Imao sam sreću i čast sudjelovati na jednom malom, privatnom skupu koji je u proljeće 1990. organizirao ekonomski stručnjak Branko Horvat na terasi svoje vile pod Sljemenom. Ne mogu spominjati tko je sve bio prisutan (dvije osobe najmanje aktivne su i danas u javnom životu Hrvatske!), ali i ne mogu zaboraviti neke naglaske iz razmišljanja Branka Horvata koja mi se danas čine šokantno dalekovidnima: raspadom Jugoslavije, pogotovo ako se to dogodi na krvav način, bit će razbijeno koliko - toliko jedinstveno tržište i granice između državica dodatno će osiromašiti svaku državu za sebe i one će postati laki plijen međunarodnih kompanija,korporacija, koncerna, banaka… Nacionalne ekonomije u svim ex-YU državicama, sa deindustrijalizacijom kao najočitijoj činjenicom, upropastit će te ekonomije, posebno ako se privatizacija obavi na nestručan i nepravedan način! Spomenuo je nešto što se danas događa i o tome se uglavnom u Hrvatskoj šuti - bar dvije države – Italija i Mađarska - imaju ne baš simpatične ambicije dominacije, bilo ekonomske, bilo političke, ili obje.
U priopćenju ujedinjenih navijača se govori o seniorskoj nogometnoj reprezentaciji kojoj treba dati mir, te o spremnosti "na sve da se ovoga puta nogomet očisti do kraja". Nastavak je svakako u prosvjedima ispred HNS-a, radujem se k'o malo dijete.
Nitko nije spomenuo http://www.futsaleuro2012.hr/ stoga isti događaj kao navijač svrstavam u apsolutno prioritetan cilj. HNS od Eura u Poljskoj i Ukrajini ne očekuje ništa, tako da razumna i potrebna podrška Bilić boysima koju iskazuju navijači niti donosi niti ne odnosi ništa vrhuški HNS-a.
Njima je jedini cilj u 2012. organizacija Futsal (dvoranski mali nogomet) prvenstva Europe kojeg bi domaćin trebala biti Republika Hrvatska. Sam sport jeste pod ingerencijom UEFA, pa tako i ovo natjecanje.
Kako je u tisku objavljno, u noći 27./28. 11. 2011., mirno u snu umro je Ante Marković.
Imao sam običaj reći da bih se usudio s jedne strane stola posjesti bilo koju HDZ-ovu vladu a s druge samog Antu Markovića i da bi se pokazalo da, iako vremešan, sam Ante "važe" više.
Antu Markovića upoznao sam početkom 1971. prilikom njegove posjete tada novointegriranom Končarevom pogonu bivšeg Kontakta na Žitnjaku.
Nikad neću zaboraviti da je s pratnjom ušao direktno u pogon, odvojio se od ljudi iz pratnje i počeo se rukovati s radnicima u pogonu koji su svi u nevolji počeli panično brisati ruke s pamučnjakom, bojeći se da Markoviću ne umažu ruku prilikom rukovanja.
A on je uz onaj svoj šeretski osmijeh rekao: "Hajde, majke vam Božje, što ste se uspaničili, pa niste valjda mislili da je meni ispod časti rukovati se s radnicima."
Tim pomalo demagoškim potezom kupio je njihovo povjerenje i to rukovanje s generalnim direktorom bila je zgoda o kojoj se mjesecima u pogonu pričalo.
Zanimljivo je da kasnije i kad su bili ljuti ili zaštrajkali radi niskih plaća, njihova srdžba nikad nije bila usmjrena prema Anti Markoviću kao generalnom direktoru.
O da, pisalo se ponešto i za vrijeme glupavo i osvetnički izrečenog bana, pa sam tako 02. 12. 2010. ponukan "Latinicom" napisao ovaj dnevnik:
"Gledajući zabranjeni prilog iz "Latinice" prisjećam se kasne jeseni 1990. ...
Slučajno sam se našao u jednom društvu u kojem je bio i Ante Marković, tadašnji predsjednik SIV-a, osoba koja je gotovo preko noći uvela reda u državne financije i stabilizirala valutu.
Naravno svi su željeli čuti kakvim je to čarobnim štapićem Marković raspolagao da mu je uspjelo nešto što su više od deseljeća prije njega pokušavale sve jugoslavenske vlade.
Rekao je da on zapravo nije učinio puno osim što je “uveo nešto reda u platni promet zemlje”, tek potom shvaćajući da su unutarnje rezerve kojima je SFRJ raspolagala zapravo ogromne.
Najednom vise nije bio problem servisirati vanjski dug i značajno ga reducirati uz istodobno povećanje deviznih rezervi.
Ante Marković pristupio je poslu analitički, sagledavajući sve aspekte jugoslavenske krize, tražeći mišljenje i savjete od svih za koje je mislio da mu ih mogu dati, od ekonomskih analitičara, preko stručnjaka za monetarni sustav i javne financije, pa do MMF i Svjetske banke.
... pardon "stvaranjem" države?
Orući po mozgu i prizivajući u sjećanje nekakva bivša vremena, prisjećam se kad je tamo početkom osamdesetih godina prošlog stoljeća SIV objavio da je SFRJ stranim vjerovnicima dužna 21 mlrd USD.
Sjećam se kakvu je to nevjericu i konsternaciju u društvu izazvalo, pogotovo u Hrvatskoj, gotovo da je uvedeno izvanredno stanje, jer su komunisti, a pogotovo to vrijedi za SKH, vodili politiku pod geslom "pokrij se onoliko koliko je pokrivač dugačak".
MMF je doživljavan kao djelo samog pakla, a svaki vanjski dug kao korak koji vodi u imperijalističko ropstvo.
SIV je u uvjetima gotovo izvanrednog stanja poduzimo sve moguće, uz brojna odricanja stanovništva, da vanjski dug smanji, što je na kraju provođenjem Markovićeve reforme i uspio.
Danas u Hrvatskoj čiji je dug tri puta veći od onog koji je imala SFRJ početkom osamdesetih se gotovo nitko radi toga ne uznemiruje, Vlada najavljuje i nova zaduženja.
Zašto je tome tako i gdje su korijeni takvog ponašanja?
. Budući da mi B2 i "obaladaleka" često prigovaraju da nasjedam bezveznim novinskim izvješćima i bezveznim novinarčićima koji sve nešto bezvezno pišu, često me gricka savjest kako mogu biti tako naivan. Uostalom, vrućine su, pa i kad uzmem novine nekako se brzo zamorim. Zato sam zadnje vrujeme prešao na informiranje s televizije - najjednostavnije i najljepše se izvaliti na kauč i bez nekih velikih napora gledati i slušati.
Kako voditi državu i na koji naćin pitanje je opstanka. Može li sadašnja vlada poduzeti neke korake koji bi bili nešto više od kozmetike?
Moj prijatelj Tomica poslao mi je slijedeće tri anegdote koje pokazuju različite mentalitete ljudi koji su vladali ili još vladaju na ovim prostorima.
Slika prva.
vozi se Tito u vlaku
odjednom vlak stane
Tito izađe i pita zašto je vlak stao
druže Tito, nema više pruge
Tito: brzo zovite omladince neka izgrade prugu !
Slika druga,
vozi se Ante Marković u vlaku
odjednom vlak stane
izađje Marković i pita zašto je vlak stao
druže Marković, nema više pruge
Marković: brzo, skidajte prugu kojom smo prošli i postavljajte je naprijed !
Slika treća,
vozi se Ivo Sanader u vlaku
odjednom vlak stane
izađje Sanader i pita zašto smo stali
gospodine predsjedniče nema više pruge
Sanader: Ljuljajte vlak, neka izgleda kao da se vozimo !!!
Zagreb, 7.10.1991. Banski dvori, Svečana dvorana 14.50 sati
U dvorani su na ručku Predsjednik RH Franjo Tuđman, predsjednik savezne vlade SFRJ Ante Marković i Predsjednik Predsjedništva SFRJ Stipe Mesić, savjetnici Predsjednika Tuđmana Mario Nobilo i Vesna Škare Ožbolt, pročelnik vojnog kabineta Stjepan Adanić i tajnica predsjednika Zdravka Bušić. Razgovara se o teškoj situaciji u Hrvatskoj, o odlukama Predsjedništva SFRJ i o onome što radi Milošević i vojni vrh JNA.
Davno htjedoh iznijeti vlastito misljenje o temi slicnoj “E moj narode”, ali buduci sto ne zivim u Hrvatskoj, bilo me strah, a s druge strane ne pripadam nijednoj stranci pa tako nemam ni stranackog tovarisa za cover-up, stoga sam odustao od nakane.
No, zahvaljujuci G-newsu, odlucih se i osokolih pa cu nadpuniti njegov tekst. Morat cu uzeti uzeti malo podulji zalet, krenuti cu od osamdesetih. Iako nas je poprilican broj sveznadara, ipak ni danas ne znamo koliko se bivsa Jugoslavija zaduzila Istoku i Zapadu.
Znamo za kredite, ali osim njih je bilo puno kojecega drugog. U to davno vrijeme, vecina jugoslavenskih tvrtki su ostvarivale manjkove. Nisu bile rentabilne. Proizvodni gubitci su pokrivani iz drzavne kase. Dakle, radnici su placani za proizvodnju i gomilanje gubitaka. Krajem osamdesetih zamlje Istocnog bloka lancano odbacuju komunisticku doktrinu i plansku proizvodnju i prave nagli zaokret. Iz internacionalizma su krenule u globalizam.Taj proces nije mogao mimoici ni balkansko podrucje. Medjutim, pri usporedjivanju drugih komunistickih drzava i Jugoslavije potrebno je imati na umu da je Jugoslavija bila puno zaduzenija, kao i da je u njoj bio veci standard. On se podmirivao kreditima.
