pollitika Neovisni, ali ne i neutralni

Prije nekoliko godina umro je u Zagrebu, nakon duge i teške bolesti, poznati hrvatski pjesnik i pisac, književnik Dubravko Horvatić. Bili smo prijatelji. Pred sam kraj nekoliko puta sam s njim telefonski razgovarao i bilo je jasno da se bliži ono neminovno i da će Dubravko na onaj svijet. Na pogrebu, kojem je ipak smjela prisustvovati javnost, glavna osoba nije bila Dubravko od kojeg smo se na neki način željeli oprostiti, nego njegova udovica. Ona je zabranila bilo kakve govore, odavanja počasti ili bilo što drugo što je pokojnik za života itekako bio zaslužio. Sjećam se kad je objavio pjesmu "Olovni grad" (Bleiburg) i kad je došao k meni u Njemačku, sav ponosan što mu je to uspjelo u ondašnjoj Jugoslaviji. No udovica, možda zbog kritike koju su Dubravku, s pravom, upućivali mnogi u vezi s njegovim radom u "Hrvatskom slovu" odlučila je svima začepiti usta. Pa kad je franjevac(a Dubravko je bio u posebno dobrim odnosima s fratrima), koji je vodio pogreb, nad otvorenim grobom, zaustio da ipak kaže par riječi u počast pokojnika udovica je odmah poslala svoju kćer (ili unuku) koja je pred svima zabranila fratru da kaže ma i jednu jedincatu riječ o pokojniku.

Upravo je objavljena vijest da je u Zagrebu preminuo hrvatski pjesnik, politički emigrant i dobar čovjek Boris Maruna. Meni je bio još više od toga, bio mi je prijatelj.

Rođen je na južnim obroncima Velebita, upravo tamo gdje sam ja 1991.god. ratovao, a upoznali smo se tek u emigraciji. Uočio sam njegove pjesme, bile su onako, simpatične na prvi pogled. Sa stihovima poput "Hrvati mi idu na živce" ili slično. A pisac tih pjesama (Govorim na sav glas) bio mi je nakon susreta u Los Angelesu gdje je tada živio još simpatičniji. Bili smo mladi i mogli smo se zafrkavati do besvjest, cijelu noć ako smo bili raspoloženi. Dosjetka na dosjetku.