Kad se susretnu Čačićevo zgražanje i Brammertzove preporuke, svatko pametan bi se zamislio, a ako je i odgovoran i na mjestu na kojem se donose odluke ili se na donošenje odluka može utjecati, a ima li makar i minimum osjećaja za opće dobro, potaknulo bi ga na djelovanje kako bi se naciju privelo zdravom razumu.
U svojem prizivanju zdrave pameti Čačić polazi od neprijeporne činjenice da je industrijska proizvodnja u Hrvatskoj danas na razini od cca 80 % one iz 1990. optužujući za to stanje »parazitski sloj koji se zove politička elita«.
http://www.vjesnik.hr/Article.aspx?ID=D8CACA58-22A5-4FAB-B38C-89C5A74A1151
Time on, ipak općenito i izbjegavajući pravu metu, jer bi pogodio i sebe, ukazuje na voluntarističko vođenje države i reperkusije koje je takvo vođenje imalo na gospodarstvo uopće, a na industriju u Hrvatskoj posebno.
Što bi to bila prava meta?
Tuđmanizam, prvenstveno, jer iz malignog karaktera Tuđmanove ličnosti i njegove u suštini apsolutne vlasti proizlaze sve nedaće s kojima se danas susrećemo u Hrvatskoj i za čije otklanjanje dosad i nije bilo političke volje.
Porezno ubijanje krave i trave
Jel se itko sjeća TV emisije od pred par godina gdje su sjedili Šuker i Polančec i na pitanje kako se vlada priprema na nastupajuću krizu obojica su uvrijeđeno ustvrdili da nema krize i da su to zlonamjerna podmetanja. Mislim da si svi možete dočarati standardnu Šukerovu aroganciju i nadutost, a i Polančecovu “pričam ti pirču”.
No, na našu žalost, Lolek i Bolek hrvatskih financija nisu standardno imali pojma i jednostavno “Krize bi!”. Posebno je žalosno što je to bilo vrijeme velikih zarada u raznim fondovima gdje je dnevni rast prelazio 1%, investicija je bilo u nevjerojatnim količinama i sve je bilo u totalnoj euforiji (sve nimalo sumnjivo ili upozoravajuće). Naravno, prvi znakovi da banke to ludilo više ne mogu podnijeti su već bili vidljivi i ministrima financija i gospodarstva bi sve to trebao biti siguran znak da “ne bu dobro”. Bilo bi to tako da mi imamo ministre koji se brinu za svoje resore, no ova dvojica, a pogotovo ovaj koji još nije u Remetincu, nažalost nisu baš neki.
Nakon prvih probnih balona o mogućoj izvedbi mini porezne reforme, Vlada je izašla i sa konkretnim brojkama, kojim se porezne stope za oporezivanje dohotka sa četiri porezna razreda (15, 25, 35 i 45 posto) svode na tri (12, 25 i 40 posto). Dobar pregled izmjena napravio je Daniel N. u svom dnevniku ”Što donose novi porezi? ”. U biti, generalno gledano, ova porezna mini-reforma donosi rasterećenje porezne presije na prihode građana – no zamjerke na način izvedbe, koje sam iznio u dnevniku ”Kad Superhik spašava državu...” i dalje ostaju. Smatram da se ova mjera sprovela na loš način i sa društveno nepoželjnim posljedicama. Evo i zašto.
Glavna tema ovih dana je program Jadranke Kosor za izlazak iz krize. Namjerno kažem program Jadranke Kosor, budući u novinama čitam kako ni ministri ni predsjedništvo HDZ-a nisu znali za Jadrankin paket mjera, pa se postavlja pitanje o tome tko stvarno donosi odluke umjesto izvršne vlasti, i od kuda te odluke crpe legitimitet – no to je već jedno drugo pitanje. Ono čime bi se ja danas pozabavio je malo detaljnija analiza nekih najavljenih mjera. Naime, stječe se dojam da Jadranka pod plaštem nužnih reformi i rezova prodaje i kukavičje jaje mjera koje teret krize raspoređuju po svima osim po najbogatijima. I ne samo to – mjere svojim učinkom ne odgovaraju potrebama države, već se koriste kao savršen izgovor za poteze koji u socijalno osjetljivoj državi ne bi smjeli biti prihvatljivi.
Pišući dosad o živom zlu i zatiratelju hrvatske industrije, Borislavu Škegri, napisao sam neprijepornu činjenicu da njegovo poimanje gospodarske politike, 1993.-2000., nije podržao niti jedan hrvatski ekonomist od imena, a ipak je bio suveren jer je imao Tuđmanovu bezrezervne podršku, a Tuđman je na području ekonomije bio izuzetno "jak", kao i na drugim područjima uostalom.
Sve su to za njega bila bespuća po kojima je besciljno tumarao, što je omogućavalo živopisnim likovima poput Škegre, Šuška, Canjuge, Pašalića ... da prigrabe silnu moć, koju su uglavnom zloupotrebljavali.
Borislav Škegro je glavni mozak gospodarstva koje svih ovih godina imamo, a time i svega onoga što danas u RH imamo:
Zahvaljujući ekonomskom geniju B. Škegre, mi danas gotovo više i nemamo industrije.
Zahvaljujući ekonomskom geniju B. Škegre mi danas imamo brojne trgovinske lance, uglavnom strane.
Zahvaljujući ekonomskom geniju B. Škegre sve smo rasprodali i "privatizirali". I dok svi, oni od imena i oni bezimeni, znaju da je pretvorba vlasništva i privatizacija imala sve elemente pljačke, ekonomski genije B. Škegre raspoznaje je kao nešto "što nas je spasilo".
Da je gospodarska kriza koja potresa hrvatsko društvo samo posljedica svjetske recesije, onda bi je se i riješavalo kopirajući svjetska iskustva.
Ali ona to nije, ona je, iako dijelom i plod svjetske recesije, ipak više posljedica Tuđmanove opće "genijalnosti" i ekonomskog "genija" Borislava Škegre.
Borislav Škegro je otac deindustrijalizacije Hrvatske, koju je mogao tako uspješno i sveobuhvatno provesti jedino zahvaljujući neupitnoj i bespogovornoj podršci Franje Tuđmana, iako Škegrinu "genijalnost" nije razaznavao nijedan hrvatski ekonomista od imena.
Gospodarska kriza se u RH od strane izvršne vlasti negirala, a onda priznavala minorizirajući njen utjecaj na hrvatsko gospodarstvo, jer recesija će nas tek marginalno očesati.
A onda najednom priznanje: "U banani smo!"
Glavni iluzionist bježi s kormila Vlade, ostavljajući vrući krumpir krize, koja je zahvatila sve segmente hrvatskog društva u rukama osobe koja je principom negativne selekcije kadrova dosegnula sam plafon svoje nesposobnosti, aktualne premijerke Jadranke Kosor.
STRATEŠKI OKVIR ZA RAZVOJ 2006.-2013.
Borislav Škegro, savjetnik premijerke Kosor, dao je intervju Zoranu Šprajcu 6. veljače u Dnevniku HTV. U tom intervjuu Škegro je posebno naglasio da Hrvatska ima dokumente (programe, programska usmjerenja- op.a.) koje dobrim dijelom ne realizira i u tom pogledu posebno istaknuo «Strateški okvir za razvoj 2006.-2013.». Vrijedno je stoga podsjetiti se što to Hrvatska u tom segmentu ima, tko je autor tog dokumenta i kako se programske vizije sadržane u tom dokumentu, s obzirom na vremenski odmak od četiri godine, ostvaruju.
Već i sam naslov ukazuje na ograničene dosege dokumenta. Umjesto «Strategija razvoja Hrvatske 2006.-2013.» dokument nosi naslov «Strateški okvir za razvoj 2006.-2013.». Naslovom autori vjerojatno žele sugerirati da se radi o svojevrsnom konceptu, ali i u tom slučaju naslov je trebao glasiti «Okvir za strateški razvoj Hrvatske 2006.-2013.».
... koja, bojim se, nikome neće donijeti sreću
Jadranka Kosor kompletirala je svoj savjetnički tim za ekonomska pitanja koji sačinjavaju Sandra Švaljek, Borislav Škegro, Željko Lovrinčević i Željko Perić.
Sandra Švaljek, ravnateljica Ekonomskog instituta, iz kojega je i dosad dolazilo za Hrvatsku puno "korisnih" prijedloga, a otuda potiču i Ž. Lovrinčevižć i B. Škegro. Ž. Perić pak potiče iz istog "legla" iz kojeg potiču i "usrećitelji" "Plive" i "Podravke" Ž. Čović i D. Marinac.
O B. Škegri nije potrebno trošiti riječi, radi se o čovjeku koji je svojedobno vedrio i oblačio na hrvatskom ekonomskom nebu, čovjeku čije poteze nikad nije odobravao nijedan od hrvatskiih ekonomista od imena, ne zbog ljubomore kako se to znalo reći, čovjeka koji je doslovno deindustrijalizirao Hrvatsku, čime je i posredno i neposredno kriv za sadašnju izuzetno tešku gospodarsku situaciju.
Radi posvemašnje deindustrijaliziranosti gospodarski oporavak u RH bit će teži i trajati znatno duže nego u zemljama iste razine ekonomske razvijenosti.
U svojem intevjuu "Globusu" grobar hrvatske industrije i organizator hrvatskog gospodarstva na način šverca škije iz svojeg zavičaja, a ljudi iz tog zavičaja zadužili su nas sve dok je svijeta i vijeka, Borislav Škegro, izjavio je između ostalog bez imalo srama:
"Pa, primjerice, ako je u državi ili stranci provođena 'detuđmanizacija', onda se valjda ograđivalo i od gospodarske politike, posebno ako se tu uključuje i tzv. pretvorbu i privatizaciju koje su, ponovo tvrdim, i ne samo ja, takve kakve su bile i u kakvim su okolnostima provođene – spasile Hrvatsku. Dakle, ništa mi ne smeta. Nemam se čega sramiti."
Prvo, nikad i nigdje nisam čuo niti pročitao da je još netko od ikakvog imena rekao ovo što je rekao Škegro.
Drugo, osobno mislim da nijedan hrvatski ekonomist od imena takvo nešto ne bi rekao ni pod najtežim mukama.
Škegro je i u vrijeme kad nas je usrećivao svojom "izgradnjom" gospodarskog sustava Hrvatske znanog pod imenom "šverc-komerc" bio, što se struke tiče, potpuno usamljen, jedini koji mu je pružao neograničenu podršku bio je Franjo Tuđman, samo taj gospodin bio je ekonomski analfabet.
Postizanje sporazuma o arbitraži sa Slovenijom, sporazuma koji u biti ne znači ništa, jer se njime ne riješava niti jedno otvoreno pitanje između Hrvatske i Slovenije, značilo je promociju Jadranke Kosor kao vrsnog majstora, genija pače, na diplomatskom planu.
Ona je eto riješila nešto što "dragi Ivo" nije uspijevao 6 godina.
Tipično za nju; pronalaženje rješenja kojima se ne riješava ništa.
"Prazna ničla" rekli bi Slovenci.
Ali Jadranka postaje nacionalna heroina, bez pokrića naravno.
Otvaranje istraga u nizu korupcionaških afera u koje su do grla umočeni vrhovi vlasti pripisuju se kao zasluge aktualne premijerke i još pojačavaju dojam o njenoj sposobnosti i odlučnosti u borbi protiv korupcije.
Samo ta "odlučnost" ima i naličje jer faktički ne dotiče istaknute "igrače" kao što su Kalmeta ili "barba Luka", a kadrovska rješenja i u HEP-u i u HAC-u, ako nisu gora od prethodnih, bolja sigurno nisu, pa niti ne garantiraju da će se u tim javnim poduzećima raditi na suzbijanju kriminala i korupcije.
Treba li napomenuti da dosad HŽ nije niti okrznut, a u njemu afera sustiže aferu.
Gube se i ljudski životi, pa ništa, Kalmeta je jači.
