Čudni ljudi…
Čudni su ljudi. Teže nekakvom tobožnjem savršenstvu, često sebe gledaju u najboljem svijetlu - ˝On/ona je đubre, ja to nikad ne bih mogao/mogla˝ - izjave su koje kod takvih ljudi često možete čuti.. Takvi će se vrlo često upustiti i u tobožnju borbu protiv nepravednosti i svojevrsne trulosti sistema. Neki od njih postati će čelnici sindikata, neki će na raznoraznim manifestacijama ponavljati unaprijed naučene parole, neki će samo nešto pisati, neki neće raditi apsolutno ništa ( samo se hvaliti bez realne podloge ), neki će učiniti nešto sasvim drugačije od ovog navedenog. Međutim, što je poanta? Svi ti ljudi ( u većini slučajeva ) su svjesni da nešto nije u redu i da su promjene bitne, ali isto tako ti ljudi ( u većini slučajeva ) nemaju ˝muda˝ te svoje stavove ili ideje braniti od svih i svačeg.
Što se onda događa sa takvim ljudima? Velika većina njih potone u prosječnost = zaborav, neki ostanu na ˝sceni˝, ali vješto ukroćeni, a samo rijetki nastave svoj trnoviti put.
Prosječni :
Dragi gradjani,kolege i prijatelji!
Dosao je dan kada nas je stanje u drzavi dovelo do samoga ruba, dan kada odlucujemo o svojoj sudbini, dan koji nas vodi u bolje sutra ili baca u osiromaseno danas!
Svi mi smo se ovdje okupili iz razlicitih razloga, razlicitih teznji i razlicitih problema, no ono sto nas sigurno sve veže jest cinjenica da MI NEMAMO KAMO ICI DALJE!
Ne ocekujem da vjerujete da cemo nesto promjeniti znam da vam je obecanja i vjere vec DOSTA! Znam da ste vec i sami na izmaku snaga i da ste vec prekrizili sve opcije za izlaz. Ne osudjujem vas. Medju nama je trentuno razlicith generacija ljudi, ljudi koji su prosli i rat i nasilje i glad i neimastinu i bolest i gubitak voljenih.
I jednostavno neznam kojim rjecima bi se usudila pribliziti vam nadu da mozemo nesto promjeniti.
Mozda jednostavno trebam samo govoriti i pustiti da vas emocije ponesu.
OSVRNIMO SE NA NASU REALNOST:
Koliko ljudi srecete na ulicama diljem hrvatske kako kopaju po kontenjerima,traze hranu, traze povratnu ambalazu?
koliko cesto su ti ljudi zaprawo malodobna djeca?
koliko cesto se najezite na takav prizor?
Koliko cesto okrenete glavu i produzite dalje?
Pionirska družba HBOa došla je u mojoj perspektivi do određenog problema kada je potrebno unaprijediti nivo komunikacije.
HBO se trudi biti JOT, no ovdje nastaje određeni problem tehničke prirode.
Stvar se svodi na sljedeću računicu.
Imamo ekipu koja radi. U konkretnom slučaju HBO, no možemo stvar uopćiti, u tome je naime i poanta.
Imamo ekipu koja traži dlaku u jajetu. To sam vrlo često bio upravo ja, sada je taj posao preuzeo Silverci vrlo uspješno. A bogami na pollitika.com-u te ekipe ne manjka : - )
No, što se događa?
Ekipi koja radi mnoga od tih pitanja su doslovno apsurdna, dok istovremeno nema jednaku količinu vremena, a bogami niti volje da odgovara doslovno na svako pitanje, pogotovo ako ga ne smatra RELEVANTNIM.
Jer ekipa koja radi je ciljno orijentirana, dok ekipa koja komentira je lamentacijski orijentirana. Svaka dodatna lamentacija ugrožava aktivistički moment, te ekipa koja radi ima prirodnu potrebu srezati suvišne lamentacije, s obzirom da ih te suvišne lamentacije osjetno koče.
Nadam se da hijene koje jedva čekaju nekome rastrgat utrobu radi ishitrenosti u naslovu, ovaj put neće naći ništa seksističko, uvredljivo ili disrespektivno. Najviše su me takve osude pogodile od ljudi koji me osobno poznaju, zato mislim da je Zoran dao najbolji zaključak: Mislim da nitko stvarno nije napao Delgada, poznamo ga dovoljno, znamo da on ne razmišlja kao oni koji su zlobno komentirali "mafijaška kurvica" i slično. Naslov nije bio primjeren - puno ljudi, i ovdje, pročita samo naslov, ja čitam sve naslove a možda svaki peti tekst. Kao bivši novinar, znam koliko su naslovi, podnaslovi i leadovi važni.
Ali dobro, vratimo se našim herojima(?). Dragovoljcima antimafijaškog i antikorupcijskog rata.
Uz teze koje sam započeo u prošlom dnevniku, ovdje bi se pozabavio i konkretnim primjerima ljudi koji, po meni, zaslužuju našu aktivniju podršku i pomoć. A često, upravo suprotno, doživljavaju totalnu nezainteresiranost ili u gorem slučaju, osude i šikaniranja.
Znači naše mirnodopske heroje pljujemo, a onda se pitamo ima li dobrih i poštenih, a sposobnih političara i aktivista?
Meni su svi simpatični, paaa, čak i Lupino. Veli naša farmerica Alex. I svima je oprostila. Eto, tako to rade predstavnici elitnih divizija, najrazvijenije kameleonske kaste na svijetu. Majstori teatra apsurda, koji sve montipajtonovce, trotere i brojeve jedan - papaju za doručak.
Iskusni, ali ustvari naivni JOT igrači poput Lupina budu poniženi od ljepuškastih pripadnica elitnih divizija (naoružanih kokosovim orasima). Dok oni mlatare po zraku i nedužnim vratima, završavaju sa natečenim jajima (od neočekivanih udaraca ispod pojasa). JOT bez zaštite = jaja bez pancirke. Čak ni ciganska verzija JOT igrača (Jura - ples, pjesma, udvaranje) ne uspije odvesti konja iz štale, jer elitne divizije imaju oko i na leđima.
No ipak, od vještog crvenog elitnog voda (istarski klan) ima ipak još vještijih. Crni, HBH klan vjerskih fanatika još je opasniji. Iza umivenog frontmena (Rafo) stoje puno opasniji igrači. Crveni barem daju kruha i igara (pa smo siti i zabavno nam je), ali ovi ne. Niti kruha nema. Ima samo molitva, klečanje na kukuruzu i podrigivanje na suho.
Neovisni, ali ne i neutralni