Neovisni, ali ne i neutralni

Umro je Anđelko Erceg. Osnivač i urednik „Makarske kronike“.
Upoznao sam ga početkom 1989. u redakciji tadašnjih „Radničkih novina“.
Od toga prvog susreta pa do njegovog preranog odlaska bili smo prijatelji.
Kada sam jutros na portalima vidio tu vijest, najprije pomislih „ Pa ne valjada on. To je neki drugi Anđelko“. Čuli smo se prije mjesec dana. Pozvao me da svakako ljetos posjetim njegove Tučepe i redakciju „Makarske kronike“ na koju je bio tako ponosan. Nije mi ni spomenuo da je bolestan. Ni sada ni prošle jeseni kada me posjetio u Saboru. O sebi zapravo nikada ni nije puno govorio.

Kao novinar „Radničkih novina“ zaslužan je za otvaranje medijskog prostora nama, tada „disidentskim“ sindikatima. Omogučio je meni, Milanu Krivokući, Vesni Kanižaj i Mladenu Mesiću prvo javno iznošenje oštrih kritika na tadašnji sindikalni pokret, novih ideja i legitimnost novih sindikata koji su nastajali.