pollitika Neovisni, ali ne i neutralni

Kontroverza slučaja Ane Magaš, koji je sad dobilo i svoj etički spin-off u slučaju Marinović, počiva uglavnom na ocjeni prihvatljivosti osmogodišnje kazne za optuženu makar je sud utvrdio da je Magaš postupala u "samoobrani". U javnosti je dominiralo pitanje kolika bi kazna trebala biti odmjerena za usmrćenje u situaciji kad je počinitelj i sam žrtva istovremenog napada koji od sebe pokušava otkloniti te što čini "prekoračenje nužne obrane". No dok javnost spremno raspravlja o odnosu agresora i žrtve u slučaju Magaš, oko istog pitanja na međunarodnoj razini - srpskom agresoru i hrvatskoj žrtvi - rasprava je dosegla svojevrsni konsenzus i reducirala intenzitet: Hrvatska se poput Ane Magaš branila i njen je odgovor bio "obrambeni", a ne "zločinački".

Pitanje nužne obrane pojedinaca (kolokvijalno "samoobrane" makar je moguća i nužna obrana drugog, ne samo sebe) ima svoj pandan u međunarodnom pravu, tzv. obrambeni rat. Tvrdi se da i nacija ili barem država ima pravo upotrijebiti vojnu silu radi nacionalne obrane na isti način kao što i pojedinac koji je napadnut može ubiti u "samoobrani". Ova prilično jednostavna analogija je jedna od glavnih odrednica filozofije, prava i etike modernog ratovanja - dapače, radi se o toliko fundamentalnoj postavci da je teško zamisliti pojam "opravdani rat" bez nje.

No postoji li zapravo analogija između samoobrane i nacionalne obrane i je li pokušaj formuliranja međunarodnog prava i etike na temelju domaćeg prava pogrešan? Može li obrana biti opravdanje za rat i stradanje kao što je opravdanje za ubojstvo gospodina Magaša? Vrijede li dihotomije "agresor ili žrtva", "heroj/heroina ili zločinac" i "obrana ili napad" podjednako za Anu Magaš i za složeni etnički sukob u Hrvatskoj kojeg službena politička elita u svrhu mitogeneze zove "Domovinski rat"?

Nužna obrana se sastoji od niza odnosa koji počivaju na točkama "žrtva" (subjekt prava nužne obrane), "agresor" (objekt nužne obrane), "napad" (najčešće namjera ubojstva ili teške ozljede) i "prekid nužne obrane" (nakon što je upotrebom obrane dovoljno zaštićen život ili druga vrijednost žrtve ili drugog). Bitna odrednica "samoobrane" je njena utemeljenost u činjenici da je dobro koje se obranom štiti takvo da zahtijeva štetno činjenje da bi se zaštitilo (život se štiti životom). Ovo rađa tri najvažnija ograničenja nužne obrane: proporcionalnost, nužnost i neizbježnost.

Ovakav pogled na "samoobranu" puno govori o tom pravu i njegovim ograničenjima, ali ne odgovara na pitanje zašto oni koji se brane imaju moralno pravo ubiti agresora u situaciji nužne obrane ukoliko vjerujemo da je život nepovrediv i da i agresor isto ima pravo na život.

Neki tvrde da je ubijanje u nužnoj obrani pitanje izbora manjeg od dva zla odnosno nametnuti izbor između dva života prema kojima napadnuti ima odgovornost. Drugi misle da je radi o reciprocitetnom odnosu i da pravo agresora da ne bude ubijen ovisi o tome poštuje li on pravo žrtve da ne bude ubijena. Raspadom tog odnosa uzajamnosti nestaje i obveza žrtve da poštedi svog agresora.

Preneseno na odnose među državama i nacionalnu obranu, neki nacionalnu obranu objašnjavaju kao posebni oblik primjene prava na osobnu nužnu obranu. Prema njima, obrana nije ništa drugo nego složeno i koordinirano ostvarivanje osobnog prava na nužnu obranu. Prema njima, u ratu smo svi mi Ana Magaš.

No ovaj pristup je pogrešan. Vojnici koji se bore u obrambenom ratu imaju ovlasti koje su daleko šire od ovlasti Ane Magaš. Oni mogu ubiti uniformirane neprijateljske vojnike koji ne sudjeluju u razmjeni vatre. Vojska koja sudjeluje u obrambenom ratu ima i pravo na protuofenzivu. Nemoguće je takve postupke promatrati kao posebnu vrstu primjene prava na nužnu obranu samih vojnika.

Važan element opravdanja nacionalne obrane je i identifikacija obrambenog cilja dovoljne vrijednosti da šteta nanesena u okviru obrambenog rata bude proporcionalna. U tom kontekstu, civilne zapaljene kuće u Krajini nisu ni proporcionalan, ni nužan ni neizbježan način ostvarivanja obrambenog cilja. Ako možda pojedinci i nisu subjekti prava na nacionalnu obranu, možda obrana njihovih života može biti cilj te obrane (pa se govori da "država brani građane"). No ovaj stav je suprotan pravu na obranu u teoriji opravdanog rata jer država ima pravo na obranu i kada životi građana nisu ugroženi, kao na primjer kod mirne invazije.

Dapače, ugroženost vlastitih građana uopće ne mora biti opravdanje za vojnu akciju: na primjeru humanitarne intervencije (NATO bombardiranje SRJ) ugroženi su bili životi građana druge države, što se može usporediti sa nužnom obranom drugoga u kaznenom pravu (recimo djeteta), no istovremeno je bilo negirano pravo SRJ na obranu.

Problem koji se javlja kod obrambenog rata zapravo je rezultat podvojenosti rata koji je ujedno odnos između država, ali i odnos između pojedinaca. Odgovor na pitanje kako se države moraju ponašati prema pojedincima u ratu nije lako dati ako se države same ponašaju kao pojedinci. Taj problem je najvidljiviji bio kod NATO bombardiranja SRJ gdje je pravo SRJ na obranu bilo u direktnoj kontradikciji s pravima njenih građana. Analogija sa nužnom obranom dakle nije od pomoći u tumačenju nacionalne obrane.

Složeni ratni odnosi između osoba i, puno važnije, između država i osoba ne podržavaju pojednostavljenu sliku u kojoj se države tretiraju kao super-pojedinci koji imaju i adekvatna prava super-pojedinaca. Tvrditi da se Hrvatska imala pravo braniti od agresora kao što se Ana Magaš imala pravo braniti od muža presimplificirani je poziv na analogiju koja nema snagu kakva joj se pripisuje.

Za zaključiti je stoga da kao što svi mi nismo ni Mirko Norac ni Ante Gotovina tako nismo ni Ana Magaš.