pollitika Neovisni, ali ne i neutralni

Bilo je to davno. Mene više nitko ni pod razno nije pozivao na bilo kakve priredbe, događanja, domjenke ili sl. Samo bi se koji put Boris Maruna smilovao i pozvao da ga pratim nekud kud je i on bio pozvan. Tako sam se, početkom 1989., iznenada našao u Društvu novinara na nekoj konferenciji o ljudskim pravima. Sjećam se da je bilo puno uglednih političara a u pauzi je pokraj mene Zvonko Maković diskutirao s Vesnom Pusić dobro pazeći da ni jednim pokretom ne oda da me poznaje. Maruna je nešto raspravljao s Žunecom (mislim da se tako zvao), sinom poznatog opernog umjetnika i onda je došao do mene. U tom trenutku pristupio nam je Pavle Kalinić. Površno sam ga poznavao jer se jednom uključio u neku kontakt radio-emisiju Omladinskog radija u kojoj sam i ja sudjelovao, pa je čak rekao da mu je drago što sam se aktivirao i da bih ponovo trebao aktivirati barem u kulturi.(Za one koji neznaju, ja sam s meni svojstvenim diplomatskim umijećem uspio već od 1992.god. biti u Hrvatskoj persona non grata i od 1993.bez posla).