arbitraža

"More je kopno"

U subotu, 7. studenog je u Europskom domu održana press konferencija građanske inicijative „More je kopno“ koja je najavila prikupljanje potpisa za raspisivanje referenduma o sporazumu o arbitraži između Hrvatske i Slovenije. Najava te akcije je (očekivano) privukla malo (gotovo ništa) medijske pažnje, baš kao i inicijativa natonareferendum na svom početku – što je kod mene izazvalo efekt suosjećanja. Pogotovo zbog onoga što je tek pred njima: obaveze prikupljanja više od 10% stvarno postojećih birača zbog cca pola milijuna fiktivnih birača, kao i obaveza prikupljanja JMBGa.

Odmah da se izjasnim – načelno podržavam referendumsko odlučivanje o važnijim pitanjima za Republiku Hrvatsku, pogotovo u situaciji prilično niske razine povjerenja javnosti u državne i političke institucije. No ova najava odiše neozbiljnošću, amaterizmom i nepotrebnošću. Evo zašto:

„Štancanje“ vanjskih neprijatelja radi unutarnjih interesa.

Map

Stari dobri Bill (Clinton - poznat kao saksofonist i ljubitelj monica), je u politici ostao zapamćen kao jedan od najboljih američkih predsjednika, onaj koji je inaugirirao socijalizam u Ameriku (na američki način), i koji je jedini hrabro gasio balkanski ratni požar, a u američkoj političkoj povijesti bi mogao ostati zapamćen i kao najdugotrajniji stanovnik „Bijele kuće“ (s najprije svojih a sada ženinih osam godina mandata). On je danas bivši predsjednik Sjedinjenih američkih država, i sadašnji suprug trenutačne američke državne tajnice. Ne samo radi običaja (prema kojem američki predsjednici i dalje ostaju politički aktivni) da i dalje imaju važnu ulogu u američkoj (i svjetskoj) diplomaciji, on ponajprije gleda da zaradi štogod u fušu, ali najviše da ipak doprinese za dobro nacionalne i svjetske politike (pa i ekologije - kad smo već na globalnom zatopljavanju).

Slovenija, zemlja mog sna

Gledam sada diskusiju o Sloveniji u hrvatskom Saboru, da imam kosu čupao bih je, a da nisam hrvat vjerojatno bi umirao od smijeha (mogu si misliti kako ta diskusija izgleda jednom prosječnom slovencu).

Mislim da nije sporno da Slovenija mora nekako doći do otvorenog mora, no oni to pravo imaju i danas i uspješno ga konzumiraju, jer da to nije tako kako bi onda brodovi ulazili u Koparsku luku (a i druge luke u Sloveniji). Također, mislim da i pravnom laiku je jasno kako famozni članak 3b uključuje i načelo pravičnosti a ne samo pravde, te kako riječ "junction" u engleskoj varijanti definitivno znači spoj između međunarodnih voda i slovenskih teritorijalnih voda. Također, koliko je meni razumljivo, odluka arbitražnog suda (a tu ima još zanimljivih detalja oko odabira sudaca) je u stvari obvezujuća i nemamo mi tu ništa posebno za buniti se nakon što je ta odluka jednom donesena - možemo samo eventualno konstatirati datum kada se to dogodilo.

Treba li nam uopće sporazum sa Slovenijom nakon što Lisabonski sporazum stupi na snagu?

Ovih dana zahuktala se rsprava o tome treba li potpisati sporazum Kosor – Pahor kojim se nejasno definira pojam veze Slovenije s otvorenim morem. Zanimljivo je kako jedna druga stvar posve prolazi neprimjećeno iako bi upravo zbog toga bilo kakav sporazum o arbitraži posatao posve nepotreban.

Radi se o tome da će uskoro na snagu stupiti Lispabonski sporazum jer je i posljednji kočničar, češki predsjednik, odlučio popustiti i potpisati sporazum. Stupanjem tog sporazuma na snagu, odluke koje se donose unutar EU više ne moraju biti potvrđene od svih članica da bi postale pravovaljane. Čitavo vrijeme slovenske blokade pregovora Hrvatske i EU spominjao se Lisabonski sporazum i kako bi sve bilo drukčije da je sporazum zaživio (u to vrijeme je Irska na referendumu odbila sporazum i činilo se da će ostati samno mrtvo slovo na papairu).

Lokalni izbori 2009 – epilog

Valjda zbog nepoznavanja merituma stvari kao i činjenice da su novoizabrana općinska, gradska i županijska vodstva nakon konstituiranja većinom otišla na ljetni godišnji odmor, mediji gotovo da ne pokazuju interes za to kako će funkcionirati lokalna (regionalna) samouprava u sredinama gdje su predstavničko tijelo i neposredno izabrani čelnik izvršne vlasti iz različitih, međusobno suprotstavljenih opcija. Vlada do lokalnih izbora nije ni predložila odgovarajuća i prijeko potrebna zakonska rješenja pa ista nisu niti mogla biti usvojena. U već dobro poznatoj maniri, vlastiti propust i neodgovornost prema građanima su opravdali time da će ista biti donošena „u hodu“. Za neke bi to mogao biti i „hod po trnju“, prije svega za one kojih izbor nije po volji centralnoj vlasti.

Syndicate content