▄▀ Hrvatsko jodlovanje (3) ▀▄
- Ustani Bane - Hrvatska te zove!
- Naša istina
- Treći blok
▄▀ Ustani Bane - Hrvatska te zove!
U svojem prvomu hrvatskom domoljubnom jodlovanju, a na što i ja imam nedemokratsko i nedomoljubno pravo, naime ako jedni imaju pravo demokratski i domoljubno jotovati - ja onda imam nedemokratsko i nedomoljubno pravo jodlovati, uspio sam u prvom komadu izjodlovati pet jodl-jodl tekstova, i tako redom ▄▀ 1. Najnasilniji element društva, i pitanje komunikacije, ▄▀ 2. Hrvatski demokratski egocentrizam i oduzimanje, ▄▀ 3. Jedno pitanje koje me muči u ovo vruće ljetno doba ▄▀ 4. Život u hrvatskoj balkanskoj krčmetini i hrvatsko jodlovanje, ▄▀ 5. U kontinuitetu pred nastavcima koji slijede. I kada sam sve to skupa objavio u prvom komadu, priznajem, učinio sam to zbog moje urođene zločestoće. A ona glasi: "Zašto bi nekomu bilo bolje, nego što je meni? No, kada je nakon objave jedan moj jako dobar blogerski prijatelj, a što smo postali i u stvarnom licu, obličju, i naličju, zavapijo: "Smiluj se Abrahame!", u momu tvrdu srcu ispunjenom zlobom prema onima koji se u ovo vruće ljetno doba kupaju, makar i u lavoru, dok ja mlatim po ovoj tipkovnici jerbo ne smijem nikoga više, jerbo u demokraciji mlatiti mogu samo ovlašteni institucionalni organi na čelu s organjonima i organjonicama, u meni se pojavila sućut i meni, inače, nesvojstveno i netipično kršćansko milosrđe. Da, i ja sam običan čovjek, i premda jesam tvrd prema svima koji su protivu mene tvrdi jerbo sam i ja protivu njih tvrd, s permutacijama na lijevo gotovs - pa na desno spremni, oduvijek sam prema prijateljima bio mehkan i ponizan, faktički kruh i putar s pekmezom. Stoga sam u drugom komadu ovoga mojega nedemokratskog i nedomoljubnoga hrvatskoga jodlovanja, skratio situaciju na četiri čina: ▄▀ 1. Finale društvene krize u Croatorum Latifundum, ▄▀ 2. Jerbo oporba se ne slaže, a i ja se ne slažem, ▄▀ 3. Hrvatska sarma i glasnost sa 40 milijardi ojra, ▄▀ 4. Ljudski je pitati što sam ja u Državi nasilja. I to mi se odmah osvetilo!
Jerbo kada se čovjek pitanja što je on u Državi nasilja, tada razvidno otkriva svoje mehko srce, i to mu onda dojde kao slabost, jerbo naše je nacijunalno obilježje da smo mi zemlja tvrdih ljudi. Možeš preko našega čovjeka i s kamionom, on će se ustati i odmah baciti pod drugi kamion da pokaže koliko je tvrd. Pa su me na ovoj zajedničkoj svehrvatskoj domoljubnoj parlaonici, poznatijoj pod nazivom Pollitika.com., započeli na ovom drugom komadu ocjenjivati, dapače, raspravljati da li Jadranka nosi bijele gaćice ili crvene gaćice, što je neukusno jer se Cocco Chanell nije nikada bavila gaćama već šeširima, a kasnije i s parfemima, a meni je baš prije toga u razgovoru susjed kazao da svatko u nas može postati političar, jednako kao i pjesnik. I kazao mi je da mi u Hrvatskoj imamo zato puno pjesnika jerbo imamo puno političara, i obratno, i da je Sanader pjesnik, i da je Jadranka pjesnikinja, i da je Zoran pjesnik, i da je Milan političar, i obratno, i kombinirano, recimo, Pankretić uzgaja goveda i pušta im Mozartovu glazbu pa je zato hrvatska stoka rogata u fagotnoj varijaciji rogat, rogati, najrogatiji, i da u Hrvatskoj svi pjevamo jerbo imamo puno pjesnika i puno političara, i obratno. Na što sam ja njemu odgovorio da to nije točno, već da u Hrvatskoj jotujemo i jodlujemo jer nemamo ni pjesnika ni političara, a na što mi je dao kontru da sam ja naivan. I hebi ga, završila je priča, jer sve to skupa nema ama baš nikakve veze a ni sveze, a nije ni glede s nečim pod nazivom politički esej, a koji se razvija od pet, prema četiri, pa onda prema tri, pa udva, pa ujedan, pa uništa.
No, bilo kako bilo, odlučio sam stvar ipak privesti finalu, tj. kraju. A to znači završiti na komada tri, s prvim komadom u pet činova, s drugim komadom u četiri čina, i s ovim trećim komadom utri čina. Nekim mi je tute dobacio da je riječ o frustriranosti, a što je i točno da sam nastavio udva, pa ujedan, pa uništa. Pa se zaustavljam na tri, jerbo sam prije nekoliko dana objedovao krasan crni rižoto, a dan nakon toga njoke sa škampama (bili su mali), pa sam nakon predaha očistio dva kila dagnja, onako po domaći, s kilo kruha u toću što su pustile. Sve od frustracije. I sada, ti budi pametan dok na sve strane dok hrvatski dobošari na svojim tamburinima nabijaju, a fanfare i ostala cijukala objavljuju, i zavijaju: "Mi" smo nezadovoljni, "mi" hoćemo promjene, "mi" hoćemo izvanredne izbore". A ja neću ništa. Jer ja nisam "mi". Zato nastavnog razvijanja Zagrebačkog trećeg puta u Hrvatski treći put - ZA - Treću Hrvatsku Republiku, ne će ni biti, jerbo Ivo i Zoran, pa Milan i Zoranom, i obratno, dvocifreno, trocifreno, peterocifreno, skupno i zajedno, sa čitavom slikovnicom nezamjenjivih likova, hrvatskih umova i veleumova, koja podsjeća na to da revolucija teče od 1990. sve dalje i dalje, jednako i neumoljivo, u kontinuitetu nezamjenjive kvalitete, i još nezamjenjive kvantitete, dodushe, sa stanovitim ipak razlikama. Konačno, ne stojimo ni mi, Hrvati i Hrvatice, na mjestu. Razvijamo se u "revolušen" koja će i nadalje teći, nezaustavljivo, nenadomjestivo, maestralno, i naravno, magistralno. Stoga odgovor "nas" 5 milijuna komada, dapače, hrvatskog blaga, potpuno normalno, logično i razumno, i glasi opravdano: "Koji će nam k…. Treća Hrvatska Republika? Za ovu sve smo dali, i od gladi skapavali, a danas nismo gladni, pogledajte, dapače, čak smo i pretili, tako nam je dobro da smo se i udebelili." A to je i očevidna istina. Revolušen nije završena, živila nam Hrvatska država koja nas je sve udebelila.
I onda dojde od nekuda Končar, i kaže: "Kupujem u komadu"! Doduše, odnosni nije Rade Končar da se baca pred cijevi i urla: "Živila nam radnička klasa"! A što se ubrzo
U Hondurasu, digla se velika frka oko banana Chiquita.
Banane su naime veoma važan faktor za tu zemlju.
Demokratski izabrana vlada predsjednika Manuel Zelaya-e, povisila je plafon najnižeg mogućeg osobnog dohotka za 60%.
Prošla su samo dva tjedna, i vojska je srušila vladu.
Je li ovo povezano sa velikim naporima koje su uložile multinacionalne kompanije da se povuče zakon o minimalnom osobnom dohotku, za sada nije poznato.
Poznato je samo da se Chiquita obratila za pomoć obratila ustanovi "Honduras National Business Council" kako bi se na vrijeme zaustavili uzroci, bog te pito čega osim Kalimerove nepravde.
Inače, plantaže banana Chiquita se opisuju kao koncentracijski logori. Radno vrijeme je od 6.30 ujutro, do 19.00 navečer.
Radničke ruke gore u gumenim rukavicama na visokim temepraturama.
Mnogi od njih imaju samo 14 godina.
Pod vodstvom Sam "Banana Man" Zemurray-a, Chiquita posluje s bananama od početka 20 stoljeća.
Zemurray je jednom prilikom izjavio: "U Hondurasu, jedan magarac je skuplji od jednog člana parlamenta".
Još je od dvadesetih godina prošlog vijeka Honduras počeo ovisiti o milosti i nemilosti ove velike tvrtke.
Neplaćeni računi
Trenutak je kada nikome nije poznato što je naredio Mesić, što je odbio Sanader; hoće li ili ne biti ta „povijesna“ sjednica Vlade. Hoće li Mesić koristiti svoje pravo da sam sazove Vladu? Teško, za to treba imati muda a upitno je ima li ih i jedan hrvatski političar na vlasti ili u oporbi. Izvanredne sjednice po svim prilikama biti neće. Mesić okoliša kao mačak oko vruće kaše – malo jesmo, malo nismo „u banani“ (narod to izgovara malo drugačije); Sanader još uvijek nije „siguran“ koliko je duga i debela banana a i skori izbori mu značajno mijenjaju dioptriju. Lokalni izbori i dobar rezultat mu značajno pune stranački blagajnu i otvaraju put za unosne poslove svim onima kojima je dužan pa „bananu“ mora vidjeti što kraću i što tanju, naroda mu „njegovog“ radi. Broj listića koji se piše na njegov konto je u izravnoj svezi sa „bananom“!
Ivo Sanader 12. Siječnja je dao intervju Hrvatskom radiju u kojemu je iznesao i nekoliko, blago rečeno, nebuloza zbog kojih je taj intervju ostao u svojevrsnoj medijskoj blokadi i morate se dobro pomučiti da ga nađete. Zanimljivo je kako medijima uglavnom nije bilo interesantno komentirati Sanaderovu izjavu da „Hrvatska nije u recesiji“ iako je prije samo mjesec dana izjavio da smo u banani.
Istina je ipak tmurna i neumoljiva. Hrvatska je u recesiji, a nelikvidnost je poprimila razmjere s kraja devedesetih, ako ne i premašila. Sve državne firme obustavile su sva plaćanja koja nisu nužna za funkcioniranje sustava i to ne samo zadnjih mjesec dana. Takva situacija počela je još u zadnjem kvartalu prošle godine kada su se malo po malo reducirala plaćanja. Sada smo već došli u takvu situaciju da je slijedeći korak obustava plaćanja svima.
Dugo nam je trebalo da shvatimo…
Naš dični premijer se pojavio kvazi-inkognito na nekom sastanku sa sindikatima, bez glasnogovornika (Mehun izjavljuje da nema pojma što je bilo na sastanku jer je bio negdje drugdje, a Maček se odavna maknuo) i napokon dao jednu istinitu izjavu u svojoj dugogodišnjoj karijeri: „Bez dramatike, visimo o niti – ili kolokvijalno rečeno - u banani smo!".
Da li se naš premijer naglo probudio, došao k svijesti ili promijenio dioptriju? Do jučer, premda svi pokazatelji iz okoline već odavno vrište kako situacija nije najbolja, on nas je uvjeravao kao nam je odlično, kako pod njegovim vrhunaravnim vodstvom idemo k dva (valjda jedina) cilja koja nam „je zadalo“ a to su (pogađate) NATO i EU, i kako nas eto ništa na tom putu (osim možda susjeda, kojih je srećom samo 2 milijuna – što bi tek bilo da ih je nekoliko puta više?) neće spriječiti. Kriza nas neće pogoditi. A onda odjednom: PANIKA!
Dok vrli premijer Sanader objavljuje svekolikom pučanstvu da nam je EU bliska budućnost (osim što formalno nije, a de facto nam se baš i ne čini da je), nešto niže, na Savskoj i u studentskim domovima javlja se neviđeni revolt studenata. Još jednom, nekoliko tisuća ljudi i njihovih obitelji uvjerilo se da žive u banana državi i da napretka nema pa nema. Natječaj za mjesta u studentskom domu još jednom je uzburkao studentsku populaciju. Ruku na srce, kriteriji su oduvijek bili netransparentni i nelogični, ali ove godine situacija je kulminirala. Ove godine bodovni prag je za 10% (za gotovo 200 bodova) preskočio uobičajeni bodovni prag i ostavio doslovno tisuće nezadovoljnih studenata. Ipak, kao odraz u najmanju ruku zanimljive selekcije, problem je od strane medija popraćen jedino nezainteresiranošću.
Od 7300 mjesta u domovima, podjeljeno je njih niti 2700.
Neovisni, ali ne i neutralni