Neovisni, ali ne i neutralni

I kod nas eto javila dilema, priznati Južnu Osetiju i Abhaziju ili ne (vidi jučerašnji Fokus na HTV-u), iako znamo da u krupnim vanjskopolitičkim pitanjima hrvatska Vlada nikad nema vlastiti stav, već ga preuzima od drugih (SAD, NATO, EU). Rasprava o tome besmislena je i zato što je potpuno jasno da dotične zemlje, neovisnost i tako ne žele, pa im priznanje zapravo i nije potrebno. One, umjesto da budu neslobodne i ugnjetavane pod Gruzijom, žele biti neslobodne i ugnjetavane pod Rusijom. Naravno, javno to vođe tih zemalja ne žele priznati, ali to nam je ipak svima jasno.
Iako je sve jasno, besmislene polemike oko toga se ipak vode. Tako se Rusi, pravdajući svoje priznanje Abhazije i Južne Osetije, pozivaju na neovisnost Kosova i nitko pametan da se javi i kaže im da im to opravdanje ne drži vodu. Naime, kada se jedan postupak opravdava drugim, onda se i taj drugi postupak treba smatrati ispravnim. Prevedeno, Rusija bi trebala neovisnost Kosova smatrati legitimnim i priznati ga, ali ona to do sada nije učinila, pa joj Kosovo kao argument još ne može vrijediti.

Negdje iza Drugog svjetskog rata,u ono vrijeme najgore poratne krize i borbe za preživljavanje raspravljalo se monegaškoj vladi o načinu na koji bi Monaco pronašao gospodarski izlaz za nova poslijeratna vremena. Jedan od članova monegaške vlade je smislio odličan plan. Rekao je:

„Navijestimo rat Americi!“

Kad su ga ostali u čudu pogledali objasnio je:

„Rat ćemo zasigurno izgubiti, ali onda nam samo preostaje i za Monaco srediti Marshalov plan , jer vidite gdje je Njemačka dospjela mada je rat izgubila!“