Neovisni, ali ne i neutralni

Ovaj sam tekst počeo pisati kao reakciju i odgovor na komentar Mr. Jaksa na njegovom dnevniku "Veliki desničari, nacionalisti ili totalitaristi":

link

Budući da je rasprava skrenula u neke vode oko "nacionalnih kategorija", odlučio sam to ipak staviti kao posebni dnevnik. Dnevnik je i dalje reakcija na tekst koji je napisao Mr Jaks, ali je i šira reakcija na neke određene izjave (u tom smislu ću se i referirati na te određene izjave, ali generalno gledajući), pa smatram da ipak treba to staviti kao poseban dnevnik. Naravno, ne očekujem samo komentare Mr Jaksa, nego i svih drugih pollitičara, zato i stavljam to kao poseban dnevnik :))

Dakle, cijeli tok rasprave je započeo kao reakcija na izjavu "I Hitler je bio ljevičar", što možete lako vidjeti na gornjem linku.
Hitler nije bio ljevičar. Izraz nacionalsocijalizam, te ideologije poznatije po skraćenijem nazivu nacizma, zapravo zavarava: to nije nacionalizam + socijalizam, nacionalizam kao ljubav prema svom narodu, i socijalizam kao težnja prema pravednijem društvu. Nacionalsocijalizam isto tako nije "nacionalizam sa socijalnim elementima" ili "socijalizam s nacionalističkim elementima" koji se "udaljio od svoje početne zamisli", nego je to ideologija koja je od početka propagirala ideje antidemokratizma, antisindikalizma, antiboljševizma, rasizma, pangermanizma, arijske nadmoći, antisemitizma, totalitarizma, Führerprinzipa (vlast jednoj osobi, i hijerarhijski organizirana vlast); uz to su bile dodane i ideje "dobrobiti radničke klase"; ali sve u službi prethodnih ciljeva - radničkoj klasi mora biti dobro kako bi se mogao stvoriti arijski nadčovjek; zatim ideje konzervativizma, monarhizma (ali s Führerom na čelu) itd.
Stoga, nacionalsocijalizam nije bila ideologija "ljevice", već ideologija "krajnje desnice", koliko se već može govoriti o tako banalnoj podjeli političkog spektra na desnicu i ljevicu.

Nacionalsocijalizam je od početka bio fašistička ideologija, kao i ustaštvo, a to nas vodi u raspravu koja je glavna tema ovog dnevnika, o nacionalizmu, pozitivnim i negativnim stranama tog nacionalizma. Tj. nije svaki nacionalizam dobar nacionalizam; ne samo to: svaki nacionalizam u sebi nosi potencijalno "sjeme razdora", potencijalne ideje koje omogućuju da se taj nacionalizam pretvori u isključivi nacionalizam i ultranacionalizam.

Naravno, postije različite vrste nacionalizama, može se čak reći da je to čitav spektar ideologija, povezan s mnogim kategorijama: nacionalnim identitetom, kulturom, jezikom, poviješću, geografskim prostorom, itd. Ilirci su bili nacionalisti, no njihov nacionalizam, usmjeren ka buđenju nacionalne svijesti i pripadnosti hrvatskog naroda (proces koji treba promatrati u kontekstu takvih istih događanja po čitavoj Europi), njihov nacionalizam je nešto sasvim drugo od nacionalizma 1971.; ili nacionalizma (ultranacionalizma) 1941. Ili onog nacionalizma koji je Kukuljevića nagnao da progovori hrvatski u Saboru...dalje se mogu nizati različiti primjeri. Svaki nacionalizam ima svoju pozadinu, svoje nesumnjivo pozitivne strane, ali isto tako i potencijal za svoje negativne posljedice, a toga smo nažalost prečesto bili svjesni, i u nedavnoj prošlosti.

Ustatvo i nacizam su tako par excellence primjer "negativnih ideologija", baziranih djelomično, vrlo djelomično i na nacionalizmu.

Nacizam, za kojeg su mnogi često govorili (posebno prije drugog svjetskog rata), kako je eto vratio nacionalni ponos Nijemcima, bila je ideologija koja nije toliko marila za naciju, koliko za rasu, definirajući "narod" u kontekstu "rasne pripadnosti".

nacizam je otišao kud i kamo daleko od onoga što su 'teoretičari' - čak i 'osnivači' te stranke orginalno propagirali......

Ne! Nacizam nije nikud zastranio, nije otišao nikud "daleko od onoga što su osnivači originalno propagirali, nacizam je od početka bio zločinačka ideologija. Nastojao sam to potkrijepiti i načelima nacističkog pokreta (tzv program 25 točaka) objavljenog još tamo sredinom dvadesetih godina,

Staatsbürger kann nur sein, wer Volksgenosse ist. Volksgenosse kann nur sein, wer deutschen Blutes ist,
Kein Jude kann daher Volksgenosse sein
Državljanin može biti samo onaj tko je pripadnik naroda/rase. Pripadnik naroda/rase može biti samo onaj, tko je njemačke krvi
Niti jedan Židov ne može biti pripadnik (njemačkog) naroda/rase

Ista je stvar s ustaštvom. Ustaštvo je također definiralo "narod" u kontekstu "krvi i tla" i "rasne pripadnosti" :

U hrvatskim državnim i narodnim poslovima u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj ne smije odlučivati nitko, tko nije po koljenima i po krvi član hrvatskog naroda.
Seljačtvo nije samo temelj i izvor svakog života, nego ono samo po sebi sačinjava hrvatski narod...Tko u Hrvatskoj ne potječe iz seljačke obitelji, taj u devedeset devet slučajeva od stotine nije hrvatskog porijekla i krvi, nego je doseljeni stranac.
Državljanin je državni pripadnik arijskog porijekla
Arijskog je porijekla osoba koja potječe od predaka koji su pripadnici europske rasne zajednice

Ustaštvo je bilo od početka zločinačka i teroristička ideologija, i tu nema nikakvog patriotizma, jer to ustaško tumačenje patriotizma je suprotno osnovnom principu čovječnosti. To je jednostavno zloupotreba patriotizma. Ustaški nacionalizam nije bio pozitivni nacionalizam, bio je to čisti isključivi nacionalizam koji je negirao sva politička i ljudska prava ljudima koji nisu Hrvati, kao što ni onaj nacistički nacionalizam (ako uopće može biti smatran nacionalizmom) nije bio pozitivan.

nacizam nije bio niti socijalizam, niti nacionalizam, niti lijevo niti desno.... već nešto sasvim treće.... možemo reći donekle.... orginalno

Dakle, nacizam je bio fašistička ideologija. Zna se dobro što se smatra pod pojmom fašizma, a ima više fašističkih ideologija, sve su slične, a opet različite, no podudaraju se u jednoj jedinoj stvari: negiraju pravo na postojanje i pravo na normalan život određenim skupinama ljudi samo zato jer su pripadnici te određene skupine.

Osobno ne vidim zašto je grijeh ako se poštuje NACIONALizam kao pozitivnu stvar

Jedno je domoljublje, patriotizam, a drugo je nacionalizam. Nacionalizam jest pozitivna stvar ako uključuje samo zalaganje za vlastiti nacionalni identitet, kulturu, povijest, društvo i slično, ali postoji opasnost da taj nacionalizam, i svaki nacionalizam, preraste u ultranacionalizam, ili u isključivi nacionalizam, odnosno tada kada se počinje pridavati veća važnost jednoj naciji nego drugim nacijama. To je realna opasnost i to se vrlo često događalo u povijesti, a događa se i sada.

Nacionalizam propagira 'Svoj na svome'

Razumijem sintagmu "svoj na svome", no ipak ću postaviti pitanje, što to znači "svoj na svome"? S jedne strane je to pozitivna sintagma, koja pokazuje da je čovjeku "najprirodnije" okruženje tamo gdje može do kraja realizirati svoj identitet (a time i nacionalni) - tamo gdje su mu roditelji, i ostali preci, tamo gdje može dobro razumjeti svoje sugrađane jer govore njegovim, materinjim jezikom; ali opet, zar nije ta sintagma vrlo bliska konceptu "krvi i tla" koju su tako rado propagirale ultranacionalističke i fašističke ideologije?

Znači li sintagma "svoj na svome" to da "svi Hrvati trebaju živjeti u svojoj državi"? Znači li onda to da Hrvati imaju veća prava u svojoj državi nego drugi? Znači li to da Hrvati moraju živjeti u Hrvatskoj inače nije dobro? Bi li to značilo da jedan Hrvat ne može pronaći svoj dom (ne domovinu, dom) u nekom drugom kraju svijeta? Što je recimo s onim iseljenicima koji su već drugu ili treću generaciju negdje vani, u Australiji, SAD, Kanadi, itd, i kojima je ta zemlja njihov dom, a i njihova domovina, a Hrvatsku smatraju svojom "pradomovinom", Hrvati su, ali ipak Hrvatska im nije pr(a)vi dom? Što je s onim Hrvatima koji su odlučili živjeti negdje drugdje, iz bilo kojih razloga, povezani su s Hrvatskom, ali ipak dom im je negdje drugdje, jesu li oni automatski izdajice svog naroda jer nisu "svoj na svome"?

Ta sintagma nije tako banalna kao što se može činiti na prvi pogled. A često nacionalisti (i oni isključivi) vole takve sintagme i parole stavljati u prvi plan, bez ikakvog razmišljanja o njima, ili bez ikakve volje da drugi razmišljaju o tome..

Što će nam zemlja koja se zove 'Hrvatska' a nema tog Naroda u toj zemlji? ići ću jedan korak dalje..... što će nam Hrvatska ako Hrvatski Narod nema života u toj Hrvatskoj? Što će nam Zemlja ako će nam dica ići trbuhom za kruhom u tuđinu

Tu se slažem, no...ja bi da u Hrvatskoj dobar život ima svaki građanin ove zemlje - a to se ne odnosi samo na hrvatski narod. Dakle, dobar život za sve stanovnike Hrvatske, ali ne zato što su Hrvati, nego zato jer to zaslužuju svi, bez obzira na nacionalnost, nego s obzirom na svoju pripadnost ljudskom rodu.

Jadna je ta nacija koja nema svoj dom...... i kakva je to država koja nema svoju naciju? (Opet povezano za točki#1.)

A opet, danas u svijetu postoje mnogi narodi koji nemaju svoj dom, i nemaju svoju državu...jesu li oni stoga manje vrijedni?

Zašto da je mrzim 'Srbe' ako oni ne diraju u mene i moje bližnje, ako ne diraju u mog susjeda, u moj Narod (naciju)?

A zašto bi se Srbi trebali mrziti uopće? Čak i ako "oni" diraju u osobu i njegove bližnje, kako je bio slučaj u zadnjem ratu, zar su za taj rat krivi svi Srbi? Pa znamo tko je kriv. Neki su poznati imenom i prezimenom, za nešto su odgovorne "velike skupine Srba", tipa vojne i paravojne jedinice i slično, ali to ne znači da vrijedi princip kolektivne krivnje, te da su svi Srbi krivi, i da se sad trebaju mrziti svi Srbi jer su dirnuli u nekog Hrvata i njegove bližnje.

Osim toga, kaže se, nacionalizam je ljubav prema svom narodu, a onda se u istom dahu spominje i potencijalnu mržnju...? Znači li to da se nacionalizam može lako pretvoriti i u borbu protiv onog drugog koji nije pripadnik "naše" nacije i našeg naroda?

Ovdje su uzeti Sri kao primjer, no dobar primjer, ali isto vrijedi za bilo koga drugoga, za bilo koju drugu naciju.

u mojim oćima nema razlike u tome tko je odakle došao..... već kojem Narodu sada pripada.... naime ..... čije državljanstvo ima? u smislu jel prihvača Hrvatsku kao svoj dom? i jel spreman poštivati i postati dio tog Naroda čiji je indentitet prihvatio?

Narod i državljanstvo nije isto!! Jer, da je to dvoje isto, zar bi bilo takvih problema kao u zadnjem ratu? Mnogi Srbi su hrvatski državljani, a opet je jedan (veliki) dio sudjelovao u pobuni protiv Hrvatske - time nije prestalo njihovo državljanstvo (a ako su krivi za pobunu, zato postoji sud i pravosuđe). Isto tako, postoje Srbi koji su dakle pripadnici srpskog naroda, a hrvatski državljani, koji su ostali na strani Hrvatske vojske i borili se protiv svojih sunarodnjaka.

Dakle, postoje narodi, u Hrvatskoj su to recimo: Hrvati, Srbi, Slovaci, Česi, Slovenci, Talijani, Mađari, Albanci, Bošnjaci, Nijemci i Austrijanci (Volksdeutscheri) itd.

Kategorija nacionalnosti označava pripadnost određenom narodu, odnosno naciji. To znači, određenoj skupini sa svojim identitetom, kulturom, poviješću, jezikom i sl.

Državljanstvo određuje specifični pravni odnos između jedne države i građanina, stanovnika te države koji time stječe određena prava, ali i obaveze. Postoje tri osnovna načela za stjecanje državljanstva: načelo krvne veze (podrijetla) (latinski ius sanguinis), načelo područja (latinski ius soli), načelo prebivališta (latinski ius domicili).

Državljanstvo je politička kategorija jer omogućava svojim posjednicima da sudjeluju u političkom životu države, dok pripadnici jednog naroda ne ostvaruju to pravo automatski.

Ako je zemlja nacionalna država, tada je ona karakterizirana kulturom, identitetom, poviješću, jezikom i drugo tog naroda, te nacije u toj državi. To znači, Hrvatska je karakterizirana svojim hrvatskim nacionalnim identitetom, ali tu su i nacionalne manjine, odnosno drugi narodi čiji su pripadnici hrvatski državljani, i koji također imaju pravo na svoj nacionalni identitet, koji mora biti adekvatno "zaštićen" radi očuvanja. U definiciji "kojem Narodu sada pripada.... naime ..... čije državljanstvo ima", ispada da su nacionalne manjine zapravo pripadnici hrvatskog naroda, što apsolutno nije istina i jednostavno zanemaruje njihov autentični identitet.

u smislu jel prihvača Hrvatsku kao svoj dom? i jel spreman poštivati i postati dio tog Naroda čiji je indentitet prihvatio?

To je sad već treća kategorija - osoba ne mora biti nit pripadnik hrvatskog naroda, niti državljanin RH, a da bi Hrvatsku prihvatio kao svoj dom. No, time što prihvaća Hrvatsku kao svoj dom, to nikako ne znači da taj čovjek postaje "dio naroda čiji je identitet prihvatio", jer taj čovjek ima svoj identitet, recimo da je npr Kinez, i da je državljanin npr. Singapura, zašto bi on odbacio svoj identitet i postao dio hrvatskog naroda? No on svejedno može živjeti u Hrvatskoj i prihvatiti Hrvatsku kao svoj dom. naravno, ista argumentacija se odnosi i na Hrvate koji su odlučili živjeti negdje drugdje i čiji dom se nalazi na nekom drugom kraju svijeta.

A tu mogu još dodati i onaj europski identitet - mi smo svi Europljani, dio tog velikog civilizacijskog, kulturnog i povijesnog kruga - Europa je također naš dom, no prihvaćanjem tog identiteta ne odbacujemo svoj nacionalni identitet (o ovoj temi još bi se dalo elaborirati mnogo dnevnika).

Kvalitetna država kroz kvalitetan život tom narodu koji živi u toj državi.....

Kvalitetna država kroz kvalitetan život svim stanovnicima te države, bez obzira koje nacionalnosti oni bili; u konačnici, kvalitetan život svim građanima Europe u cijeloj Europi.