„Oko srca kopni led, ide Božić bili“
Trokutasta, slavonska zemljana kućica. Sobice niske i uboge. Iz „ganjka“ ulazi se u većinu prostorija. U njoj gospođa Micika i njezin muž Viktor, te njezina ostarjela majka Barbara, starija žena koja se pomalo gubi. Sjećam se, Barbare i njenih širokih, ponekad krvavih vena i čopora dječice, koja su iskorištavala njezino povremeno staračko gubljenje, time što bi joj, nakon što se izgubi nekoliko desetaka metara od kuće, govorila kako su je doveli u njezino Zagorje. Bila bi sretna zbog toga i otpjevala bi nam pjesmicu čije riječi me još uvijek sjećaju na nju:
„Ja sam Ivicu zvala u sobicu da mi čisti obuću,
nije Ivica čistio obuću već je mene ljubio.“
Kada bi se ipak sjetila, kako nije u svome Zagorju, bila je toliko tužna, da bismo se posramili svoje okrutnosti.
Razmišljanje o vjeri i crkvi.
Dolazi božić pa mi je eto ova tema pala na pamet. Hrvatska je većinski katolička zemlja pa mi je prirodno osvrnuti se primarno na katolike.
Oko božića se svi trude biti dobri , svima mir i dobro, ljubav... Što je super
Međutim kada malo bolje razmislim sve je to vrlo licemjerno .
Večina vjernika ne podnosi one druge konfesije što je potpuno suprotno onome što im Isus poručuje.
Ne vole niti one druge nacionalnosti je su Bog, Isus, Djevica Marija baš zainteresirani za naš narod , baš smo im dragi i nas više vole od drugih. Mnoge su pjesme spjevane o tome. Jer ne možeš biti dobar pripadnik svoje nacionalnosti ako nisi i vjernik, jer Bog je uz Hrvate, a ako nisi vjernik onda nisi ni "dobar" Hrvat. To je jedna od većih gluposti.Malo plitko gledaju, ako je bog stvorio cijeli svijet(svemir) onda isto tako voli i sve druge na planeti. Ako ne postoji niti jedan drugi bog osim njihovog, a stvorio je sve to znači da voli i sve ljude drugih nacinalnosti ,vjeroispovjesti... Jer , još uvijek su na kugli zemaljskoj.
Kao stari Rimljani i Grci. Pogledajte koliki su hramovi raznih bogova podignuti po cijeloj Hrvatskoj. Pri tome ne mislim na mjesta štovanja katoličkog, pravoslavnog ili islamskog boga. Oni su možda najtradicionalniji. Da li su najrasprostranjeniji i najobožavaniji i ispred svih ostalih bogova?
Evo neki dan se otvorio novi hram nazvan „Zapadna vrata“.
U njemu se štuje moćni bog zvan novac, ali i ostali vrlo moćni i milosrdni bogovi kao što je na primjer bog zvan društveni status(taj bog je vrlo moćan ali stalno traži prinošenje novih žrtava-to je mali problem), pa onda bog zvan marketing(taj je zeznut jer vas začas uvjeri da on ima baš sve što trebate, za uzvrat traži žrtvu vaše vijernosti, pažnje,zdravog rasuđivanja.)
Najsmješnije je što te bogove najviše štuju u vrijeme Božića i inih vjerskih praznika. A lijepo im je rečeno :“Ne imaj drugog boga osim mene!“ (ili tako nekako).
Dugo nam je trebalo da shvatimo…
Naš dični premijer se pojavio kvazi-inkognito na nekom sastanku sa sindikatima, bez glasnogovornika (Mehun izjavljuje da nema pojma što je bilo na sastanku jer je bio negdje drugdje, a Maček se odavna maknuo) i napokon dao jednu istinitu izjavu u svojoj dugogodišnjoj karijeri: „Bez dramatike, visimo o niti – ili kolokvijalno rečeno - u banani smo!".
Da li se naš premijer naglo probudio, došao k svijesti ili promijenio dioptriju? Do jučer, premda svi pokazatelji iz okoline već odavno vrište kako situacija nije najbolja, on nas je uvjeravao kao nam je odlično, kako pod njegovim vrhunaravnim vodstvom idemo k dva (valjda jedina) cilja koja nam „je zadalo“ a to su (pogađate) NATO i EU, i kako nas eto ništa na tom putu (osim možda susjeda, kojih je srećom samo 2 milijuna – što bi tek bilo da ih je nekoliko puta više?) neće spriječiti. Kriza nas neće pogoditi. A onda odjednom: PANIKA!
Dragi pollitičari!
Vidim da se previše diskutira o ovodnevnim temama, zaboravljamo prošlost.
Budući da ja volim onu latinsku 'Historia est magisra vitae' osvrnut ću se na obljetnicu koju slavimo kao nacionalni blagdan: 22.lipnja- dan antifašističke borbe.
Kada smo konačno prebacili taj blagdan sa 27. srpnja kojega se slavilo u bivšoj državi kao dan ustanka (već smo, nadam se apsolvirali kakav je to ustanak zapravo bio) onda je red izreći nekoliko činjenica manje poznatih javnosti.
Nakon proglašenja NDH u Sisku su komunisti više- manje bili u 'miru' s tadašnjom vlasti budući je postojao sporazum između Hitlera i Staljina. Međutim, nakon napada Njemačke na Sovjetski Savez stvari se mijenjaju.
Vlado Janić saziva 22. lipnja partijski sastanak u selu Žabno kraj Siska u Lovrekovićevoj kući. Okupilo se njih 10-tak. Zaključak sastanka je bio da se povuku u ilegalu. Nakon sastanka svi su otišli svojim kućama osim Vlade Janića i Marijana Cvetkovića koji su prespavali na otvorenome iza Lovrekovićeva sjenika. I... to je to- događaj od 22. lipnja 1941.
Na Kardinala Bozanića se sasula lavina objeda i uvreda zbog njegove navodne propovijedi na Božić. Pri tome sam primjetio da sm govori o Božićnoj propovijedi koja je valjda održana na Božić. Zvone Radikalni pak koristi tekst (barem je tako postavio link) propovijedi održane 1.1.2008. dakle na Novu godinu. I jedan i drugi ne koriste originalne nego prepričane tekstove što ne smatram baš dobrim stilom. A u komentarima sam pročitao da propovijedi kardinala Bozanića nema na stranicama IKA-e što je neistina. Budući da se kritika Bozanićevih propovijedi koristi citatima kojih u originalu nema, slobodan sam ovdje donjeti tu famoznu Bozanićevu BOŽIĆNU propovijed uz molbu za malo više korektnosti kod citiranja i navađanja izvora. To se ne odnosi samo na ovu temu nego i na neke druge dnevnike.
Homilija kardinala Josipa Bozanića, nadbiskupa zagrebačkog na danjoj misi u zagrebačkoj katedrali, Božić 2007.
Iz 52,7-10; Heb 1,1-6; Iv 1,1-18;
Sretan i veseo Božić svim ljudima dobre volje!!
Odlučio sam ovog Božića objaviti na mojim blogovima tri Božićne priče. A kako nemam ni najmanjih književnih sposobnosti, moje priče silom prilika govore o mojim vlastitim doživljajima. I to iz mladosti, dakako.
Danas je Badnji dan, pa bih prije svega želio uputiti Božićne čestitke svima. To je već par tisuća godina svetački dan rađanja novog života, obitelji, uže i šire zajednice. Zato je upravo ovo vrijeme kad se treba jasno sagledati vlastite prilike i ukupnu društvenu situaciju kroz one najstarije vrijednosti, koje moraju biti ugrađene u svaku obitelj, u svaku društvenu organizaciju, u svaku državu a to je onih deset zapovijedi Božjih . Zaboravimo na tren sve tako zvane Ustave, Zakone, pod-zakone i propise, a vratimo se ovim elementarnim Zakonima ljudskog postojanja, kojima se ni nakon skoro 4 tisuće godina ( od Mojsija do danas ) nema što dodati i oduzeti. Kad njih uzmete kao kriterij ljudskih odnosa i filter društvene promocije, lako ćete raspoznati ljude „nazbilj“ i ljude „nahvao“ kako ih je razlikovao Marin Držić:
Sretan i veseo Božić svim ljudima dobre volje!!
Jaslice. Ulje na platnu. Naslikao težak invalid, John Clayton, slika ustima.
Odlučio sam ovog Božića objaviti na mojim blogovima tri Božićne priče. A kako nemam ni najmanjih književnih sposobnosti, moje priče silom prilika govore o mojim vlastitim doživljajima. I to iz mladosti, dakako.
U dalekoj smo 1953/54 školskoj godini – mojoj prvoj. Tada u prvom razredu svijet mi je takav kakvim sam ga shvaćao izgledao crno-bijelim. Na jednoj strani su bili komunisti koji su ubili mog tatu(to su bili „oni“) a na drugoj mi. „Mi“ to je bio vrlo precizan pojam za sedmogodišnjaka poput mene. Mi smo išli u crkvu. Mi smo bili protiv komunizma. Mi smo bili proganjani. Ne odnosi se to sve samo na moju obitelj. Nego na cijeli mikrokozmos u kojem sam se tada kretao.
pollitika Grize me savjest! Dao sam Kikobalogu -1 za grešku, odnosno namjernu 'obmanu' – dva puta je objavio isti dnevnik, samo pod drugim naslovom. Na prvi pogled zasluženo, nema me zbog čega peći savjest. A je li to baš tako?
Očito nije – evo 'grižnja' je tolika da i ja svjesno činim prekršaj – objavljujem dnevnik čiji je naslov napisan velikim slovima. Naravno – da privučem pozornost! Ali ne na sebe, nego na problematiku koju nam kolega kikobalog pokušava približiti, pa se nadam da ćete mi oprostiti. Čini on to uporno, a na pollitici.com doživljava isto što i Romi u svakodnevnom životu – sveopću marginalizaciju. A mislim da to nije zaslužio. Ni on od nas, kao ni Romi od ovoga društva.
