pollitika Neovisni, ali ne i neutralni

Ovaj dnevnik je potaknut današnjom vijesti o ubojstvu mladića od 18 godina u zagrebačkom parku Ribnjak. Društvo se okupilo da proslavi rođendan (17. ili 18.), pojavilo se drugo društvo, nož . . . gotovo.

Sigurno me ta vijest ne bi toliko pogodila da moje dijete ne spada u to društvo kao i u sva ta društva koja po zagrebačkim parkovima zaposjeda nekakvu klupu, piju ono što su kupili u dućanu, puše i druže se. Često ih viđam i to su djeca srednjoškolske i nešto manje fakultetske dobi. Mirno stoje u grupama, prkose hladnoći, pričaju, ne proizvode posebnu galamu osim što iza njih ostane nered koji uredno pokupe sakupljači ambalaže od 50 lipa.

Ovdje ne želim ulaziti u svoje osjećaje i ono što bilo tko doživljava kad shvati da je njegovo dijete moglo biti ono kojeg više nema, ali bih volio napraviti neki spoj s drugim stvarima koje se događaju danas i sa nekim svojim komentarima na pollitici.

Evo, ovaj post pišem kao žena koja ništa ne vrijedi. Nemam djece i prema riječima HDZ-ove zastupnice Ivane Sučec Trakoščanec ja sam zapravo niškoristi. Čitajući jučer tu izjavu da svaka žena vrijedi onoliko koliko ima djece, zabrinula sam se nad sobom i odmah otrčala u knjižnicu po barem kilu self-help literature da vratim poljuljano samopouzdanje! Jer to mi se poručuje iz najvišeg predstavničkog tijela građana i mora da je istina.