi 20.000 subvencioniranih radnih mjesta u brodogradilištima, znače dodatno uništavanje još 40.000 drugih (iz čijih se poreznih davanja ta grana i subvencionirala), a to predstavlja egzistencijalno ugrožavanje više 150.000 ljudi (radnika i njihovih obitelji).
Sve se to tako "mirnodopski" odvijalo dok u jednom trenutku Damir nije prigovorio Zlatku kako je "je o svemu tome lako govoriti onima koji ne sudjeluju u pregovorima" – što je za mene značilo "prosvjetljenje" radi mnogih stvari, bila je to jedna jako važna, slikovita i znakovita primjedba koja je moja razmišljanja odvela u nepredvidljivom ali interesantnom smjeru:
Ima nekoliko stvari koje su se desile u proteklih desetak dana što me nije bilo a o kojima nisam imao prilike pisati. U tri (po meni najvažnije) sudjeluje ili je direktno povezana jedna te ista osoba, ministar gospodarstva Damir Polančec.
O problemu hrvatske brodogradnje zadnja diskusija se vodila u ovom dnevniku.
Po obrascu prisutnom na pollitika.com, imamo struju sveznalica i nostalgičara koji žale za vremenima prošlima u kojima nam je bilo super, gospodarstvo je bilo perspektivno i sve može biti bolje samo ako SDP bude na vlasti.
S druge strane ove višemjesečne diskusije nalazi se moja malenkost i rijetki kolege koji propituju socijalistički sustav, njegovu ekonomsku snagu, održivost i kolika je ustvari bila šansa da taj sustav ostane "prosperitetan" čak i da nije privatizacije i rata, tj. da da smo mirno prešli iz socijalizma u otvoreno tržište s nekim modelom gdje bi građani upravljali tvrtkama
U sklopu spontano provedenog programa cjeloživotnog obrazovanja koje se odvija pod motom «čovik se uči dok je živ», izuzetno mi je drago da sam došao do saznanja kako isti tekst objavljen na različitim portalima može izazvati prilično drugačije akcije i reakcije.
Očigledno da se interesne sfere čitalačke publike prilično razlikuju, pa možda i nije loša ideja da na ovom portalu nastavim objavljivati tekstove ponešto «ozbiljnije» tematike.
Sticajem okolnosti, nisam se uključio u raspravu nakon objavljenog teksta «Zašto umire hrvatska brodogradnja», ali poneki od komentara su mi ipak dali motiva i za pokušaje «dubinske» analize. No, živi bili pa vidili, retorika odgovornih u Vladi po pitanjima brodogradnje posljednjih se dana značajno izmjenila pa očekujem da će se u narednom periodu imati mnogo toga još za reći
Potpredsjednik Vlade Damir Polančec, jučer je u Opatiji izjavio kako brodogradilište u Kraljevici ide u privatizaciju i preorijentirat će se na izgradnju megajahti. To je značajna nadopuna programa restrukturiranja tog škvera koji se na početku fokusirao isključivo na vojni program.
Lijepo, rekli bismo.
Međutim...
