Neovisni, ali ne i neutralni

Svi Sveti

Par je dana do svih Svetih, ili „sesveta“ kako to narod kaže u mom kraju. Obići ćemo grobove najdražih, onih umrlih i ubijenih davno i onih umrlih i ubijenih ili samoubijenih nedavno.

Kako to izgleda na državnoj razini, dužnosnika nam naših i dužnosti nam njihovih? Kako je očito danas Hrvatska na rubu pameti tekst je, čini mi se idikativniji danas nego kada ga objavih.
Napisah (i objavih) to već davno; - i evo Vam copy-paste osim što sam svoje ime prekrio svojim „imenom“ sa pollitika.com:

V(i)renje pučanstva Piše: @jelenska
Negiranje činjenica (2)
(ili Na rubu pameti – Miroslav Krleža)

Svi Sveti ove godine, obilazak nekoliko groblja na kojima su pokopani meni neki vrlo dragi i značajni ljudi, upisao mi je u glavu dva članka kao posljedicu promišljanja nad grobovima. Jedan pod naslovom Feminizam a drugi pod naslovom Negiranje činjenica. U međuvremenu sam, pritisnut okolnostima morao napisati Negiranje činjenica(1).
Rijetki su ljudi koji su u svom životu pohodili toliki broj groblja kao ja. Još su rjeđi oni koji su kao izaslanici VRH-e bili u protokolu kada je pred vama npr. 17 mrtvačkih kovčega (ili jedan – svejedno je jednako grozno) u kojima su ljudi, branitelji, pronađeni godinama nakon smrti te prepoznati… i tada morate kao državni dužnosnik održati govor! Djeci, suprugama, braći i sestrama poginulih i stotinama drugih nazočnih… Ali majke…, majci koja pokapa ostatke ostataka svog nakon dugih godina nađenog sina, što je biblijski pojam patnje (Marija pod Križem), e njoj izreći utjehu… Nemoguća misija koja svakog imalo razumnog čovjeka dovodi do teške depresije i mnogih neprospavanih noći.
Naime u četiri godine mog dužnosničkog rada u VRH-e bio sam između ostaloga zadužen i odgovoran za sve (i sve oko njih) masovne grobnice u Republici Hrvatskoj na čelu sa Memorijalnim grobljem žrtava iz Domovinskog rata u Vukovaru. Od Vukovara do Škabrnje, od Lovasa do Baćina i Mirogoja, stotine strašnih sudbina i zločina samo prošlog rata obilježeno je i još se obilježava. Masovne grobnice na način Ovčare – crni monolit raspuknut križem sa golubicom u sjecištu križa. …kada vidiš kamen na kojemu piše, da je vojnik pao…-M-P Thompson!
Moj je posao, između ostalog, nije bio ne samo nazočiti tim strašnim ukopima ostataka branitelja i civila divljačkog orgijanja četničkih čopora. Za svaku godišnjicu smrti ili otkrivanja masovne grobnice, stotine puta, za svaki državni praznik ili blagdan sudjelovao sam kao dužnosnik u polaganju vijenaca pred iste te spomenike i pred istim tim suborcima i pred istim tim obiteljima i pred istim tim majkama…
Izluđivao sam u tim prilikama šeficu svog kabineta, načelnicu ministarstva zaduženu za protokol ili šefa protokola Sabora. Kako sam prečesto bio najviši dužnosnik po rangu, (tzv. velike face nisu dolazile na mjesta gdje je bilo manje od pet kamera raznih TV kuća ili 10 foto reportera tiska), uvijek sam morao prema protokolu prvi polagati vijenac. Ja sam redovito odlutao par desetaka metara dalje razgovarajući sa obitelji ili nekim od suboraca onih pokopanih. Kada se približi protokolarna minuta polaska polaganja svijeća i vijenaca, kako se pale kamere i paparaci zauzimaju busiju, tako nastaje gužva u redu onih koji više žele biti slikani i snimljeni nego položiti vijenac. Redovito obitelj i najbliža rodbina bivaju izgurani na kraj te kolone… a ja i dalje razgovaram sa prije spomenutima. Znam da protokol ne kreće bez mog vijenca i mene na čelu pa zločesto uživam u svojoj //moći// gledajući razočarane glumce kako se namještaju a bljeskalice fotića i led-ice kamera – ništa…, ne rade. Koje li razočaranje za željne slikanja. Rado bih primijenio onaj bič kojim je Isus istjerao trgovce iz hrama, ali to bi bilo diranje u svetu kravu demokracije – medije! Vuzal u želucu, knedla u grlu i gorak okus u ustima…, to Vam je državni dužnosnik po protokolu RH.
Protokol i zaduženi za njega su već moj vijenac i dva službena nosača, obično u odorama, stavili na čelo, ali ja još uvijek razgovaram npr. sa majkom Josipa Jovića… Uvjetujem im da ne želim položiti vijenac prije nego obitelj tu sahranjenog, ubijenog ili otkopanog položi vijenac, ne želim položiti vijenac kao državni dužnosnik prije majke poginulog… Bilo je tako sto puta i odgovor je uvijek isti: "Državni protokol nalaže …, bla, bla, bla - i zato Vas molimo gosp. @jelenska…" Izborim se jedva da je barem obitelj prva iza mene…
No jednom sam prilikom, ali samo jednom, u potpunosti uspio zahvaljujući koordiniranom djelovanju sa Milanom Bandićem. Mirogoj – neki je veliki državni blagdan i uski prolaz prema Centralnom križu (pozlaćen i odliven od ostataka granata ispaljenih na Hrvatsku)i svi skrajnji su nakrcani apsolutno svim mogućim ministrima, tu je skoro cijeli Sabor sa predsjednikom Tomčićem na čelu. Svi osim predsjednika Mesića koji je negdje drugdje ali je poslao izaslanika. Ima nas sa Udrugama iz Domovinskog rata i obiteljima više od tisuću. Vođe protokola se uzmuvali i ustrčali, glumci iz gornjih pasusa gaze po nogama jedni druge, roditelji i obitelji poginulih u ćošku kao i obično…Jedino oni stoje mirno i dostojanstveno, baš kao i svečana postrojba kraj pozlaćenog križa čiji će zapovjednik sabljom salutirati svakom državnom dužnosniku ponaosob kad polaže vijenac, tj. vijenac nose i polažu dva gardista iz svečane postrojbe, a dužnosnik figurativno popravlja cvijet i postavlja već upaljenu svijeću koju mu dodaje gardista. Časnik sa sabljom salutira svim dužnosnicima – i gotovo! Ne, nema svečanog salutiranja ni jednom članu obitelji, djeci ili majci poginulog hrvatskog ZNG-e ili vojnika! Kada se prvo izredaju dužnosnici i zadnji protokolirani položi vijenac – uparađeni i kao iz vojnog udžbenika odabrani časnik je slobodan. Tada tek nastupaju majke…bez državne počasti.
Vrtim taj film u glavi koji će se pred desetinama kamera zbiti za par sekundi, vidjeti će dijelove toga filma cijela Hrvatska…, pa i oni oko Hrvatske koji su u ovakvim prilikama više veseli nego tužni.
Tada mi je u glavi puknuo moj film… Bandiću do sebe u pet kratkih rečenica rafalno obrazložim što hoću. Nije mu trebalo više od pet sekundi da shvati, prođemo p et koraka do Tomčića… Gotovo! Moj bijes, Bandićeva uvjerljivost i Tomčićeva odlučnost – protokol je u par sekundi nasilno promijenjen zahvaljujući nas trojici! Prvo idu roditelji, obitelji, djeca… Eto, tako sam uspio jedan jedini puta skršiti državni protokol na hrvatskim grobljima na opći užas vođa protokola i ne samo nekih dužnosnika…nego mnogih!
Pa gdje je tu tekst sukladan naslovu? Evo: Drugi je neki blagdan, mjesto isto, ali nema ni Bandića ni Tomčića. Svi ostali dužnosnici od ranga potpredsjednika tadašnje VRH-e na niže su tu. Vijenci se polažu od Centralnog križa do Spomen kosturnice uz krematorij. Udruge iz Domovinskog rata su najavile da nakon toga, kojih 40 minuta kasnije, kada se zbog pješačenja svi sakupe – organizirano polažu vijenac na grob prvog hrvatskog predsjednika dr. Franje Tuđmana. Za takav dan su blokirani prolazi za vozila, ali to ne vrijedi i za dužnosnička tj. vozila VRH-e. Dužnosnička svita, uključivo i moja malenkost, pozvana je od jednog hrvatskog generala ( i predsjednika jedne Udruge) u restoran neposredno prije glavnog ulaza u Mirogoj. Nakon što smo položili vijence na gore spomenuta mjesta te se vozilima sjurili od ulaska u krematorij do istog restorana gledam "sadržaj" u restoranu. Ima nas barem dvadesetak dužnosnika, samo nas dužnosnika u prepunom restoranu, visokih dužnosnika Republike Hrvatske. Ispijam svoj kapučino skoro na eks i dižem se od stola. Ministar do mene pita čemu žurba? Odgovaram, doslovce citirano: "Tito je pokopan u Beogradu, Pavelić u Madridu, Radići i Maček tu na Mirogoju, ali jedini moj predsjednik, predsjednik Države, je tu … kraj crkve na ulasku u arkade Mirogoja" U bučnom restoranu, nakon moje vrlo glasne i čak žučljivo izrečene misli nastala je, doslovce, tišina kao u grobu. General i ja se dižemo, odlazimo ispraćeni gromoglasnom tišinom i meni neobjašnjivo začuđenim pogledima. Prati nas, na pristojnoj udaljenosti samo moj vozač.
Dočekuje nas nekoliko stotina ljudi ispred groba Predsjednika. Jedan jedini vijenac, u ime svih Udruga iz Domovinskog rata, po njihovoj izričitoj želji nosimo i polažemo hrvatski general i ja. Pali se na desetke i desetke svijeća iz ruku okupljenih.
Stvarno, hoće li ovaj narod, pretprošla, prošla i svaka buduća Vlada (VRH) te svi njezini dužnosnici ikada priznati i poštovati činjenice? Od onih tada ostalih u restoranu pa do dana današnjega?
Sve naprijed opisano odvijalo se od 2000. do 2004., ovo pitanje iz prošlog retka stoji i danas i u uskoj je svezi s člankom Negiranje činjenica (1). Svi Sveti ove godine oživjeli su u mom sjećanju gornje događaje i još puno toga, ali "upaljač" za napisati članak je bio tekst u novinama od 2. ili 3.11. o.g. gdje je pisalo da je SDP stavio vijenac, po prvi puta navodno, na grob prvog hrvatskog Predsjednika. Također je konstatirano da ga nije položila delegacija SDP-a već ga je po narudžbi dostavio – cvjećar!
"…čudnih li ljudi, čudnih li običaja…" da ne pametujem sa citatima nekih mudrih jezika i autora. Svakako, i u toj ludosti ima nekog sistema.
Tekst je dug, možda čitaocu i dosadan… ali i hrvatska groblja su itekako duga – preduga. Otvorite nad njima oči, srce, razum i dušu – čuda toga se može naučiti, vidjeti i zaključiti!

P.S. Jutros mi je bilo točno 18 godina od kako sam postao član HSS-a. Kao "punoljetan" član (usput rečeno do 05.12.1989. bilo nas je tada u SR Hrvatskoj samo 42), razmišljam kao i svaki punoljetni član obitelji dal me moja "obitelj" još uopće treba ili mi je kao punoljetnom suđeno da nađem svoj put…? O ljubavi i slozi u toj "obitelji" ne bih govorio javno.

05.12.2007.

Objavljeno na www.gornja-jelenska.net, četvrtak, 06.prosinac 2007.