Noćas, bolje rečeno, pred jutro, Kaptol je donio svoju konačnu odluku: Idemo do kraja!
Natjerani su na to, preskačući primitivne uvrede koje su primili, ovim neviđenim napadima upravo na ono što su dužni štiti do smrti: Dušu čovjeka i (vjerničku) obitelj. Za Crkvu je i jedno i drugo svetinja koju nikada neće zapostaviti niti će otrpjeti uništavanje tih svetinja. Ni po cijenu vlastitih života!
Poučak: Alojzije Stepinac!
Jovanović, natjeran da provede sotonsku ideju dolazećih vladara svijeta, čovjeka i njegove duše, svojom „ruski traktor“ uljuđenom „diplomacijom“ i prezentiranjem danog mu zadatka digao je na noge cijelu hrvatsku javnost baš kao i Miloševićev govor na Gazimestanu ili još prije toga u Kosovskoj Mitrovici.
Treća epizode dokumentarno-igranog serijala “Jugoslavenske tajne službe”, pod naslovom “Obračun s narodnim neprijateljem”, gotovo se isključivo bavi slučajem zagrebačkog nadbiskupa Alojzija Stepinca.
Pisao sam ja već o Stepincu:
http://feniks.bloger.hr/post/alojzije-stepinac--svetac-odmah/2266037.aspx
ali ovaj serijal zahtijeva da se još ponešto napiše.
Autori se pozivaju na ekskluzivne materijale korištene u ovoj epizodi. A posebno „ekskluzivna“ su naklapanja potpuno nevjerosdostojnog konvertita Zdravka Tomca i Stepinčevog nadasve vjerodostojnog biografa mons Jurja Batelje, kojima pripomažu jednako vjerodostojni „eminentni“ povjesničari poput npr. Jurčevića i Akmadže.
Pa tako doznajemo da je sudski proces protiv Stepinca montiran i bez ikakve osnove, pa „ekskluzivno“ doznajemo kako su tajne službe (UDB) radile i ono za što same nisu znale, naime da su trovale Stepinca i da su to radile takvim „marom“ da im je da ga „dokrajče“ trebalo trinaestak godina.
Čudne službe, čudna trovanja i još čudniji svjedoci.
Sad, kad je minulo ludilo, sad mogu ja ....
Kako smo mi Hrvati poznati po tome da se želimo pod svaku cijenu razlikovti od onih s kojima dijelimo jezik, ali ni to ne želimo priznati, pa izdajemo kojekakve "razlikovne riječnike", sve u svrhu dokazivanja nedokazivoga, tako se zgražamo nad nekim pojavama i ponašanjima naših susjeda, a sami smo u tome isti ili im vrlo vrlo slični, da ne kažem da smo ih u nekim segmentima (ne)ljudskog djelovanja i daleko nadmašili.
Uzmimo tu srpsku osobinu, kojoj se rugamo, koju ismijavamo, naime slavljenje Kosovske bitke ili poraza kao pobjede, a što mi drugo i drugačije radimo svakogodišnim cirkusom okoVukovara?
Ne prikazujemo li stravični poraz kao pobjedu, a to nije bio samo poraz na bojnom polju, to je prije svega bio poraz zdravog razuma.
I ne samo to, povijest nas uči da smo sve velike bitke koje smo vodili (hrvatsko zapovjedništvo) i izgubili, Bitka na Gvozdu 1097., Bitka na Krbavskom polju 1493., Bitka za Siget 1566. ...
Bitku kod Siska 1593., s kojom se volimo ponositi, ipak su vodili Nijemci (Ruprecht Eggenberg), a Hrvati su u njoj bili topovsko meso.
Vrh KC u Hrvatskoj očito se upregao u kola obrane statusa quo bar kad je o korupciji u Hrvatskoj riječ, pa će se kroz priopćnje Povjerenstva "Iustitia et pax" nedvosmileno staviti u ulogu obrane lika i (ne)djela dr Ive Snadera, tobož braneći princip presumpcije nevinosti.
Ali pustimo preštimano Povjerenstvo i dajmo da o Crkvi u Hrvata koju prozbori fra Marko Oršolić, bosanski franjevac iz provincije Bosna Srebrena, priznati katolički mislilac i teolog, autor knjiga "Zlodusima unatoč" i "Zlodusima nasuprot", poznat i po tome što je rekao da on "ne ulazi u zagrebačku katedralu jer se tamo između njega i Boga ispriječio Alojzije Stepinac".
Govoreći o KC fra Marko Oršolić između ostalog kaže i:
- Njemački biskupi su bili dobro zastranili, ali su se već 1945. pokajali za grijehe koje su počinili, a ovdje se to nije dogodilo, ovdje se skrivaju notorne činjenice koje dokazuju toleranciju prema fašizmu.
Više puta dosad u raznim prilikama i raznim povodima pisao sam da je jadan onaj narod kome su Ante Starčević i Franjo Tuđman očevi domovine, a Alojzije Stepinac svetac.
Nekadašnjeg zagrebačkog nadbiskupa je papa Pio XII 1952. u inat komunističkim vlastima, proglasio kardinalom, a onda ga je i otac poljskog zla zvanog lustracija i čovjek koji je uništio slavensko zajedništvo, Karol Woytila, kasniji papa Ivan Pavao II, 1998. proglasio blaženim, samo iz razloga fanatičnog antikomunizma, KC slavi, dodijeljujući mu i blagdan: Stepinčevo koji se slavi 10. 02.
Što reći, nakon što su pripadnici najkatoličkijeg naroda proslavili taj blagdan, noseći bedževe s natpisom "Svetac odmah", nego ih uputiti na jednog od najvećih katoličkih mislilaca na ovim prostorima, fra Marka Oršolića iz Franjevačke provincije "Bosna srebrena", koji je rekao da u "Zagrebačku katedralu ne ulazi jer se tamo između njega i Boga ispriječio Alojzije Stepinac".
Ovo nije dnevnik o ustašama i partizanima niti o kadrinalu Alojziju Stepincu i njegovom djelovanju za vrijeme i neposredno poslije II svjetskog rata. Sudski proces koji je vođen protiv njega i sve glasniji zahtjevi za revizijom istoga su samo okvir za propitivanje potrebe, opravdanosti i prvenstveno načina primjene tog instituta u slučajevima presuda izrečenih na temelju zakonodavstva bivše Jugoslavije a neposredan povod je intervju kojeg je uvaženi akademik Dr.Željko Horvatić dao Glasu Koncila. Intervju je svojevrstan nastavak traženja i sudske rehabilitacije kardinala Stepinca koja je ponovno zatražena na jednom skupu u Lepoglavi od nazivom "Kardinal Alojzije Stepinac - svjedok vremena i vizionar za treće tisućljeće".
