Neovisni, ali ne i neutralni

Božo Pendo
20260 Korčula

Ministarstvo znanosti,obrazovanja i sporta RH
za ministra gospodina Primorca
Z A G R E B

Poštovani gospodine Primorac!

Dopustite mi da Vam se obratim na način koji je unekoliko bitno različit od žalbi koje sam nedavno poslao Vašem ministarstvu. Neposrednih povoda je više,ali se svode na moja vrlo loša iskustva u pogledu funkcioniranja sistema obrazovanja. U vezi s tim sam s vremenom postao izuzetno osjetljiv, te mislim da mi je dužnost reći Vam moja zapažanja. Moja želja, koju želim ostvariti ovim putem, nije nikakav osobni interes.

Molim Vas da ovo pismo strpljivo pročitate do kraja. U radu s kandidatima za vozače najčešće upozoravam da je od izuzetne važnosti za njih pažljivo pročitati i shvatiti pitanja i odgovore u testu. Kad god me ne poslušaju pogriješe.

Na temelju oskudnih i slučajnih informacija o aktivnostima Vašeg ministarstva biti ću slobodan dalekosežno zaključivati, koliko god to bilo dvojbeno. Pri tom ne mislim omalovažavati Vaše ideje i zamisli tim više što o njima zaista ništa ne znam. Kako ne čitam novine, niti pratim televiziju, jedini izvor informacija su mi kratke radijske vijesti, koje povremeno slušam za vrijeme osposobljavanja kandidata vožnji.

Kada povežem Vaše izjave i aktivnosti s funkcioniranjem političkog, pravnog, gospodarskog i ukupnog društvenog sistema Hrvatske, nekako se bojim da Vaša nastojanja neće dati rezultate koje Vi osobno silno želite. Duboko sam uvjeren da su Vaše ministarstvo općenito, a time i Vaš napor, trenutno najvažniji za budućnost Hrvatske. Čak bi rado, dramatike radi, rekao da ste ključan čovjek o kojem ovisi sudbina Hrvatske.

Dragi gospodine, temeljni problem Hrvatske je sistematski razmrvljena odgovornost kako institucija tako i pojedinaca.Vi možete imati apsolutno pravo i neoborive argumente u nekom svom zahtjevu u odnosu na sistem, ali ne postoje mehanizmi da to pravo i ostvarite. Samo zato što se svi bave isključivo svojom nadležnošću, a ne interesira ih rezultat ukupnog postupka. Tako ovih dana Državni inspektorat i glavni državni inspektor osobno, razmatrajući moj podnesak,dolaze do zaključka da je prijava itekako osnovana, ali oni nisu nadležni za pokretanje postupka. Svoje mišljenje su poslali Vašem ministarstvu i Ministarstvu unutrašnjih poslova. Međutim,Vi niste odgovorni Državnom inspektoratu, niti dužni obavijestiti inspektorat o poduzetom. Čak se možete proglasiti nenadležnim, pa i ne odgovoriti na zahtjev. Meni se to već jednom dogodilo baš na ovoj relaciji, i Vaše ministarstvo na predstavku nikada nije odgovorilo. Isto se bezbroj puta ponovilo, pa u pet navrata i na relaciji Vlada RH- Ministarstvo prosvjete. Ni na požurnice Vlade ministarstvo nije reagiralo,pa nije nimalo čudno da se jednako ponašalo i po zahtjevima drugih institucija.

U ovako provođenom sistemu odgovornosti samo mali korak je do provalije.To je neograničenamogućnost korupcije. Gotovo sve je postalo korumpirano do apsurdnih razmjera. Ne možete preživiti ako na bilo koji način ne sudjelujete u bujanju korupcije. Morate sudjelovati da Vas sistem ne bi uništio. Suprostaviti se znači riskirati i fizičku likvidaciju.

U svim segmentima života sve je prepušteno savjesti, moralu i odgovornosti malog broja ljudi na ključnim mjestima s kojih se mogu kontrolirati i usmjeravati procesi.Nažalost, svjedoci smo da politički interesi na vrlo upitan način žele uspostaviti kontrolu nad svim i svačim, a najbolji put za tako nešto je postavljanje podobnih, odanih i u pravilu apsolutno nesposobnih ljudi. Naravno da takav odabir kadra ne pogoduje razvoju i napretku.

Nisam Vam ništa nova s ovime rekao, ali mora postojati uvod u ono što je za priču bitno. Vi, kao ministar obrazovanja, već na početku mandata morate izbjeći zamke silne birokratiziranosti i okoštalosti kadrovske strukture. Ne smijete dopustiti da Vam tajnici,pa makar i državni, načelnici i kojekakvi referenti određuju strategiju djelovanja ministarstva, jer je to isključivo Vaš posao. Njihov posao je Vašu politiku u potpunosti,moralno,stručno i maksimalno predano pretočiti u praksu. Pri tom morate odmah na startu postaviti pitanje mjerljivih i opipljivih rezultata rada. Sramotno je stanje u znanosti, školstvu, a iz toga izvedeno je logično i stanje u gospodarstvu. Morate znati da Vam je situacija u školstvu doslovce vrlo dramatična i zabrinjavajuća i da se tu gotovo radi o svjesnom i namjernom uništavanju generacija mladih.

Vjerujte mi da je doživljaj mladih:škole,nastavnika i učenja zastrašujuće negativan. Svaki dan se iznova susrećem s novim pričama i primjerima nedopustivog odnosa ravnatelja, nastavnika i profesora prema učenicima i studentima. Količina neznanja, nesposobnosti, nemorala, frustracija, nebrige pa i mržnje radnika škola prema učenicima je nezamisliva. Ponekad mislim da takvim djelatnicima ne bi bilo uputno povjeriti ni jedan malo značajniji kokošinjac na brigu, a kamoli djecu.

Uvjeren sam da morate (uzmite ovu riječ kao preporuku,a ne diktat ) u Vašoj strategiji rada ministarstva odbaciti sve što se u praksi do sada pokazalo neučinkovitim. Reforme školskog sistema su izuzetno skupe, unaprijed osuđene na neuspjeh i praktično su same sebi svrha. Njima će te zaposliti birokraciju,ali željeni efekat ne možete postići. Obično se reforme pretvaraju u potpuno besmislene eksperimente, s puno više štete nego koristi. Isti je slučaj sa nekim djelomičnim promjenama u sustavu, poput drugačijeg načina ocjenjivanja učenika i slično. Takvim promjenama se ne otklanjaju niti mijenjaju odnosi u procesu obrazovanja, pa ni učinci ne mogu biti pozitivni. Potrebno je mijenjati metode rada, pristup učenicima i atmosferu u školi,što se može postići bez velikih materijalnih ulaganja, relativno brzo i s velikom vjerojatnošću da će se, pravim mjerama i na pravi način, osloboditi neslućena energija nastavnika i učenika.

Prije svega trebalo bi uvesti jedanaestu zapovijed i staviti je na prvo mjesto a glasila bi: Poštuj djecu,kao najveću vrijednost ljudskog roda! U skladu s tim opredjeljenjem sve u školama, pa i u ministarstvu bi bilo podređeno djeci, njihovom odgoju, obrazovanju i razvoju. Promjenama u odnosima u zbornicama i školama potrebe djece bi izbile u prvi plan. Time bi se motivacija djece, bez imalo prisile, odjednom pokazala lako ostvarivom. S motivacijom bi stigli rezultati kakve u sadašnjem sistemu ne možete ni zamisliti. Onoga trenutka kada Vam ocjena učenika postaje stimulans,a ne kazna, riješili ste većinu, ako ne i sve probleme školstva, a "proizvod" će Vam biti zadovoljni nastavnici i prezadovoljni učenici.

Dakako, nemam iluzija da se ovo može postići preko noći i s postojećim kadrom u školama, ali je činjenica da ovim putem treba ići. To što će se u primjeni nailaziti na teškoće i otpore,ne znači da ne treba ni pokušati. Upravo u tome je Vaša uloga ključna. S jedne strane bi do u detalje trebali osmisliti strategiju,odrediti ciljeve, rokove i tempo realizacije ideje te potom bez oklijevanja, trulih kompromisa i povremenih ustupaka, snagom autoriteta ali i argumenata inzistirati kod svih u sistemu na dosljednom odrađivanju posla. Naravno,svi koji bi na bilo koji način usporavali ritam promjena morali bi odstupiti i mjesto prepustiti sposobnijima i bolje motiviranim djelatnicima. U svemu ništa ne znači nekolicina pojedinaca i njihovi interesi, jer je vrijednost uloga prevelika. Uostalom,brojni mladi,školovani i posla željni stručnjaci jedva čekaju da se dokažu.

Posao Vašeg ministarstva je educirati, motivirati pa na neki način i natjerati ravnatelje škola da shvate potrebu i značaj mijenjanja odnosa i metoda rada u školama. Njihov posao je, istim argumentima, uvjeriti nastavnike i profesore da se moraju posvetiti poslu i djeci, maksimalno koristeći suvremene teorije i saznanja u odgoju djece. Za tako nešto postići samo bi trebalo osmisliti stalnu edukaciju školskog osoblja. To se i sada radi na brojnim seminarima, sastancima i sličnim formama usavršavanja, ali ti oblici su u pravilu kruto birokratski neučinkoviti, jer im nedostaje smisao i cilj.Očito je da je u početku provedbe ove ideje nužno uložiti nešto veći napor i neznatno više novca, ali je s vremenom za očekivati da će oslobođena kreativnost sama po sebi generirati novu energiju. Formiranjem spirale uspjeha u sistem bi trebalo ulagati jednake količine novca kao do sada,ali bi rezultati bili nemjerljivo pozitivniji. Napuštanjem dosadašnjeg tradicionalnog načina obrazovanja, koji se odavna dokazao kao neučinkovit,napustio bi se model direktora ili šefa škole kao neupitnog autoriteta. Današnji voditelji škola su klasični šefovi u strahu od inspekcija, ekscesa u njihovim dvorištima, javnosti, roditelja pa i samih nastavnika te obično pribjegavaju pretjeranoj kontroli i prisili. Dakako, najviše pri tom vodeći računa o vlastitom položaju i interesu. Vama trebaju mudri voditelji, sposobni na vrlo mekan i tolerantan način izvući maksimum iz osoblja škole, ali i same djece. Možda izgleda na prvi pogled utopijski, ali kada dobro promislite očito je da se mogu postići čudesni rezultati boljom komunikacijom, objašnjavanjem, poticanjem i pohvalama. Već sama činjenica da se netko brine o njima, da primjećuje njihove napore pa i nagrađuje za postignuto bi iznenadila i stručne kadrove i djecu. Dokidanjem prisile i straha zauvijek bi u svijesti svih, naročito djece, školu svrstali u nešto najljepše. Eliminiralo bi se nasilje, droga, alkohol, potpuno beznađe mladih.

Čini mi se da Vi u svojim nastojanjima da promijenite postojeće stanje, a ono je više nego alarmantno, polako i nesigurno lutate. Najavom reforme školstva, promjenom u načinu ocjenjivanja učenika, najavom volontiranja u nekim obrazovnim ustanovama i sličnim potezima odajete utisak čovjeka koji želi pojedinačnim akcijama bitno popraviti stvari, što nije izvedivo. Sumnjam da će te imati slobodnog vremena za bilo kakvo volontiranje, a ako ga i budete našli to može biti samo na štetu desetaka tisuća djece, koja trebaju jednako Vašu pomoć, kao i ona djeca s kojima bi Vi osobno radili. Tragično bi bilo da se umjesto svojim bavite tuđim poslom i tako zanemarite potrebe i interese mnoge djece doslovce ugroženog mentalnog zdravlja zbog školskih grešaka. Imam predosjećaj da Vam je netko podmetnuo tu ideju s ciljem manipuliranja Vama i Vašim aktivnostima. Nitko logičan neće povjerovati da je preko četiristo mališana u prvom razredu osnovne škole izgubilo godinu, ponavljalo prvi razred, samo zato što ih nije zaštitio nekakav Pravilnik. Dakako da se mora postaviti pitanje kakva je to nesposobnost, nemoral, nebriga i bezosjećajnost dovela do tako strašnog neuspjeha mnogih razrednih nastavnika. Podatak zorno dokazuje nemoć sistema u zaštiti interesa djece. Pogledajte koliko je licemjeran i blesav zahtjev Vama upućen od nekakvog udruženja da se hitno mijenja Zakon i Pravilnik, a da se ni jednom riječju ne spominje bilo čija odgovornost za ono što se dogodilo. Tko garantira da se nova djeca neće uništavati do promjene Pravilnika? Odakle ideja da će promjena Pravilnika značiti drugačiji rad nastavnika s djecom posebnih potreba? Znam bezbroj primjera nevjerojatnog odnosa nastavnika i profesora prema učenicima te je upravo to neposredan povod da Vam ovo napišem. Nedopustivo je omogućiti ponekad i duševno bolesnim nastavnicima da se iživljavaju nad učenicima. To Vam se vrlo često događa, obično uvijek isti nastavnici i uvijek na isti način zlostavljaju učenike, a da im se nitko ne usudi suprostaviti.

Na kraju bi Vas htio uvjeriti da ne postoji normalno dijete, a da nema baš nikakve sposobnosti ili predispozicije da postane vrlo kvalitetno ili genijalno u nekoj djelatnosti. Nažalost, naš školski sistem ide isključivo za tim da svu djecu ukalupi, svede na prosjek,učini poslušnim i ako je ikako moguće spriječi buduće ljude da misle svojom glavom. Svaka različitost, kreativnost i posebnost se tako zločinački progoni i zatire da je to nevjerojatno.

Iz Vaših javnih istupa,najava i dosadašnjih aktivnosti ne može se steći utisak da ste dovoljno ili potpuno svjesni značaja problema kojima bi se preventivno trebali baviti. Ostavljate dojam čovjeka koji nije baš potpuno uvjeren u ispravnost onoga što pokušava. Kao da nevoljko provodite tuđu politiku.

Bilo bi mi jako žao kada ne biste razumjeli ovako nabacane tvrdnje i prijedloge.Ograničen sam i vremenom,kojega nemam,i pisanom formom,koja mi ne dopušta da Vam detaljnije objašnjavam pojedinosti.Siguran sam, međutim, da ste Vi u svojim razmišljanjima odmakli puno dalje. Stoga Vam od srca želim da kroz kratko vrijeme postignete vrijedne rezultate, kako bi većina nas imali zadovoljstvo gledati pokretanje Hrvatske.

Unaprijed Vam se zahvaljujem na pažnji kojom ste pročitali pismo.

Korčula, 22. veljače 2004. Božo Pendo

Na ovaj dopis, kao ni na sve ostale, Dragan Primorac, navodni znanstvenik i navodni ministar nikada nije odgovorio.Jesam li ja ispao budala? Nikako! Bacanje bisera pred svinju mene nije umanjilo, a njega je učinilo dokazanom svinjom.