pollitika Neovisni, ali ne i neutralni

U principu ne volim povijesne teme i prihvaćam onaj stari argument da nam takve rasprave danas ne trebaju niti su jako važne u današnje vrijeme. Ipak, moram napisat nešto o ponašanju predsjednika Mesića vezano uz te rasprave potaknute prijedlozima promjene trga kod HNK u Zagrebu i nekim istragama poslijeratnih zločina koje su krenule. Inače, predsjednik RH daje toliko materijala da moj opus vezan uz njegov opoziv već poprima obrise moguće knjige.

Prvo bih vas uputio na odličan tekst poznatog povjesničara Ive Banca u subotnjem Jutarnjem listu u kojem je predsjedniku Mesiću održao pravu lekciju o shvaćanju antifašizma i komunizma te zločina koji su činjeni pod tim okriljem. Ovdje pročitajte tekst: Ivo Banac u Jutarnjem

Eto. To je ono što mene silno zanima. Nekada smo bili avangarda radničke klase, intelektualci koji su vodili mase na barikade, ljudi sa stavom i sa znanjem i hrabrošću da te stavove promoviramo i branimo. Potkovani u teoriji, efikasni u praksi...
Danas? Niti smo avangarda, niti imamo veze sa radničkom klasom. Umjesto da predlažemo i provodimo u djelo nova rješenja ne bojeći se kritike mi se držimo doktrine "ne talasaj". Dok nas konzervativna desnica šamara šutimo jer se "ne želimo spuštati na njihov nivo", dok u stvarnosti ili ne znamo odgovoriti ili nemamo hrabrosti jer će nas neki bukadžija etiketirati kao komunjare ili bezbožnike...

Vozim se u autu nakon naporne radne nedjelje i slusam radio. Vijesti. Braniteljske udruge donjele se kamenje sa Bleiburga, Jazovke i Maclja kako bi se ugradilo u temelje nove crkve hrvatskih mucenika u Udbini. Ok, nemam apsolutno nista protiv toga. I pocnem razmisljati.

U datom trenutku u Hrvatskoj su postojale dvije opcije, antifašizam i ustaštvo. Naravno da ne moram javno osuđivati ustaški pokret. Antifašizam je bio jedina ispravna opcija. Pobjednička opcija. No pobjeda nikako ne smije biti amnestija za zločine koje je pobjednička vojska učinila i u što se taj antifašistički pokret kasnije pretvorio. Mračni i represivni komunizam. Osuđujem oboje.

Kakva nam je to „lijepa naša“ danas postala?

Prije dva dana, u ponedjeljak dne 05.03.2007. zbio se možda ovih dana najznačajniji događaj u Hrvatskoj (kulturni i politički), a da ga do srijede poslijepodne nitko nije registrirao:

Preminuo fizičar i filozof Ivan Supek Akademik Ivan Supek, fizičar, filozof i književnik, humani. Kao nepoljuljana moralna i intelektualna vertikala Supek je snažno označio drugu polovicu 20. stoljeća. Tragovi te uzorne ostavštine bit će vidljivi i u nadolazećem vremenu.
(citat iz Večernjeg dne 07.03.2003. u rubrici ŽIVOT U SLICI, vrijeme na stranicama objave nije navedeno.)

Kako se dogodilo da su antifašistički borci, popularni partizani, naši djedovi i bake, očevi i majke ili u mojem slučaju braća i sestre, prestali biti "nasljeđe" i interesna sfera SDP-a? Priču svi znate... uspostavom neovisne Hrvatske partizani postaju nepoćudni dio populacije, riječi: "antifašizam, AVNOJ, Tito..." sinonimi za mračnu stranu naše povijesti (iako su ugrađeni reda radi u preambulu Ustava). Partizani su ostali "iza" komunističke partije i bili su veliki rep SDP-a u očima HDZ-a, raznoraznih pravaških stranaka a o Ivi Lončaru da ne pričam. Svako malo se potezalo u Saboru: "Vi komunisti i vaši partizani... banda crvena... četničko-partizanska (kakav oksimoron)...". Polako su partizani prestali biti sredstvo obračuna. Prvo ih je zaboravio HDZ, zatim i pravaši a u međuvremenu i SDP. Jedini koji ih još spominje je vječni Lončar kojem su, čini se, partizani odnijeli sve plodove zemlje.