Dakle, u toj Blitviji, jedva primjetno, dogodio se prijelom kakav nisu predvidjeli ni rabini iz velike obitelji kohanim, a to su najsvetiji i najmudriji, oni koji su u pradavna vremena znali i čuvali najstrože čuvane tajne svoje vjere i bili proroci. U sinagogama inače nije bilo i nema danas zvona, niti ste ikada mogli vidjeti rabina na vrhu sinagoge kako doziva svoje vjernike na molitvu. Najveću sablazan što se među blitvijskim Židovima dogodila prepričavala se iz naraštaja u naraštaj – kada je virvarski rabi popeo se na krov sinagoge i virvarskim vjernicima obznanio da je njegovo ograničeno vrijeme na zemlji isteklo, i da se sprema u vječnost iz koje je došao.
Ovo o čemu danas pišem samo naizgled je lokalna tema: ona naime svjedoči o tome koliko je politika zajahala gospodarstvo u Hrvatskoj, koliko se hrvatska pseudoelita trudi devastirati ovu lijepu zemlju i spriječiti svaki mogući pomak u gospodarskoj suradnji u regiji ili „regionu“! Radi se o "šećernom ratu" između Srbije i Hrvatske. Najprije, kratki uvod:Vodeći 13 godina svoju knjižaru - antikvarijat u Beču, odnosno baveći se trgovinom knjigama 15 godina, prodavao sam knjige na našim jezicima iz Hrvatske, Srbije, Bosne i Hercegovine, čak i iz Slovenije. Živio sam od prodaje udžbenika za učenje hrvatskog, srpskog, slovenskog pa i makedonskog jezika, posebno se tražila Assimil metoda za učenje „nemačkog“ – udžbenik s kazetama iz Beograda. Prodavao sam i knjige naših autora (iz ex-Jugoslavije) na njemačkom jeziku itd.
E, pa kada jedan u načelu crveni političar pokušavajući izreći svoju silnu brigu i nezaborav za Slavoniju, citira Stari zavjet, onda neka se potrudi da to bude točan navod! Psalam 137,5 glasi: "Ako bih zaboravio tebe, Jeruzaleme, neka usahne desnica moja!" ili kako bi hrvatski Židovi rekli, u nijansi drugačije: "Ako te zaboravim Jeruzaleme, neka mi usahne desnica moja!" ili po Daničić - Karadžiću "Ako zaboravim tebe, Jeruzalemu, neka me zaboravi desnica moja." Dalje, početi petljati sa Židovima i Egiptom, a onda tek, iz drugog pokušaja smjestiti "radnju" na pravo mjesto - Babilon -, nije baš neka spretnost. I nije Babilon nego "vode Babilonske" . I ima nešto što je preskočio, a čini mi se itekako važno: "Na vodama Babilonskim sjeđasmo i PLAKASMO (naglasio Lj.R.W.) opominjući se Siona!". Ali, da bi se nečega sjećao, trebao je tamo nekada biti - osim što je bio u kukuruzima s TV kamerama u pratnji, ne znam baš da je nešto posebno posjećivao Slavoniju, i volio je kao što su stari Hebreji voljeli Judeju odnosno Jeruzalem. "
Bilo bi primjerenije da se je navođenjem ovog dijela psalma 137 prisjećao - Sinja i Sinjske krajine!
„Kao golubi što se ljube vječno,
Mi ćemo se voljeti i živjeti srećno!“
piše na kuhinjskoj krpi koja se prodaje na jednom od štandova Sajma antikviteta koji se održava kao dio priredbi Rokova 2012. Obišao sam ga danas, petak dopodne, 10. kolovoza i vidim po datumu, da smo već u sredini manifestacije( vidjeli smo modnu reviju, i plesa, a tko hoće može se popeti na krov Dvorca, istina, na oslikanu nogostupu!). Nekoliko je dana do Velike Gospe i Rokova, kada bi, po narodnom kalendaru i vjerovanju, mogle početi kiše. Možda bi neki mogli i pomisliti da se niz priredbi koje su počele 5. i završavaju 16. kolovoza nazivaju ROKOVO po pjesmi banda Riva „Rock mi, baby“, svojevremeno predstavniku Hrvatske na Euroviziji?? A Sveti Rok je zaštitnik Virovitice, po kojem se naziva i središnja katolička crkva sa franjevačkim samostanom.
TKO JE BIO ROK I KAKO JE POSTAO SVETAC?
Sveti Rok (Montpellier 1295 – Montepellier 1327.) svetac je rimokatoličke crkve hodočasnik, dobrotvor, zaštitnik od kuge i kolere.
I ja sam je ovih dana čuo,i pročitao, u detalje. I trebao sam vjerojatno i pogledati film o „Neđi od Ljubuškog“, prije nego vam ispričam priču o tom čovjeku o kojem se u Hrvatskoj malo zna. Da sam i kojim slučajem stigao na premijeru filma u Ljubuški, održanoj u ponedjeljak, 16. srpnja 2012. probijao bih se, zaštićen kordonom BiH policije do Gradske vijećnice u Ljubuškom gdje je film na koncu drame, prikazan. A, samo nekoliko sati prije prikazivanja tog filma koji je uznemirio i podijelio prije projekcije Ljubuški, pa i veći dio BiH javnosti, bilo je neizvjesno hoće li film uopće biti prikazan. U 19 sati prije je izgledalo da neće nego da hoće, jer „tvrdi Hrvati“ pjevali su rodoljubne pjesme i sprječavali da „meki Hrvati“, i društvo uz njih, preuzmu ključeve Gradske vijećnice. Odlično je reagirala policija i spriječila nerede!
VRHUNAC DRAME U LJUBUŠKOM
Murtersko lipanjsko popodne.
Sprema se nevera. Ima nešto svečano u tom huku vjetra, u pogledu na uzavrelo more puno bijelih ovčica koje se tako lijepo mogu brojati. Brojati, ali teško sve i pobrojati.
Toplo je. Priroda je opet blaga, no ove zime mnoge su se palme i agave smrzle. Ne pamti se takva zima na Murteru.
Tu, tik do mene, nalazi se moja potkrovna momačka sobica. Istina, prozor smo zamijenili vratima i malim balkonom, ali onaj osjećaj skučene intimne atmosfere s pogledom iz ležećeg položaja prema stropu… Ahh, taj osjećaj je ostao!
Pogled prema gore, slušalice na ušima i posuđeni, mali, crveni, kockasti, prijenosni kazetofon iz kojeg cijelo ljeto nije izlazila audio kazeta s tek objavljenim „Filigranskim pločnicima“ i uvijek u isto vrijeme uz popodnevno ljenčarenje nakon cjelovečernjeg i noćnog skitanja po otočnim kafićima i klubovima.
Mladenačke sanje, uglavnom neispunjavane i vječno pitanje: „Zašto najljepše cure uvijek gledaju starije dečke? Pa što nama fali?“
Prije nego prijeđem na glavnu temu dnevnika – preporuka za čitanje mog omiljenog pisca Stefana Zweiga – vjerujem da je dobro dati nekoliko uvodnih napomena.
KRIZA HRVATSKE KNJIGE
Još i danas pamtim tu scenu ulaska Luje Ludwiga Bauera u moju knjižaru - antikvarijat u Beču početkom devedesetih godina: zakriven šeširom široka oboda, blagih ali pronicljivih te plavih očiju, skromno odjeven, ali s ukusom, nižeg stasa i stamene figure, pojavio se iznenada, i u prvi mah podsjetio me na bečkog trećeg čovjeka, iz poznatog krimi romana i filma. Nismo se vidjeli relativno dugo i uistinu bilo mi je drago sresti ga, kao kada se sretne neki davni rođak, iz nekog drugog vremena. Luju sam viđao na poslu kada se profesionalno bavio informiranjem u „fronti organiziranih socijalističkih snaga" na razini Republike Hrvatske, dok sam ja sličan posao radio na razini grada Zagreba i u to vrijeme smo se upoznali. Zatim sam zapažao njegov rad kada je skrbio o hrvatskoj knjizi i naravno, divio se njegovoj „Kratkoj kronici porodice Weber",( prvo izdanje "Svjetlost", Sarajevo 1990.) romanu koji mu je širom otvorio vrata ulaska u sam vrh hrvatske književnosti.
Ima nas koji ne moramo voditi brigu o tome jesmo li ili nismo u Evropskoj zajednici odnosno kako ćemo glasovati u nedjelju 22. siječnja 2012. Prvo, datum je već tu, nekako se brzo prišuljao, i evo nas na glasačkim mjestima na kojima smo, dijelom, bili 4. prosinca 2011., za izbore za Sabor RH. Drugo, doživotna dozvola boravka u Austriji, upisana u hrvatsku putovnicu, omogućuje mi rad, boravak i kretanje u državama Evropske zajednice, njih 27.
Doživio sam ulazak Austrije u Evropsku zajednicu radeći u svojoj knjižari -antikvarijatu u Beču, tako da su mi u živom sjećanju atmosfera pred ulazak Austrije u EU. I poslije tog događaja nisam primijetio neku veliku prednost zbog toga, niti primjećujem danas da Hrvatska nešto izuzetno gubi što još nije u EU - pratim događaje u Austriji i ovdje u Hrvatskoj, shvaćajući koliko smo obje zemlje male u odnosu na svjetske sile i koliko, posebno Hrvatskoj, treba rada, znoja te poštivanja zakona i morala da bi postali dio evropske porodice naroda i država.
Da se malo odmorimo od politike i po sugestiji Rebela, evo jedne od mojih kratkih priča. Zaista, ova naša politika ( izborna kampanja), pa evropska agonija, pa globalna zbivanja... traže dobre nerve pa iako smo kolaborativni politički blog, vjerujem da će Mrak tolerirati i još pokoji literarni izlet, osim Rebelovih, budući da ti izleti mogu imati i terapijsko djelovanje. Inače, imam oko 30 kratkih priča, manji dio je objavljen, veći nije:
----------------------------------------
Daniel Schwarz doživio je toliko toga čudnovatoga i čudovišnog na prostoru od tridesetak kvadratnih metara prekrcanim knjigama – a i podosta toga nevjerojatnoga iza prostora koji označava knjižarom – u garsonijeri -bunkeru, da to nije za povjerovati. Službenu knjižaru od neslužbene garsonijere nikada nije bilo moguće strogo dijeliti, a to je možda i jedan od razloga kaosa koji je tu najčešće nastajao i vladao.
