pollitika Neovisni, ali ne i neutralni

Teoretičari zavjere su (kako to uvijek biva) popušili - Radovan Karadžić izgleda nije sklopio pakt o trajnoj nekažnjivosti. Srpski izvori potvrdili su, a svjetske kuće prenijele da je bivši predsjednik Republike Srpske, šef Srpske demokratske strane i Vrhovni zapovjednik vojske bosanskih Srba (VRS) uhićen. Gdje i kako još nije poznato, no nema sumnje da će detalji biti zanimljivi, posebno oni koji se tiču njegovog više od desetljeća dugog skrivanja. Radovan Karadžić arhitekt je jednog on najbrutalnijih ekperimenata rasne čistoće u Europi koji je optužen za vrlo teška kaznena djela: genocid (najteže kazneno djelo u međunarodnom pravu), sudjelovanje u genocidu, istrebljenje, ubojstvo, namjerno usmrćivanje, progon, deportaciju, nehumane akte i druge zločine počinjene protiv bosanskih Muslimana, Hrvata i drugih ne-Srba u BiH.

Prema optužnici, Karadžić je zajedno s drugima (element koji će izmjenom optužnice biti obuhvaćen u "udruženi zločinački pothvat") činio zločine po BiH sa ciljem osiguravanja kontrole nad područjima BiH koja su proglašena srpskom republikom i značajnog smanjenja ne-srpskog pučanstva. Kako bi ostvarili taj cilj, koji je po međunarodnom pravu ilegalan, Radovan Karadžić i ostali su činili zločine kako bi se ne-Srbi natjerali da napuste ta područja, a one koji su nevoljko odlazili su protjerivali, dok su druge ubijali - radi se o poznatom obrascu koji je primjenjen u svim ratom zahvaćenim bivšim republikama SFRJ od svih zaraćenih strana. Ipak, Karadžić se za razliku od drugih mora suočiti s najtežom optužbom, ona za kazneno djelo genocida, tiče se ubojstva skoro 8,000 muslimanskih muškaraca i dječaka u Srebrenici 1995. Case protiv Karadžića ne počiva samo na zapovjednoj odgovornosti (kao Vrhovni zapovjednik koji nije učinio nešto što je trebao - kaznio ili spriječio da trupe nad kojima ima kontrolu čine zločine) nego uvelike i dokazivoj direktnoj odgovornosti za genocid (učinio nešto što nije trebao).

Reportaža Dijane Čuljak, novinarke kojoj je karijera procvala vođenjem i "uređivanjem" iz Tuđmanova kabineta uredivanih "Motrišta", u kojoj spominje"ekstremne snage Armije BiH" te "muslimanske ektremiste koji drže hrvatske civile" i koji sudjeluju u "planiranoj i smišljenoj akciji muslimansko-srpske politike" svjedoči ne samo o upregnutosti novinara u političku i ratnu propagandu devedesetih nego i da su neki novinari možda bili ili svjedoci ili supočinitelji ili prikrivatelji ratnih zločina.

Čuljak intervjuira žrtve ratnog zločina protiv ratnih zarobljenika iz zgrade Vranica
Dijana Čuljak, jedna od najvećih zvijezda Tuđmanovizije, vjerojatno je barem svjedočila pripremama ili možda i samom ubojstvu ratnih zarobljenika u zgradi Vranica od pripadnika HVO za vrijeme muslimansko-hrvatskog sukoba u BiH. Neke bitne činjenične detalje vezane za počinjenje tog zločina sigurno zna. Radi se o ratnom zločinu kažnjivom po Ženevskoj konvenciji i običajnom ratnom pravu (Vranica, dokumentarac). Dehumanizacija žrtve prvi je korak u poticanju na počinjenje zločina, a mediji su često obavljali prljavi posao dehumanizacije neprijatelja. Odgovornost novinara za poticanje ili pomaganje ratnih zločina odavno je ispitana na sudu za Ruandu (BBC: Rwandans jailed for 'Hate Media'), no Tribunal za bivšu Jugoslaviju takve optužnice nije dizao, a lokalna pravosuđa uglavnom bježe od same pomisli da bi novinar mogao odgovarati za poticanje na ratni zločin zbog novinskih uradaka. Rijetka iznimka bila je najava posebnog srpskog tužiteljstva za ratne zločine da istražuje dva slučaja novinara koji su navodno koristili svoje izvještaje za širenje mržnje i poticanje ratnih zločina za vrijeme ratova u devedesetima (više). Da su devedesete bile godine kad su novinari radili i nečasne stvari nije sporno, a prilog Dijane Čuljak samo je jedan od bisera koji se kriju u arhivama i koje medijske kuće pokušavaju zataškati. Kako bi se održao apsurd hrvatske javne rasprave, Dijaninu reportažu je strogo komentirao Denis Latin, koji na jednoj YouTube snimci možda i sam sudjeluje u prikrivanju zločina pravdajući dim iznad Knina nakon Oluje paljenjem smeća (kojeg pale razdragani povratnici).

Imaju li društvo i novinari snage raspraviti ulogu novinara u prošlom ratu?

Za nešto više od mjesec dana, od 26. do 30. svibnja, pred Međunarodnim sudom pravde (ICJ), sudom čiji Statut čini sastavni dio Povelje UN-a i koji je osnovan da bi omogućio mirno rješavanje sporova (između država), raspravljat će o nadležnosti nad tužbom koju je Hrvatska podigla protiv Savezne Republike Jugoslavije čija slijednica je bila Srbija i Crna Gora koju je pak naslijedila Srbija. U tužbi Hrvatska tvrdi da je SRJ prekršila obvezu na koju se Hrvatskoj i drugim potpisnicama obvezala preuzevši Konvenciju o sprečavanju i kažnjavanju kaznenog djela genocida. U međunarodnom pravu, država može biti tužena za delikt samo ako je prekršila obvezu koju je samovoljno preuzela. SFRJ bila je potpisnica konvencije o genocidu (zbog, između ostalog, zabilježenog genocida NDH na tlu tadašnje Jugoslavije), a sve njene sljednice su nakon stjecanja međunarodnog subjektiviteta položile kod depozitara potvrde da se i dalje smatraju članicama konvencije. Slična tužba, podnesena od strane BiH prošla je fazu odlučivanja o nadležnosti (prigovor Srbije je odbačen), ali je na meritumu djelomično podbacila. Hrvatska ima materijalno daleko slabiji slučaj jer će iznimno teško (ako uopće) dokazati da se dogodilo kazneno djelo genocida (za koje je potrebno dokazati posebnu vrstu namjere da se uništi određena grupa). Saslušanje o nadležnosti dati će uvid u smjer u kojem predmet ide i moguće pružiti javnosti uvid u jedan od mega procesa koji se uglavnom odvija bez da ga mediji prate pa tako javnost ne zna tko zastupa Hrvatsku, kako je točno formulirana tužba (memorial), koji su argumenti suprotne strane (counter-memorial) i postoje li realni izgledi da tužba uspije.

Analizom podataka o prosječnom rastu neto plaće za prosinac 2007. godine (posljednji objavljeni podatak u svih 6 zemalja, bez Kosova) prikupljenih sa stranica nacionalnih statističkih agencija, došli smo do još jednog poraznog podatka za Hrvatsku. Na godišnjoj razini, najviši nominalni rast plaća ostvaren je u Crnoj Gori i Srbiji (22%). Slijedi Makedonija (12%), BiH (11%), Slovenija (6%), i na kraju Hrvatska (5%). Izražena u eurima, prosječna plaća u prosincu 2007. Iznosila je 870 eura u Sloveniji, 676 eura u Hrvatskoj, 436 eura u Srbiji, 376 eura u Crnoj Gori, 348 eura u BiH i 253 eura u Makedoniji.

Kada je domaću medijsku scenu pogodio, prema riječima Mislava Bage, "najveći" medijski skandal zadnjih godina u kojem je Davor Butković (navodna novinarska veličina) objavio intervju s premijerom koji je primio s adrese linija04@gmail.com, NovaTV nije propustila uzjahati senzacionalističkog konja i dati se u kas pa su vijesti par dana headlinirane aferom lažnog intjervua, a Mirjana Hrga je u "10 do 8" ugostila Ninoslava Pavića na isti dan kad je Bagi u "Otvorenom" Matija Babić pokušavao ukazati da predstavnik Jutarnjeg i dva novinara na plaći EPH uključeni iz Rima i Osijeka u studiju uspješno okreću temu od standarda novinarstva na demoniziranje 23-godišnjeg zajebanta koji je najsnažnijoj medijskoj kući zabio onu stvar odostraga duboko, do suza. Namagarčeni EPH i Butković dobili su prostor za pravdanje i na NovojTV ali i pružili joj priliku da se uspne na pijedestal moralne propovjedačke (ali ipak fundamentalno ruralne) elite i perverzno naslađuje tuđim jadom u svojem prilogu s nezgrapnim naslovom s promašenim padežom: "Lažnom premijeru nema kazne" (umjesto "Lažni premijer bez kazne" ili "Za lažnog premijera nema kazne") . Novinarka Kristina Tešija odlučila je kraj svog offa iskoristiti za čitanje bukvice Davoru Butkoviću upozoravajući da "neki kolege, pa čak i oni uvaženi bi mogli ovaj slučaj iskoristiti za ponavljanje početnih lekcija novinarstava". No je li NovaTV savladala najobičniju abecedu novinarstva?

Kakva sudbina očekuje Kosovo i njegove stanovnike, dali će očekivano proglašenje neovisnosti prouzrokovati nekakvom automatikom i otcjepljenje Republike Srpske. Tko može držati pod kontrolom očekivane nemire i u jednom i u drugom slučaju.
Dali Rusija danas ima snažnije argumente u rukama, nego u vrijeme Miloševića i da li se može aktivno uključiti u ovaj posljednji balkanski rasplet. Nisam baš veliki vanjskopolitički stručnjak, pa bi volio ako ima netko na politici da se uključi i ovu temu kvalitetno obradi.

Ipak staviti ću neka svoja razmišljanja pred vas.
Prvo koliko god mi bili pacifisti i koliko god imali loše mišljenje o NATO-u kao o vojnoj platformi koja štiti interese velikih sila i interese krupnog kapitala u svijetu, nama malima i ne preostaje nažalost ništa drugo

Zemlje regije nisu podržale prijedlog bosanskih dužnosnika za osnivanje regionalnog suda za ratne zločine koji bi nastavio rad tribunala u Hagu i riješio problem nekažnjivosti osumnjičenika koju im omogućavaju granice i (dvostruka) državljanstva. Jedan od rijetkih primjera proaktivnog i originalnog pristupa rješavanju problema nadležnosti lokalnih sudova nad osumnjičenicima neće zaživjeti zbog značajnih praktičnih prepreka i nedostatka vremena pa će jedan od izvora frustracija bosanskih tužitelja morati biti riješen na drugi način. Naime, zbog prirode ratova u bivšoj Jugoslaviji gdje su se etnički Srbi i Hrvati borili u Bosni ili Hrvatskoj, nadležnost lokalnih sudova postaje veliki problem jer na primjer osumnjičenik koji ima hrvatsko ili srpsko državljanstvo može napustiti Bosnu znajući da neće biti izručen jer sve države regije zabranjuju izručenje svojih državljana drugoj državi. Nadležnost sudova mjesta počinjenja zločina (gdje su obično i najjači dokazi) može se uspješno opstruirati.

Nakon što je Hrvatska suočena sa šokom da neke sigurne igračice i igrači ispadaju a neke druge davno otpisane se vraćaju u igru, da vrijeme brzo kulminira, da su uz već neke neupitne jače pojave nastavlja prosjek od 1 mlrd kuna/mandat i još puno interesa i osobnosti, svega bar 2x više pa i premijera + Mesić i elitne legije u svim ulogama, tu više nema ništa zanimljivo ni novo ali već sijeva na drugim stranama.

Neće uspjeti gašenje požara koji izbija po pozicijama regionalizma, seljaštva, srpskim i drugim manjinskim djelovima te u velikim loncima napretka gdje sve kuha. Gašenja ne haju da su izvori i proces razvoja požara složeniji pa već otvaraju nove požare i prave nepotrebne štete. Evo samo malo naznaka oko toga.

Legitimno je pravo Rimokatoličke crkve ili, jednostavnije, Crkve da se očituje o društvenim i drugim pojavnostima koje promatra kao i svaki drugi pripadnik društvene zajednice u Republici Hrvatskoj. u demokratskom i pluralističnom društvu to nitko nikome ne smije osporiti. dapače! kao čovjek koji se zalaže za slobodu javne riječi, potrudit ću se da svatko tko ima bilo što za reći to i kaže, ma koliko se neslaga s njim. i ma koliko mu lošu ocjenu dao.

Očito je da je YouTube penetrirao agresivno i svugdje: političari ga koriste za predizborne kampanje, bendovi za promociju svojih pjesama, anonimci za nasmijavanje nacije. A od nedavno ga i tužitelji međunarodnog tribunala koji progoni najteža djela u ratovima u bivšoj Jugoslaviji koriste da bi sakupili dokaze za svoju optužnicu.

Posebni odjel za ratne zločine Suda Bosne i Hercegovine osudilo je bivšeg policajca na 12 godina zatvora zbog zločina protiv čovječnosti počinjenih u periodu od 1992. do 1995. u ratu u BiH. Nenad Tanašković kriv je za organizirane napade na muslimanska sela tokom kojih su tisuće ljudi ubijeni ili protjerani, pri čemu je Tanašković sam zapalio dvije kuće. Osuđen je i za pomaganje u silovanju jedne muslimanke, no žrtve i udruge su kaznu ocijenile preblagom.

Dok se Hrvatska polako oporavlja od požara koji su već tradicionalno pustošili njen temeljni turistički adut (obalu bogatu vegetacijom, a ne betonom) i teorija zavjere koje požare bezrezervno prate, grčki spasioci nalaze karbonizirana tijela ljudi koji su izgorili u šumskim požarima koji divljaju jugom te zemlje.

Visoke temperature koje su ovo ljeto mjerile zemlje regije donijele su niz ozbiljnih posljedica: u Madžarskoj je samo zbog vrućina umrlo preko 500 ljudi u toplinskom valu u srpnju (vidi sliku, izvor: BBC), a požari koji su divljali Makedonijom, Hrvatskom, Bosnom, Grčkom, Španjolskom, Portugalom, Bugarskom, Italijom i drugim zemljama samo su do srpnja uništili više od 3 tisuće kvadratnih kilometara europskih šuma (izvor). Turističke destinacije privukle su posebnu pažnju: požar na Kanarskim otocima protjerao je 12 tisuća ljudi iz domova i prisilio španjolskog premijera na posjet području, a plamen koji je lizao Dubrovnik bio je headline svjetskih novinskih kuća cijeli dan. Najnoviji peloponeški požari izazvali su slanje pomoći iz EU i izraze sućuti kako predsjednika Europske komisije tako i – diplomatski mudro, ali neoriginalno – Stipe Mesića (izvor: Radio 101, Aktualni 101, 25/08/07).

Igrom slučaja sam ovih dana završio u Dubrovniku, neposredno nakon požara i još sam pod dojmom viđenog, uz stalno nadlijetanje helikoptera i kanadera, koji završavaju posao (a od danas i policijskih helikoptera koji su se nešto uzvrtili). O požarima je pisao već cvjetići - Zona sumraka, iako smatram da je malo previše ležerno prišao jednom velikom problemu.

More je sivo,nebo narančasto,kanaderi piju more .Po nama pada pepeo.Miris paljevine.Sirene vatrogasnih vozila i ona jedna najgora sinoćnja za opću opasnost.Plameni jezici vidjeli su se sa svakog prozora.Dubrovnik je opet prva vijest ,ali ne radi turizma,kulture,znanosti,ljepote.Dubrovnik je opkoljen plamenom.

Da li je znak za opću opasnost dan prekasno ili nije? Neki će reći da je stigao kada je Šuica shvatila da je i njena kuća u opasnosti.Oni koji su gasili nisu čekali znak.Gasili su loncima,granama ,rukama,sjekli su šumu kako bi spasili kuće.
Pomoglo bi da je teren razminiran.Pomoglo bi da ima više cisterni s vodom,crpki,crijeva,da su napravljeni prokopi... kanaderi koje će Vlada nabaviti u budućnosti ovdje neće imati što gasiti.

Kada je Peter Galbraith ( kao gost kod Stankovića u „Nedjeljom u dva“ povodom izlaska njegove knjige „Kraj Iraka!“ ) pričao o stanju u Iraku iznenadila me spoznaja da je formiranje Kurdske države na sjeveru Iraka već gotova činjenica, što predstavlja kraj Iraka kakvog smo donedavno poznavali. Činjenica da Amerikanci (barem oni koji su organizirali svrgavanje Sadama) nisu poznavali temelje na kojima je povijesno bila zasnovana i realno se održavala ta država, nije neki bitan podatak. Uostalom, pitanje je, da li je američko neznanje doista presuđivalo u slijedu događaja, ili jednostavno američki politički pragmatizam (poslije kolapsa Sadamove vlasti, Amerika tj. Busha juniora i saveznike je interesirala samo naftu, koju su jedinu stavili pod kontrolu, dok su sve drugo prepustili stihiji, u kojoj je definitivno izgorio nama poznati Irak).