pollitika Neovisni, ali ne i neutralni

Tek što je uspjehom rezultirao prosvjed učenika srednjih škola, evo i studenti su izvojevali pobjedu. Đaci su morali izaći na ulicu, njih čak nekoliko stotina; studenti niti to. Dovoljna je bila najava. Ministar Primorac je u maniri bankrotiranog kockara odmah izjavio da podupire sve studentske zahtjeve, zajedno s Rektorskim zborom donio neke odluke i još izjavio da su studenti u svemu u pravu, te da će im se sutra pridružiti u „šetnji“. Neobično blaga formulacija. Čovjek bi od ministra Primorca očekivao da barem instantno stupi u štrajk glađu do ispunjenja studentskih zahtjeva. Toliko je on ogorčen na naš obrazovni sustav.
Đacima ćemo se još vratiti. Idemo prvo o studentima. U čemu je problem, što su njihovi zahtjevi, tko je kriv?

Studiji koji su prije "Bolonje" trajali četiri godine sada traju pet, a kako tome doskočiti na razini sustava još uvijek se ne zna. Svaki odsjek nosi se s tim problemom kako zna i umije, nekad lomljenjem predmeta na dva djela, nekad spuštanjem predmeta s viših godina na niže, nekad ograničenim izborom kolegija koji se nude studentima na upis. Zašto se ne uvedu dodatni predmeti, možda se pitate? Zato jer dodatni predmeti zahtijevaju financijska sredstva koja fakulteti nemaju. Bolonja zahtijeva nove troškove, a ti troškovi padaju na leđa svima - samo ne državi. No, o takvim „teškim temama“ Primorčeva i HDZ-ova kampanja „države znanja“ pet mjeseci prije izbora ne voli govoriti. Nema mjesta za konkretne probleme kada se hvalimo svojom imaginarnom „zemljom znanja.“

Preuzeo sam od kolege Zvone naslov ovog posta jer se radi o sličnoj tematici - Bologni - opet iz perspektive osobe zaposlene na jednom visokom učilištu.

Na mom fakultetu princip Bologne još nekako i šljaka, povuci-potegni, prilagodi i obrni, ali nekako ide, čak se vide i neki pozitivni pomaci u pristupu nastavi, studentima, načinu predavanja, međunarodnoj suradnji... No, naravno nije sve idilično, daleko od toga. Problema ima, najviše praktične prirode, ali oni su već pobrojani i prema mom mišljenju, nisu krucijalni i vremenom će se riješiti. Najveći problem je - kako to često biva - u ljudima.

Hrvatska se več godina zaklinje u društvo znanja, obrazovanje kao strateški cilj i sredstvo kojim mi idemo kamo već idemo. A do Trsta smo došli. Bologna je malo dalje i do nje smo samo došli u deklaraciji. Kako je riječ "reforma" mnogoznačna i popularna, to bi i ovo mogao biti prilog funkcionalnoj reformi visokog obrazovanja u Hrvatskoj, mreži, financiranju i položaju studenata.
Svaka reforma treba ciljeve. Mogao bi ih definirati, recimo, ovako:
-podignuti generalnu razinu obrauzovanosti nacije – 20-25% radno aktivne populacije post-sekundarno obrazovano,
-sveučilišne studije održati (podignuti) na razinu boljih europskih studija,