Neovisni, ali ne i neutralni

„Jer kakva je korist čovjeku, ako sav svijet zadobije, a duši svojoj naudi?"

"Razmislite o osjećaju koji se javlja u vama kada vas hvale, obasipaju vas komplimentima, kada uvažavaju nešto što ste uradili, kada vas prihvaćaju kao osobnost. Mislite zatim, s druge točke gledišta, na osjećaje koji se bude u vama pri zalasku sunca ili u zoru, pred ljepotom prirode uopće, ili kada čitate neku knjigu ili gledate film kojima se potpuno prepuštate. Usporedite te osjećaje sa onim što ste osjetili kada vas hvale - sa osjećajem koji, u osnovi, potiče od „samoveličanja", od „samouzdizanja", što su tzv. „vanjski" osjećaji, dok osjećaji druge vrste potiču od „samoostvarenja" - to su osjećaji duše.

Razmotrite sada vaša osjećaje prilikom nekog uspjeha, kada nešto postignete, pobijedite u nekom takmičenju, dobijete neku okladu ili se istaknete u nekoj raspravi. Usporedite ove osjećaje sa radošću koju osjećate, na primjer, kada ste zaista zadovoljni nečim što radite, radom koji vas potpuno ispunjava, kome se prepuštate svim svojim bićem. Prvi osjećaji dolaze izvana, a drugi iznutra, kao osjećaji duše.

Još jedno usporedba: sjetite se što ste osjećali kada ste u rukama imali moć, kada ste bili naredbodavac i kada su drugi gledali u vas, spremni da vas poslušaju, kada ste bili popularni. Ovom osjećaju suprotstavite osjećaj intimnosti, ispunjenosti koju ste osjetili kada vam je bilo lijepo u društvu nekog prijatelja, ili na nekom bezbrižnom i veselom izletu.

Na ovoj točki, pokušajte da shvatite pravu osnovu osjećaja koji dolaze izvana, ne iz samoostvarenja, već od samouzdizanja. To nisu prirodni osjećaji - njih su stvorili vaše društvo i kultura, da bi vas učinili produktivnim i držali vas pod kontrolom. Ti osjećaji ne daju vam nikad takvu ispunjenost i sreću kao kada vas zadivi priroda, kada uživate u društvu prijatelja, ili u radu kome se prepuštate. Osjećaji koje vam je nametnulo društvo usmjerena su na to da izazovu opijenost sobom i kao rezultat javlja se... praznina.

Pogledajte tok svoga dana ili čitavih sedmicu dana i razmislite: za koliko aktivnosti koje ste obavili ili sudjelovali u njima možete reći da su bile imune od vječite želje za isticanjem, za uzbuđenjima, od težnje da osvojite pažnju, aplauze, slavu, popularnost, uspjeh ili moć?

A sada pogledajte ljude oko sebe. Nalazite li među njima jednu jedinu osobu koja nije u potrazi za tim prizemnim zadovoljstvima, koja nije podjarmljena njima, koja nije površna i sebična, koja svijesno ili nesvijesno ne provodi ni trenutak svog postojanja u traženju svega toga?

Kada sve to sagledate, shvatićete kako se ljudi upinju da osvoje svijet, živeći potpuno praznim životom, uz ishod potpunog gubljenja svoje duše.

Da zaključimo jednom parabolom na ovu temu. Grupa turista udobno sjedi u autobusu i putuje. Kraj njih promiču jezera, planine, livade i rijeke. Ali zavjese na prozorima su spuštene i oni, ne znajući što je van autobusa, čitavo putovanje provode u raspravama tko zaslužuje da sjedi naprijed, tko je najprivlačniji ili uživa najveći ugled među njima, i tako dalje, a onda... putovanje se - završava.

Pažljivo gledajte oko sebe i vidjeti ćete nesreću koja vlada u svijetu, oko vas i u vama. Što je uzrok tome? Možda ćete reći: usamljenost, potlačenost, ratovi, bijeda, pokvarenost, ateizam.. . ali griješite. Samo jedan je uzrok ukupne nesreće - lažna uvjerenja kojih se držite, uvjerenja toliko raširena i ukorijenjena, tako čvrsto utemeljena, da nikad niste ni pomislili kako bi trebalo raspravljati o njima. Zbog takvih naopakih uvjerenja vidite svijet i same sebe u iskrivljenoj perspektivi. Vaše mentalne karte tako su uvjerljive, a pritisak društva kome ste izloženi toliko je snažan, da ste doslovce dužni da gledate svijet oko sebe na taj naopak način. Nema vam spasa, baš zato što nikad i ne posumnjate da krakovidno gledate na svijet, da je vaš način razmišljanja možda pogrešan i izopačen, i da su vaša uvjerenja u osnovi lažna.Osvrnite se još malo oko sebe, ne biste li možda pronašli jednu jedinu osobu koja je autentično sretna, oslobođena strahova, nesigurnosti, napetosti i briga: ako imate sreće, otkrićete jednu na sto tisuća.

Ovo bi trebalo da vas navede da s rezervom gledate na programiranost i uvjerenja zajednička vama i ljudima oko vas. Međutim, vi ste takođe programirani da živite bez sumnji, bez suvišnih dilema, programirani da vjerujete u stavove koje vam je usadila vaša tradicija, kultura, društvo i religija. I, ako ne nalazite da ste sretni, dresirani ste da oplakujete same sebe, umjesto da prozrete svoje uzore, predrasude, kulturna i naslijeđena uvjerenja.

Da bi situacija bila još tragičnija, tu je i činjenica da su mnogi među nama do te mjere bili izloženi pranju mozga, da nisu čak ni svijesni da su nesretni: kao čovjek koji sanja, ne znajući da samo sanja. Koja su to lažna uvjerenja koja nam blokiraju put ka sreći? Evo nekih.

Prvo: ne možete biti sretni ako nemate sve ono za što ste vezani i što smatrate tako dragocjenim. Velika laž. Ne postoji ni jedan trenutak u vašem životu u kome nemate sve što je potrebno da biste bili sretni. Vaša nesreća potiče od toga što usmjeravate svoju pažnju na ono što nemate, umjesto na to što u određenom trenutku imate.

Druga lažna ideja: sreća je negdje u budućnosti.
Netočno. Sretni ste tu gde ste, i baš u ovom času; ali vi to ne znate, jer su vas lažna uvjerenja i naopako viđenje svijeta zapreli u strepnje, nespokojstva, veze i sukobe, načinivši od vas odgovornu pedalu u igrama za koje ste programirani, i pri tom vas uvjerili da morate sudjelovati u njima. Kada biste bili sposobni da vidite čitavu tu farsu s naličja, otkrili biste da ste sretni, a da to i ne znate.

Još jedno lažno uvjerenje: sreća se postiže ako čovjek uspješno manipulira situacijama i ljudima koji ga okružuju. Nije istina. Ljudi glupavo rasipaju ogromnu energiju da bi „rekonstruirali" svijet. Ako je vaša sudbina da mijenjate svijet, u redu - samo naprijed, mijenjajte ga, ali nemojte da umislite kako će vas to učiniti sretnim. Ono što vas čini sretnim ili nesretnim nisu svijet i ljudi oko vas, već samo misli u vašoj glavi. Koliko je uzalud tražiti orlovske gnijezdo na dnu mora, toliko je uzalud tražiti sreću u vanjskom svijetu. Ako zaista želite sreću, ne rasipajte energiju tražeći sredstva protiv svoje ćelavosti, ili trudeći se da oblikujete mišićavo tijelo, ili mijenjajući kuću, posao, bračnu vezu, stil života ili čak vlastitu osobnost. Kada biste možda i uspjeli da promijenite sve te stvari, da svoj izgled učinite privlačnijim, svoju osobnost složenijom, da nađete ljepši ambijent za svoj život, itd., da li ste pomislili kako biste možda, unatoč svemu tome, ostali nesretni? Najskrivenijim dijelom svoga bića vi znate da je to istina, ali svejedno i dalje razbacujete snagu i energiju u potrazi za nečim što vas (a to već unaprijed znate) ne može trajno usrećiti.

Evo još jednog lažnog uvjerenja: sretni smo kada nam se sve želje ostvare. Još jedna neistina. U stvarnosti, baš su te želje i veze ono što vas čini napetim, frustriranim, nervoznim, nesigurnim i uplašenim.

Sastavite spisak svih svojih veza i želja, i pored svake dopišite: „U dubini svoga bića znam, čak i kad bi mi se to ispunilo, ne bi mi se ostvarila trajna sreća". Razmislite o istinitosti ove tvrdnje. Ispunjenje neke želje može nam najviše dati munjevitu opijenost, kratkotrajnu radost, ali tako nešto ne treba brkati sa srećom.

Što je onda sreća? Malo je takvih koji mogu da odgovore, a nitko od njih ne zna to izraziti riječima. Jer, sreća ne može da se iskaže. Da li biste mogli da opišete svijetlost ljudima koji su čitav život proveli u mraku? Ili da opišete stvarnost nekome tko samo sanja? Spoznaj svoj mrak i on će nestati - tada ćeš saznati što je svijetlost. Spoznaj svoje muke onakve kakve zaista jesu i one će iščeznuti, a ti ćeš se probuditi u stvarnosti. Spoznaj svoja lažna uvjerenja i ona će se izgubiti - samo na taj način okusiti ćete što je sreća.

Kad ljudi tragaju za srećom na naopak način, zašto ne pokušaju da razjasne sebi svoja lažna uvjerenja? Kao prvo, zato što ih nikad ne vide kao lažna; ne vide ih čak ni kao uvjerenja, već doslovce kao činjenice, kao objektivnu stvarnost, toliko su duboko zaglibljeni u svoju programiranost. Drugo, zato što su prestravljeni idejom da bi mogli da izgube jedini svijet koji poznaju - svijet želja, veza, strahova, društvenih pritisaka, napetosti, ambicija, strepnji, krivice; svijet s bljeskovima užitka, olakšanja i opijenosti koje stvari u njihovom svijetu mogu da im pruže. Pokušajte da zamislite čovjeka koji se užasava da izađe iz svog košmara zato što je, na kraju krajeva, to jedini svijet koji on poznaje - i eto vam fotografije vas i ljudi koji vas okružuju.

Ukoliko želite da dostignete trajnu sreću i spokojstvo, morate biti spremni da odbacite oca, majku, pa čak i vlastiti život, i da kažete zbogom svemu što imate. Na koji način? Ne bukvalnim odbacivanjem ukupne stvarnosti od koje je sazdan vaš život (jer biste uvijek ostali vezani za ono što ste na silu odbacili), već sagledavši sve to kao privid, što stvarno i jeste. Ako se tako postavite, bez ikakvog je značaja da li ćete odbaciti te stvari ili ne - one gube svoju moć nad vama, svoju sposobnost da vas povrijede, i vi se konačno budite iz svojih snova, iz mraka, iza vas ostaju svi vaši strahovi, sva vaša nesreća.

Odvojite ipak neko vrijeme i potrudite se da ogoljeno sagledate, kakve stvarno jesu, stvari za koje pokušavate da se zakačite, sva te priviđenja koja vam s jedne strane pružaju omamljenost i užitak, ali i nesigurnost, patnje, napetost, strepnju i nesreću.

Otac i majka - privid; žena i djeca, braća i sestre -privid; sve što imate - privid; vaš sadašnji život -privid; bilo koja stvar za koju ste vezani i koja, po vama, jedina može da vas usreći - privid.

Na toj točki odbaciti ćete majku i oca, ženu i djecu, braću i sestre, kao i vlastiti život sa svim dobrima - prestati ćete da se vezujete za sve ove stvari, i tako ćete poništiti njihovu sposobnost da vas povrijede. Na toj točki, konačno, doživjeti ćete to tajanstveno stanje koje se ne može opisati niti izraziti: uronjenost u sreću i duševni mir, i shvati ćete koliko je istinito da se svakome tko odbije da se grčevito drži majke, oca, žene i dece, braće i sestara, zemlje ili kuće... stostrutko vraća, i on konačno stupa u vječni život.

Ako razmotrite način na koji ste „konstruirani" i na koji „funkcionirate", otkrićete da je u vaš mozak ubačen kompletan program, sa čitavom serijom zahtjeva koji vam govore kako bi trebalo da se odvijaju stvari u svijetu oko vas, kakvi bi trebalo da budete i, samim tim, što bi trebalo da želite. . . Tko je odgovoran za tu programiranost?

Svakako niste vi - niste vi utemeljili te osnovne elemente kao što su vaši prohtjevi, želje, takozvane potrebe, vaše vrijednosti, ukusi, stavovi, navike. Vaši roditelji, društvo u kome ste ponikli i u kome živite, vaša kultura, ambijent, religija, vaš osobni izgled, odgovorni su za operativne karte kompjutera koji je usađen u vama.

Sve u svemu, bilo da ste mladi ili stari, nezavisno od pravca u kome se krećete, taj kompjuter hoda zajedno s vama, aktivan i djelotvoran u svakom svijesnom trenutku vašeg dana, i ultimativno zahtjeva od života, drugih ljudi ili vas, da zadovoljite njegove potrebe.

Kada je njegovim zahtjevima udovoljeno, kompjuter vam dopušta da budete spokojni i sretni; u suprotnom čak i ako nimalo niste krivi zbog toga - kompjuter budi u vama negativne emotivne reakcije koje vas pune bolom i patnjom.

Ako se, na primjer, ljudi ne ponašaju prema očekivanjima vašeg kompjutera, on izaziva u vama osjećaje frustracije, bijesa i gorčine. Ili, kada izgubite kontrolu nad događajima, kada se budućnost ukazuje nesigurnom, vaš kompjuter čini da osjetite napetost, strepnju, zabrinutost. Vi onda trošite puno energije da biste nekako prebrodili te negativne osjećaje. I uglavnom uspijevate u tome, ali samo tako što još više produbljujete težnju da promijenite svijet oko sebe, sve da bi zadovoljili zahtjeve svog kompjutera.

Tako sebi osiguravatete mrvice privremene sreće. Privremene, jer u svakom trenutku može iskrsnuti neka nove nezgoda (netko kasni, telefon se blokira, pismo ne stiže na vrijeme), bilo što suprotno programiranim predviđanjima vašeg kompjutera, koji onda vraća stvar na početak, sa svojim neudovoljenim zahtjevima.

I tako živite prilično mučnom egzistencijom, stalno pod pritistkom stvari i ljudi oko vas, vječito težeći da prilagodite sve te ljude i stvari naredbama svog kompjutera, da biste s vrijemena na vrijeme mogli da uživate u trenucima spokojstva koje vam se pruža, tj. u kratkim pauzama kada vaš kompjuter miruje sa svojim programima. Postoji li neki izlaz?

Da, postoji. Sigurno je da ne možete zagospodariti svojom uvjetovanošću za kratko vrijeme. Možda vam to nikad neće uspeti. Ali to nije toliko važno. Pokušajte zamisliti da ste se našli u neugodnoj situaciji ili u društvu neke vama neugodne osobe. Vidjeti ćete kako vaš kompjuter smjesta stupa u akciju, navodeći vas da izbjegnete ili promijenite takvu situaciju. Međutim, ako ništa ne učinite u tom pravcu, on nastoji još jače, i ubrzano čini da osjetite razdraženost, zebnju, krivicu ili tko zna koji drugi negativni osjećaj.

Ali, ukoliko nastavite razmišljati na temu nezgodne situacije ili neugodne osobe, uvidjeti ćete da negativne emocije u vama ne potiču od njih. Situacije i ljudi, u osnovi, idu svojim putem, one su to što jesu, dobre ili loše. Vaš kompjuter je taj koji, na osnovu svojih programa, izaziva vaše negativne reakcije u kontaktu s njima. Ovo ćete još bolje shvatiti kad vam postane jasno da neka druga osoba, s drugačijim programom od vašeg, u dodiru sa istim situacijama ili osobama može reagirati sasvim spokojno, ili je one čak mogu uveseljavati.

Nemojte se zaustaviti u razmišljanju sve dok ne dođete do sljedeće istine: jedini razlog što i vi ne reagirate tako spokojno ili veselo je u tome što vaš kompjuter slijepo nastoji da promijeni stvarnost, kako bi se prilagodila njegovim programima. Pogledajte sve te stvari sa distance i vidjeti ćete kakav će se čudesan preobražaj dogoditi u vama.

Kada konačno shvatite ovu istinu i trajnije spriječite svoj unutrašnji kompjuter da u vama budi negativne reakcije, moći ćete da poduzmete svaku akciju za koju se osjećate sposobnim - da izbjegnete neugodnu situaciju ili zaobiđete osobu koja vas nervira, kao i da, recimo, pokušate da ih promijenite; možete se suprotstaviti, da bi se poštivalo vaše pravo i pravo drugih ljudi; možete čak primjeniti i fizičku silu.

Ali sve to možete preduzeti tek kada zagospodarite svojom emocionalnom pomutnjom, jer će tada vaše ponašanje biti plod smirenosti i ljubavi, umjesto neurotične želje da umirite kompjuter u sebi ili se prilagodite njegovim programima. I tako, konačno ćete se otarasiti negativnih osjećaje kojim vas je punio. Tada ćete shvatiti koliko je duboka mudrost u izreci: „I koji hoće da se sudi s tobom i košulju tvoju da uzme, podaj mu i haljinu; i ako te tko potjera jednu milju, idi sa njim dvije."

Na ovoj točki, postat će vam jasno i očigledno da istinska prinuda ne dolazi od onoga koji hoće da te izvede na sud, već od tiranina koji vas tjera ropski da mu služite, unutrašnjeg kompjutera koji svojim programima uništava bezbrižnost i spokojstvo vašeg duha, kad god objektivne okolnosti u vanjskom svijetu ne odgovaraju njegovim zahtjevima. Ali, baš zbog te prinude, koja izvire iz vaše uvjetovanosti, vi imate snažnu potrebu da se oslobodite.

Samo pod tim uvjetima imate unutrašnju slobodu koja je jedini prihvatljivi poticaj za bilo kakvu socijalnu revoluciju, jer vas tada snažan poticaj, osjećaj (čak strast) koji se na prizore društvenih nepravdi budi u vašem srcu, potiče da učinite nešto konkretno. A to ne izvire više iz vaše uvjetovanosti ili vašeg 'ega', već iz objektivne stvarnosti.

Da li vas je ikad uzdrmao osjećaj kako ste predodređeni da budete nesretni, i da će zato, što god poduzeli u pravcu dostizanja sreće, svi napori biti osuđeni na propast? Kao kada biste nahranili kompjuter matematičkim formulama, da bi svaki put pobjesnjeli kada mu zatražite da vam pokaže Šekspirove stihove! Želite li sreću? Ono što vam je potrebno nije napor, čak ni dobra volja, nisu to ni iskrene želje - potrebna vam je samo precizna svijest o vlastitoj programiranosti.

Eto kakav je preokret nastao: prije svih ostalih, vaša okolina i kultura naučili su vas da vjerujete kako ne možete biti sretni bez određenih ljudi i određenih stvari. Pogledajte oko sebe - na sve strane ljudi koji uistinu baziraju vlastiti život na slijepo utemeljenoj pretpostavci da je bez određenih stvari (recimo novca, moći, uspjeha, dobrog glasa, ljubavi, prijateljstva, duhovnog uzdizanja, Boga) nemoguće biti sretan. Kad smo već kod toga, koja je vaša formula?

Kada jednom progutate pilulu osobnog uvjerenja, u vama se prirodno javlja strast prema određenoj osobi ili nekoj stvari, za koje ste uvjereni kako su vam neophodni da biste bili sretni. Zato ulažete silnu energiju i trud da se što čvršće vežete za te, vama tako dragocjene objekte, kada ste ih se konačno dočepali; istovremeno, morate da uložite određen napor kako biste otklonili svaku mogućnost da ih izgubite. To vas osuđuje na veliku emocionalnu ovisnost, jer su objekti za koje ste se vezali nad vama zadobili moć da drhtite kada ih osvojite, da vas drže u napetosti kada ih nemate, da se osjetite mizerno kada vam se dogodi da ih izgubite. Zaustavite se sada na trenutak i zgrozite se nad beskonačnom listom veza čiji ste zatočenik i rob postali. Dovoljno je da mislite na određene osobe i stvari, ne na apstraktne pojmove.

Od trenutka kada se upetljate u ovu mrežu ovisnosti, vi usmjeravate sve svoje snage, u svakom trenutku svog života, da drugačije rekonstruirate svijet oko vas, ne bi li vam to osiguralo osvajanje objekata za koje ste vezani. Ali to s vremenom postaje sve stresnije i ostavlja vam sve manje snage da se upustite u stvarni život, da živite punim plućima. Povrh svega, to je vrlo težak zadatak, u ovom svijetu koji se stalno mijenja i izmiče svakoj našoj težnji da ga kontroliramo.

I tako, umjesto maksimalno ostvarenog života, nalazite sebe osuđene na život prepun frustracija, strepnji, nesigurnosti, razočaranja. Svakako, u kratkotrajnim intervalima svijet popušta pred vašim naporima i prilagođava se vašim željama - i vi ste onda privremeno sretni. Ili, bolje rečeno, doživljavate bljesak užitka koji u osnovi nije sreća, jer se iza toga krije strah da će taj svijet stvari i osoba koji ste s teškom mukom prilagodili svojoj mjeri, iznenada izmaknuti vašoj kontroli i ostaviti vas na cjedilu; a to je ono što se neumoljivo događa, prije ili kasnije.

Ima još jedan detalj na koji treba obratiti pažnju - kad god vas obuzmu zabrinutost i strah, to je samo zato što možete izgubiti ili ne dostignuti objekat za koga ste vezani. Zar nije tako?

Kad god vas obuzme ljubomora, zar to nije zato što bi netko mogao da utekne s dragocjenim objektom za koji ste se zakačili? A sav vaš bijes - zar ne potiče gotovo uvijek od činjenice da je netko stao između vas i objekta koji vam je potreban? Zar ne vidite kako lako postajete paranoični kada se pojavi i sjenka prijetnje da će taj objekt biti ugrožen - više niste sposobni da realno rasuđujete, počinjete naopako da gledate svijet oko sebe. Nije li tako?

I kad god osjetite zamor od svega, zar to nije zato što ne uspijevate da u odgovarajućoj mjeri dostignete ono za što smatrate da će vas usrećiti ili za što ste posebno vezani? A kada ste depresivni i ojađeni, razlog za to svakome je očigledan: život vam ne pruža ono bez čega (po vašem uvjerenju) ne možete biti sretni. Svaki negativni osjećaj koji se javlja u vama skoro uvijek je direktna posljedica vaše vezanosti za nešto.

Tako otkrivate da ste negativno određeni svojim vezama, i svi vaši napori da dostignete sreću samo pojačavaju taj negativni naboj u vama. Nalazite se u totalno apsurdnoj situaciji. Tragedija leži u činjenici da je svatko od nas indoktriniran kako je to jedini sistem da bi se došlo do sreće. Međutim, to je metod koji nepogrešivo proizvodi strepnju, zabrinutost, razočaranja i patnje. Teško da se ikome od vas ikada ukazala slijedeća istina: da bismo bili originalno sretni, neophodno je samo otkloniti svoju uvjetovanost, otarasiti se svake veze koja nas čini ovisnima.

Kada se ljudi suoče sa tako očiglednom istinom, postaju žrtva užasavanja nad mogućnošću patnje koju bi morali da pretrpe prilikom pokušaja da se oslobode svih svojih veza. Međutim, to uopće nije tako bolno. Naprotiv, oslobađanje od veza može postati vrlo ugodna operacija ako se ne koristi tehnika snage volje ili odricanja, već samo tehnika sagledavanja - potrebno je samo otvoriti oči da biste vidjeli kako vam u osnovi nije potreban nijedan objekat za koji ste vezani; otvoriti oči da biste vidjeli kako ste od samog početka uvjetovani, kako ste pretrpjeli pranje mozga čiji je jedini cilj bio da vas uvjeri da ne možete biti sretni bez određene osobe ili stvari. Prisjetite se svojih duševnih muka, uvjerenosti da nikada više ne možete biti sretni, kada ste izgubili neku stvar ili osobu koje su vam izgledale tako neophodne. Ali što se zatim dogodilo? Prošlo je vrijeme, i vi ste naučili da sasvim dobro isplivate iz toga, zar ne? To bi trebalo da vas učini opreznim kada su u pitanju vaša uvjerenja, da uočite prevaru u kojoj živite, zahvaljujući svojoj uvjetovanosti.

Veza nije određena činjenica - to je samo vaše uvjerenje, fantazija vašeg duha, prelomljena kroz vašu uvjetovanost. Da se te fantazija nije uselila u vaš duh, veze ne bi bilo - voljeli biste ljude i stvari i duboko biste uživali u njima, ali bez te bolesne fiksacije, uživali biste duhom koji je oslobođen veza koje samo sputavaju.

Da li stvarno postoji drugi način da bi se stvarno uživalo u nečemu? Izvršite „smotru" svih svojih veza, i svakoj osobi ili stvari koja vam padne na pamet pokušajte da kažete: "Ja u osnovi nisam vezan za tebe potpuno je iluzorno moje uvjerenje da bez tebe ne mogu biti sretan." Ponavljajte ovo iz sveg srca i vidjeti ćete kakva će se promjena odigrati u vama: „Ja u osnovi nisam vezan za tebe - samo sam obmanjivao sebe, uvjeren da bez tebe ne mogu biti sretan."

Što treba učiniti da bi se dostigla sreća? Ništa - nema ničega što bi vi ili bilo tko drugi mogli da učinite. Zašto? Iz jednostavnog razloga što ste danas u osnovi već sretni. Kako se može osvajati nešto što već imate? Ako je tako, zašto vam nikada ne polazi za rukom da uživate u toj sreći koja je već vaša? Zato što vaš duh stvara tjeskobe na svakom koraku. Izbacite ove tjeskobe iz svoga duha i sreća koja je oduvijek bila u vama smjesta će procvjetati. Kako da se oslobodite nesreće? Pokušajte da otkrijete i do kraja analizirate razloge te nesreće i ona će tada - nestati.

Na ovoj točki, ako produbite svoje istraživanje, vidjet će te da postoji samo jedna stvar koja proizvodi tjeskobu, a zove se „navezivnje". Što znači „navezivanje"? To je emocionalno stanje izazvano uvjerenjem kako bez određene osobe ili stvari ne možete biti sretni. U tom emocionalnom stanju vidljiva su dva elementa, pozitivan i negativan. Pozitivni je sačinjen od onog bljeska naslade i opijenosti, onog ushićenja koje doživljavate kada vam pođe za rukom da dosegnete objekat za koji ste se navezali.

Negativni element sazdan je od osjećaja ugroženosti i napetosti koje uvijek prati navezivanje na nešto. Zamislite nekog zatočenika u koncentracijskom logoru koji konačno dobija svoj komad kruha: jednom rukom prinosi kruh ustima, dok ga drugom štiti od ostalih logoraša koji stoje oko njega, spremni da mu ga oduzmu pri prvom znaku njegove nepažnje. Ovo je prava slika osobe koja je žrtva navezivanja.

Temeljna priroda navezivanja čini vas ranjivim na emocionalnu uznemirenost i ono je uvijek tu, da razori vaš unutrašnji mir. Kako se onda može pomisliti da bi netko tko je tako opsjednut mogao da uđe u more sreće koji se zove Carstvo Božije? To je baš kao kad bi deva prošla kroz ušice jedne igle!

Tragedija navezivanja je u tome što ono proizvodi nesreću ako se ne dosegne željeni objekat. Međutim, čak i kada se taj objekat dosegne, to vam ne daje željenu sreću, već samo kratkotrajnu opijenost, za kojom odmah slijedi umor, a zatim strepnja da ne izgubite objekat za koji ste navezani.

Reći ćete: „Zar ne mogu nijednu vezu sačuvati?" Kako da ne - možete ih sačuvati koliko god vam drago. Ali za svaku ćete platiti određenu cjenu nesreće. Takva je priroda navezivanja, jer čak i kada biste u jednom danu uspjeli da zadovoljite sve za što ste vezani, a ostane vam jedna jedina stvar nezadovoljena, to bi bilo dovoljno da vam stvori tjeskobu u duši i učini vas nesretnim. Nikada se ne može dobiti bitka protiv veza. Zar postoji voda bez vlage? Tako ne postoji navezivanje bez nesreće. Još nije rođen taj koji bi otkrio formulu kako da se sačuvaju objekti navezivanja bez borbi, strepnji, briga i, prije ili poslije, neuspjeha.

Samo je jedan put da čovjek prebrodi ovisnost od veza - odbacivanje. Nasuprot ustaljenom mišljenju, to uopće nije teško. Sve što treba da učinite je da ozbiljno sagledate i shvatite istine koje ću vam nabrojati.

Prva istina: vi se slijepo držite lažnog uvjerenja da bez određene osobe ili stvari ne možete biti sretni. Analizirajte sve svoje veze, jednu po jednu, i uvidjeti ćete lažnost takvog uvjerenja. Možda se pojavi otpor u vama, ali u trenutku kada zaiste shvatite ovu istinu, dogoditi će se neposredna promjena na planu emocija. U tom trenutku vaše navezivanje i ovisnost izgubiće svaku snagu i vlast nad vama.

Druga istina: ako naučite uživati u stvarima tako što nećete dozvoliti sebi da im robujete, odbivši da vjerujete u lažno uvjerenje kako bez njih ne možete biti sretni, poštedjeti ćete sebe svih borbi i napora da ih zaštitite i sačuvate. Da li vam se uopće dogodilo da sačuvate sve objekte za koje ste bili vezani, a da pri tom niste bili primorani da se odreknete bar jednog od njih? Međutim, ako se oslobodite veza i gledate na njih bez posesivnosti, znatno više uživate u njima, jer tada niste u sukobu sa samim sobom, spokojni ste i neugroženi.

Treća i posljednja istina: ako naučite da uživate u mirisima tisuću cvijetova, neće vam se više dogoditi da se navezujete i vezujete samo za jedan od njih, ili da patite kada vam ne uspije da uberete taj jedan jedini cvijet koji vam nedostaje. Ako nalazite zadovoljstvo u tisuću različitih stvari, nedostatak jedne od njih proći će neopaženo i neće ugroziti vašu sreću. Ali baš vas navezivanjenje i ovisnost od određenih stvari spriječavaju da razvijete širi i raznovrsniji ukus prema svemu što vas okružuje.

U svijetlosti ovih triju istina nema takvog navezivanja koje bi se održalo. Ali ta svijetlost mora neprekidno da zrači da bi bila efikasna. Navezivanja i vezanost bujaju samo u mraku iluzija.

Pređimo sada na analizu greške koja se mnogima događa u odnosima sa bližnjim, kada pokušavamo da stvorimo čvrsto uporište u vječito promjenjivoj struji života.

Mislite na osobu čiju ljubav želite da osvojite. Želite da joj postanete važni? Hoćete da budete jedini za nju? Hoćete da se ta osoba zainteresira za vas i upusti se u trajnu vezu s vama? Ako je tako, dobro otvorite oči: vi nerazumno pozivate tu osobu da vas prihvati u ekskluzivnom smislu, pozivate je da ograniči vašu slobodu prema svom nahođenju, da kontrolira vaše ponašanje, vaše planove, vaš razvoj - sve to isključivo za dobrobit njenih interesa. To je kao kada bi vam ta osoba rekla: „Ako želiš da budeš jedino biće za mene, moraš se podvrći mojim uvjetima, jer od trenutka kada prestaneš da zadovoljavaš moja očekivanja, prestati ćeš biti jedino biće za mene". Vi ste htjeli da budete jedini toj osobi, zar ne? Automatski morate da platite cijenu gubitkom svoje slobode - morate plesati u ritmu koji vam nameće ta osoba, isto kao što očekujete da drugi plešu u vašem ritmu, ako žele da budu jedini za vas.

Upitajte se sada vrijedi li platiti tako visoku cijenu za ono što zauzvrat dobijate. Zamislite kako govorite toj osobi čiju ljubav tražite: „Ostavi mi slobodu da budem onakav kakav sam, da mislim svojom glavom, da idem za vlastitim ukusima i težnjama, da se ponašam na način koji mi najviše odgovara". Tražeći tako nešto, vi tražite nemoguće. Kada zahtijevate od nekoga da budete jedino biće za njega, to u osnovi znači kako treba ozbiljno da se potrudite ne bi li učinili sebe prijatnim toj osobi. Na toj točki, vi gubite svoju slobodu. Razmišljajte o ovome koliko god vam volja, ali potrudite se da to i shvatite.

Može se dogoditi da na kraju odlučite: „Draža mi je moja sloboda od tvoje ljubavi". Ako morate da birate između „biti s nekim", ali u zatvoru, ili da hodate sami i slobodni, što biste izabrali? Sada recite toj osobi: „Slobodan si da budeš onakav kakav si - da misliš svojom glavom, da ideš za svojim ukusima i težnjama, da se ponašaš onako kako ti najviše odgovara".

Kad izgovorite ove riječi, dogoditi će se jedna od sljedeće dvije reakcije: ili će ih vaše srce odbaciti, i postati ćete svijesni kakvi ste - dakle netko tko se vezuje za druge i u osnovi ih koristi (tada pažljivo analizirajte vaše lažno uvjerenje da ne možete da živite niti da budete sretni bez te osobe); ili će vaše srce iskreno izgovoriti te riječi, i tada, u tom trenutku, nestati će svaka kontrola, svaka obmana, svako iskorištavanje, svaka posesivnost i ljubomora: „Slobodan si da budeš ono što jesi - da misliš svojom glavom, da ideš za svojim ukusima i težnjama, da se ponašaš na način koji ti najviše odgovara".

Otkriti ćete još jednu stvar: određena osoba prestati će tada da bude jedina i najvažnija za vas. Ostaće važna na isti način kao što je to zalazak sunca ili neka glazba, isto kao što je svako drvo unikat po sebi, neovisno od sjenke i plodova koje vam može dati. Vaša najdraža osoba neće pripadati isključivo vama, već svima i svemu, odnosno nikome i ničemu - baš kao zalazak sunca ili neko drvo. Ponavljajte ove riječi: „Slobodna si da budeš ono što jesi..." Izgovarajući ih, oslobađate sami sebe -sada ste spremni za ljubav. Jer, kada se vezujete za biće koje volite, ono što tada nudite nije ljubav, već samo lanac koji će okovati ili vas ili to biće. Najčešće, oboje. Ljubav može postojati samo u slobodi. Onaj koji stvarno voli nekoga, uvijek radi za njegovo dobro, a osnovni element toga je oslobađanje ljubljenog od strane onoga koji ga voli.

Mislite o nekoj osobi koja vam se ne sviđa, osobi koju uglavnom izbjegavate, jer njeno prisustvo budi u vama negativne osjećaje. Zamislite da je sada prisutna i postanite svijesni tog negativnog osjećaja.
Eto, našli ste se pred nekim tko je siromah i bogalj, ružan i slijep. Sada pokušajte da shvatite slijedeće: ako pozovete tu osobu, tog uličnog prosjaka, u svoju kuću, dakle udostojite je svog prisustva, ona će vam dati poklon koji nikada ne biste dobili ni od koga od vaših zanosnih i ugodnih prijatelja, koliko god da su bogati. Ta osoba otkriva vas samom sebi, ona vam razotkriva ljudsku prirodu. To je neusporedivo otkriće, koje ne možete dobiti čak ni iz Svetih spisa. (jer, kakva je korist da znate sve što piše u njima, ako pri tom ne poznajete sami sebe i živite životom robota?) Istina koju bi vam donio taj prosjak rastvorila bi i proširila vaše srce sve dok se u njemu ne bi stvorio prostor za svako živo biće. Možete li zamisliti ljepši poklon od toga?

Sada razmotrite svoju negativnu reakciju i upitajte sebe: „Hoću li ja biti taj koji vlada situacijom, ili će ta situacija vladati nada mnom?" To je prvo otkriće, za kojim odmah slijedi novo - put koji vodi ovladavanju tom situacijom je gospodarenje nad samim sobom. Kako se to postiže? Potrebno je samo da shvatite da na svijetu postoje ljudi koji, da su na vašem mestu, ne bi negativno reagirali pred osobom koja tako djeluje na vas. Oni bi se osjetili odgovornim za tu situaciju, bili bi iznad nje, a ne podjarmljeni njome kao vi. Ali vaša negativne osjećaje ne izaziva ta određena osoba (kako pogrešno zamišljate) već vaša unutrašnja uvjetovanost - to je treće i najvažnije otkriće. Vidite li što se događa kada zaiste „shvatite"?

Kad ste došli do ovakvih otkrića o sebi, evo vam jednog otkrića koje se odnosi na ljudsku prirodu. Shvaćate li da takva osoba koja izaziva negativnu reakciju u vama nije odgovorna za takvo svoje ponašanje i osobine? Vi možete da pothranjujete taj negativan stav u sebi isključivo ako pogrešno mislite da je ta osoba slobodna i svjesna, a samim tim i odgovorna. Ali tko uopće čini zlo pri punoj svijesti o tome? To što nas čini sposobnim da nanosimo bol i da budemo zli nije ni u kom slučaju sloboda već slabost, jer nam nedostaje svijest i senzibilnost. Onaj tko je stvarno svijestan i slobodan, nije u stanju da griješi. Ta jadna osoba koja je pred vama samo je invalid i slijepa, a ne nasilna ili pokvarena kakvom je pogrešno vidite.

Shvatite ovu istinu, udubite se malo u to, i vidjeti ćete kako se vaš negativan stav naglo mijenja u ljubaznost i suosjećanje. I eto kako se istovremeno stvara prostor u vašem srcu za nekoga koga ste vi i drugi nalik na vas osudili na život skitnice i jadnika. Sada ćete shvatiti da je taj prosjak vama donio milostinju - proširenje vašeg srca i oslobađanje vašeg duha.

Ako ste prije toga bili podjarmljeni (te osobe imale su moć da izazovu negativne osjećaje u vama, pa ste čak išli drugim putem da bi ih izbjegli), sada vam je podarena sloboda koja vam omogućava da nikoga ne izbjegavate, da idete bilo kojim putem koji vam odgovara.

Kada ovo sagledate, osjetiti ćete kako se, uz suosećanje, u vašem srcu javlja i zahvalnost prosjaku koji se pretvorio u vašeg dobročinitelja. To je još jedan osjećaj koji vas oslobađa i od vas čini sasvim novo biće.

Kaže se da je ljubav slijepa. Da li je zaista tako? U stvarnosti, ništa na ovom svijetu ne vidi tako oštro kao ljubav. Nije ljubav ta koja je slijepa, već veza, ovisnost, navezivanje. Navezivanje je, kao što smo vidjeli, stanje u kome netko grabi, grčevito se drži nekog objekta, u lažnom uvjerenju da je to neophodno za njegovu sreću. Imate li takve veze, za koje pogrešno mislite da ne možete živeti bez njih? Još jednom ih pobrojite u mislima, prije nego što prijeđemo na analizu kako vas one čine slijepim.

Zamislite nekog političara koji je uvjeren da ne može biti sretan ako ne osvoji političku moć - njegova trka za osvajanjem moći otupljuje njegovu senzibilnost za svaku drugu životnu manifestaciju. On s naporom odvaja djelić vrijemena za porodicu i prijatelje. Istovremeno, on sva ljudska bića vidi isključivo kao poluge ili prepreke na putu ka ostvarenju svoje ambicije. One koji ne predstavljaju ni polugu ni prepreku on uopće i ne gleda, za njega oni ne postoje. Ako se u toj trci za osvajanjem moći zakači i vezuje i za druge stvari, kao što su seks ili novac, taj jadnik postaje tako ograničen u svom viđenju svijeta da se može smatrati gotovo slijepim. A to svi vide. Svi osim njega." - Antonio de Mello, izvadak iz djela Meditacije ljubavi