Mada javno obećah Gnjusu i Smogiju, da se više neću javljat na“Krug za trg”, nakon jutrošnjeg lagodnog jedrenja internetom i googlanja u slobodnom stilu promijenih mišljenje jer su me odveli u komičnu dimenziju, pa mi se čini da nije loše moje impresije podijeliti s prijateljima i neprijateljima (ne očekujući da izaziva preveliku pažnju). A i općenito mislim (a to sam jednom u nekom komentaru rekao) da je došlo vrijeme promatrati prošle stvari s manje strasti a više humora. Ne da bismo se rugali tragičnim događajima (koji su se zbili u prošlosti), nego onima koji u sadašnjosti od tragedija čine komediju.
Uvijek kad me zaboli rame (od nošenja s placa ili pretjeranog klikanja mišom) sjetim se livade na Dotrščini, puške M-48, nekog kišnog jutra i profesora ONO I DSZ kojega smo od milja zvali bot, aludirajući na kraticu za bojne otrove. Ima tome nekoliko dana da su nas iz Ministarstva obrazovanja potaknuli na nostalgično razmišljanje o prošlosti: prijedlog da se ponovo uvede domaćinstvo u osnovne škole vratio mi je u sjećanje krpicu platna na koju je trebalo izvesti plave križiće, a okolo je obrubiti, nekakvim kosim, kao jednostavnim vezom. Sve su te uspomene, uključujući i drvenu kućicu za ptice s tehničkog odgoja, a još više komad metala iz satova «proizvodne nastave», posebno organizirane za gimnazijalce u Metalskom školskom centru, izbrisane jednim jedinim potezom: sada imamo tenk!
Neovisni, ali ne i neutralni