Neovisni, ali ne i neutralni

Sydney Opera House SOP ima veze s politikom.

Npr. sada je kod nas aktualna gradnja i priprema za postav Muzeja moderne umjetnosti MMU na istaknutom južnom ulazu u Zagreb, odakle od aerodroma i drugog dolazi glavnina ljudi iz svijeta. Pred II svjetski rat su natječajima za projekte i poslove u Zagrebu normalno konkurirali ljudi iz Evrope jer je Zagreb bio ravnopravna točka a i naši su ravnopravno sudjelovali po Evropi. Obzirom na desetljeća našeg napretka, MMU je bio prilika da se ta međunarodna praksa obnovi, ali se je nakon iscrpnih rasprava odustalo i ide školski kako u našem napretku zadnjih desetljeća ide, sada je akrualno da su troškovi gradnje sa 80 polako rasli i narasli na sadašnjih 300 i nepoznato milijuna kuna do kraja, uz to su tekle duge bitke za postavljanje itd.

Australija je SOP dala na međunarodni natječaj. Nije to išlo lako a još teže je išlo nakon taječaja. Pobjedilo je ovo rješenje, autor prilično anonimni Danac. Odustajalo se pa nastavljalo, skoro da je odlučivalo o smjeni australske vlade. Ne samo da se duboko sumnjalo u sve do zadnjeg dana nego je i nakon otvorenja SOP. Stvar je legla nakon više godina, malo pomalo, i pretvorila se male nijanse, pokazalo se je ne samo arhitektonski nego i sve skupa, tehnički, politički, financijski itd. da je logičnim putem napravljeno remek-djelo čovječanstva, nešto najbolje što je svijet tada mogao, da je svaki dio bitan i da je međunarodni pristup i poštivanje tog pristupa majka svih bitaka.

Jedan je naš arhitekt Zdenko Strižić stasao pred II svjetski rat, pobjedio je i na nekim međunarodnim natječajima i doma i postao profesor na studiju arhitekture u Zagrebu. Održao se je kroz NDH i u poraću, ali sužen na ulogu profesora koji diše na škrge. G. 1953. "više nije izdržao" i nastavio je kao profesor na prestižnom njemačkom studiju i postao evropsko ime. U njegovim već ozbiljnim godinama ga je, kao evropsku vrijednost, australska vlada angažirala za neke strategijske zadatke. Do smrti se nije vratio doma niti ga je tko zvao. Njegovi ex studenti i nasljednici na katedri, miljenici režima napretka uključujući Krležu, akademik Kincl (kasapi stadion čuvenog Turine i razno) i drugi akademici, profesori i zvijezde igraju punom parom non-stop, odavno su prerasli i svoga takvog učitelja i sve međunarodne snage, bar se tako predstavljaju i tako odgajaju generacije i generacije novih uspješnika, koje za Strižića, Turinu itd, nisu ni čule. Ali onda mali lahor, izvjesna Darija Radović Mahečić je izdala jednu pa drugu pa sada najvažniju knjigu o dobu smušenog Mačeka i sada to malo pomalo ulazi u modu - znali smo ali nas je iznenadilo da je tako itd.

I tako, počinje neka dosad nepoznata trka. Vlatko Maček i snage kojima je jahao na čelu kolone polako ali sigurno stižu u modu a jake snage uspjeha koji praši jure da ih to ne sustigne. Gledam, slušam, ne verujem svojim očima i ušima.

Postovani gospodine Cerovac. Priznajem da ste me razocarali s ovom temom. Ocekivao sam od Vas opis osjecaja koji Vas je prozimao za vrijeme boravka u tom hramu umjetnosti i casti da stojite na pozornici. No uvijek se mozete ispraviti i na nas ostale koji vjerojatno nikada necemo moci krociti na tu pozornicu prenesete taj dozivljaj.