pollitika Neovisni, ali ne i neutralni

Posljednjih dana i tjedana na Pollitici je dosta pisano o očekivanom ulasku Hrvatske u NATO: naširoko se argumentiralo ZA i PROTIV ulaska, ZA i PROTIV referenduma o ulasku, a diskusija je čak rezultirala konkretnom podrškom organizaciji skupljanja potpisa za raspisivanje referenduma.

Bez obzira koju opciju zastupali, sve je to jako dobro jer pitanje ulaska u NATO jest važno pitanje za Hrvatsku. Kamo sreće da je slična diskusija vodjena u široj javnosti i koju godinu ranije – možda bismo svi skupa imali jasniju sliku o čemu se tu zapravo radi i onda, mirne savjesti prihvatili odluku koja bi se već iskristalizirala kao razumna.

Osnovna teza koja se proteže u čitavoj toj priči jest da je pozivnica Hrvatskoj za članstvo u NATO-voj alijansi gotova stvar i da jedino preostalo pitanje jest ono da li Hrvatska želi ući i NATO ili ne – s referendumom ili bez njega.

A da li je to baš tako, posebno ako se inzistira na bliskosti tog dogadjaja?

Eto, nisu samo obavještajne službe znatiželjne što mislite nego sam znatiželjan i ja. Naime s nekim novim članovima pollitika.com započeo sam raspravu o sigurnnosti. Pa sam kopirao mladog cnn (molim za oprost) i složio upitnik. Da vidimo tko što misli i da li sam u većinskoj grupi ili manjinskoj. Ja ću vrlo otvoreno priznati poraz a rezultati su i tako vidljivi.

Možda je potrebno dodati da sam protiv pretjerivanja u kritici. Kritika može biti oštra ali ne bi trebala prelaziti granice debelog pretjerivanja.

Protiv sam uopćavanja. Mi u Hrvatskoj nismo ni u ćemu bolji ni gori od velikog prosjeka drugih država. Nit smo sposobni niti želimo biti najgori, niti smo sposobni niti znamo postati najbolji.Tu smo gdje nam je mjesto. I zato sam znatiželjan na vaše odgovore.

Naidila se nedavno Modesti Blejz na slanje naših vojnika u Afganistan. Naidila se onako kako se samo ona zna naidit pa šiba livo, šiba desno, šiba u centar, ma šiba sve u šesnaest :-)

Pa kaže:U Afganistanu ošlo sve u pićkumaterinu. Naši samo šta se nisu počeli vraćati – u vrićama. A DrIvo oće pa oće (on to naprosto oće) šta prije u NATO - pa da i vriće počnu šta prije stizat. U količinski šta većen broju. E jebenti rvacko ulizništvo. Eto šta su ti Rvatine. Uvlače se Bushu u šupak da ne bi dobili po pički.Doduše, za Modesti je to bio samo uvod u šibanje po općenarodnom uvlačenju svakoga svakome na sinjskoj Alci (koje je, sasvim u svom stilu odradila majstorski ;-), ali meni je svejedno „zapelo za oko“.

A zapelo mi je za oko jer se s takvim stavom NE SLAŽEM.

Malo sam sa starim danas raspravljao o globalnoj ekonomiji, ulozi amerike u budućim i prošlim ekonomskim ratovima i tako. Nenamjerno me upozorio na jedan zanimljiv detalj.

Bez obzira na vremenski odmak od desetak dana, lakat kojim je prije spomenutog vremena ministar Rončević u Afganistanu pred kamerama HTV-a trknuo hrvatskog vojnika Gorana Špehara u ovom postu neću promatrati kao značajnu vijest, već ću pokušati iz svog PR-ovskog kuta sagledati uzroke upotrebe tog do sada u medijima još neviđenog načina komuniciranja, a što istom daje bezvremensku aktualnost.

Tvrdnju o važnosti pripreme za javni nastup, a koju potenciram gotovo u svakome postu, potkrijepit ću argumentima i uz ovaj događaj. Spoznaja o nepriremljenosti Rončevića za javni nastup, a koja se manifestirala u ne brifiranju Špehara o onome što se „treba“ reći, iznenađuje me ne samo iz razloga što živimo u 21. stoljeću koje nam nudi veliki izbor tehnologija za komunikaciju kojima (ako već nije bilo mogućnosti neposredne (fizičke) komunikacije ili ako se pokušavalo inscenirati dočekivanje ministra i spontano davanje izjave o događaju koji je prethodio ranjavanju), je Rončević (ili osoba zadužena za PR) mogao brifirati Špehara, već i iz razloga što je Rončević ministar u Vladi na čijem je čelu čovjek koji je više od svih političara do sada svjestan važnosti forme i sadržaja poruka koje se upućuju javnosti pa stoga još više čudi da neke osnovne komunikacijske lekcije za ove tri godine još nisu naučene.

Pišem svoj blog već neko vrijeme i već sam se počeo zabrinjavati zašto nema više negativnih komentara, kad odjednom iz vedra neba, ne samo komentar nego sam jednog blogera uspio toliko iživcirati da mi je posvetio čak cijeli članak te ga ni manje ni više objavio na svom blogu, xportalu i Pollitici.

Istina očekivao sam da će ljudi reagirati kada sam napadao HDZ, SDP a ponajviše sam očekivao reakcije Istrana kada sam napadao Kajina i IDS, ali prvi žešći komentar je došao kada sam napao George W. Busha i SAD. Za mene pomalo iznenađujuće.

Kratki pregled najznačajnijih objava u proteklih nekoliko dana:

- Quintana je u prošli vikend ušao s "HDZ će potonuti brže od Titanica", analizom mogućih događanja nakon posljednjeg otkrića o lažiranju glasova na saboru HDZa

- "Što je Status Quo" dnevnike je koji se bavi sada već završenim štrajkom prosvjetara i stvarnim ciljevima koje su sindikalisti postavili; da li su oni štrajkali radi krušaka a nama pokazali jabuke?

- Silverci je napisao tekst "Možemo se slikati" o premetačini novinske redakcije u Zadru nakon što je njihov fotograf fottografirao zgradu Zadarskog suda (i sutkinju)

- "glas protiv svih kandidata" je prijedlog Prigovarala na to kako bi svaki glasački listić morao sadržavati i ovu opciju

- M. je prigodno obilježila i tri godine mandata Ive Sanadera

- Siva eminencija je hladnokrvno izanalizirao nastup Sanadera vs. Milanovića s pozicije PR profesionalca

- Rončevićev Lakat protiv istine doveo je u pitanje stvarnu ulogu naše vojske u Afganistanu, a koji se kroz komentare pretvorio u diskusiju o za i protiv NATOa

- kraj tjedna je obilježilo folklorno odbacivanje svih amandmana na državni proračun

I možda dva najbolja teksta za sam kraj

- Peratović je razvio priču o Glavaševom intervjuu i MEsiću

- a CikaVelja je povukao paralele između štrajka glađu Branimira Glavaša i Vojislava Šešelja

Tri današnja događaja natjerala su me da se zamislim nad namjerama i motivima koje od mene i javnosti skriva i taji državni vrh i ljudi koji su od nas birača dobili mandat da nas vode i osiguraju bolji život. Prvi događaj su poruke članica NATO saveza iz Rige, drugi je gurkanje laktom ministra obrane hrvatskog vojnika u Afganistanu u trenutku kad dotični daje izjavu za nacionalnu televiziju i treći je laž upućena cijeloj naciji iz usta našeg predsjednika koji je i vrhovni zapovjednik naše vojske. Sva tri događaja stavljena u kontekst hrvatskih ambicija da se pridruži NATO savezu dobivaju jednu ružnu i za mene neprihvatljivu konotaciju.