Na sve strane, po svim portalima i blogovima raspravlja se o stanju nacije. Za EU, protiv EU, moral se raspao, moral se nije raspao. Desničarsko jednoumlje, ljevičarsko jednoumlje. Još malo pa ćemo skočiti jedni drugima za gušu. Razmišljajući o tome slučajno sam naletio na dnevnik Augusta Šenoe. Bar njega nitko nemože proglasiti ni komunjarom ni desničarem a bome ni udbašem. Pa evo što on kaže o situaciji u Hrvatskoj prije 130. godina. Svaka sličnost s današnjom situacijom posve je slučajna. Tko ne podnaša istinu neka upita za savjet ljekara ili ljekarnika.
Fragment iz dnevnika Augusta Šenoe:
Staro ljeto, 31.12.1880.g.
Kažu mi da se neke poruke, čak i važne poruke, pa i višeznačne, lakše šalju i još bolje primaju - poezijom, pjesmom. Ako više u ovom društvu nema koncentracije za slušanje političara, koji su i vragu i B-u dojadili (uz poneki, časni izuzetak) tko će onda čitati poeziju?
Uvjeravaju me da se još čita knjiga, pa i poezija, i da sve nije tako crno kao što nam se čini. Ipak, imam osjećaj da se dramatika današnjih društvenih zbivanja ne osjeća u djelima suvremenih književnika, poeta posebno. Možda, misli se, prošlo je vrijeme socijalnih pjesama, budnica, refleksivnih pjesama. Tko bi danas pjevao o radničkoj žuljevitoj ruci, kao nekada S.S. Kranjčević, pisao o buni seljaka, kao nekada August Šenoa, o štrajkovima uzduž i poprijeko ove lijepe naše i agoniji buržuja, kao nekada Miroslav Krleža?
A uz proteste, trebale bi ići i protestne pjesme...Gdje je novi Ivica Percl? Što radi Enes Kišević?
Pjesma ne trpi uvod, ovaj je napisan uglavnom stoga što je pjesma bila prekratka da bi, po sustavu Marka Rakara, bila objavljena.
Dakle, pred našim je očima pjesma naziva
ISKRE
