pollitika Neovisni, ali ne i neutralni

Na današnji dan, 18 svibnja 1920 u poljskom gradu Wadowice je rođen Karol Jozef Wojtyla, kasnije poznat kao Papa Ivan Pavao II. Prije nego je postao svećenikom, bio je borac za ljudska prava u nezgodnim vremenima, aktivni antifašist koji je pod cijenu vlastitog života spašavao Židove od pogroma. Potom je bio aktivni borac protiv komunizma u vlastitoj zemlji, a kao humanist je nadrastao svoje poljske okvire i postao rimski Papa, moralni autoritet čitavog suvremenog svijeta, koji je još za života postao legenda.

Hrvati (ljudi, političari, svećenici) su posebice s ponosom isticali da nas je taj veliki čovjek tri puta pohodio, što je za takve prevažne posjete, njegovu poznu dob i uznapredovanu bolest bio za nas izuzetan i simboličan čin. Danas se treba upitati koliko Hrvati, taj njegov navodno odabrani narod, a posebice njegovi pastiri ustrajavaju na njegovim tragovima koje je taj veliki čovjek duboko u svijet urezao.

Isabel Allende najpoznatija latinoamerička književnica i nećakinja svrgnutoga legendarnog čileanskog predsjednika Salvadora Allendea (1973.) trenutno na europskoj turneji gdje promovira svoju 16. knjigu, u interview-u Jutarnjem kaže:
Književni uspjeh dogodio mi se puno godina nakon što mi je Pablo Neruda jednom u Čileu rekao da sam najlošiji novinar u cijeloj zemlji jer lažem cijelo vrijeme, radeći priču i tamo gdje je nema.

Kad je veliki pjesnik Pablo Neruda savjetovao Isabel Allende da se bavi književnošću, nije mislio na laž kao nekakvo poželjno ponašanje, nego na književnost (pjesme, romani, drame) gdje postoji veća sloboda izražavanja u kojoj se na posredan način intuitivno spoznaje istina bolje od žurnalističkog praćenja događaja. Zato što svaki događaj odzvanja duboko i daleko svojom dodatnim značenjima, spoznajama. Doista, priče se mogu ispredati iz svačega, spajati malo slično, ili čak naizgled nespojivo. Dapače, baš se tako nekako treba i truditi jer se izlaz obično nalazi samo u istraživanju tamnih dubina ljudske duše, koju nija lako spoznati niti objektivnije shvatiti. Zato i ovaj moj današnji post započet spomenom na već legendarnog Papu Ivana Pavla Drugog, u dobrim namjerama povezujem s mojim nedavnim postom o također dvije skoro nespojive osobe i legende (Che Guevare i Johna Fitzgeralda Kennedyja). Paradoksi znaju biti jako ljekoviti, a sva moja spajanja i kompariranja u svojoj osnovi imaju po meni jednu jedinu važnu misao i poruku ( o kojoj se u suvremenoj hrvatskoj svakodnevnici nažalost malo, sve manje vodi računa) - a to je da zlo stalno proizvodi zlo, i da treba imati mnogo intuicije, umijeća, volje, znanja strpljenja i dobre volje, da bi se taj zlokobni slijed osujetio i konačno prekinuo.

Takvo nešto mogu samo veliki ljudi, kao što je bio Karol Wojtyla, jer širitelji zla i mržnje su u osnovi male i ograničene duše. Zar ovdje nitko od njega nije ništa naučio?? Naši balkanski prostori su kroz milenije bili područje na kojem se zlo sijalo, a potom zlo i žnjelo. I u ovo naše vrijeme. Čak i jučer. I danas. Zaista je krajnje vrijeme postaviti pitanje kada ćemo konačno prekinuti taj neugodni slijed; kad će se početi sijati neko drugo sjeme, i žnjeti neke druge plodove. Društvena akcija (i naša ovdje) trebala bi krenuti baš tim pravcem. I da se iznjedre civilni i duhovni pastiri koji će biti dovoljno zreli da krenu tim putem!

Prvih par tjedana svibnja Hrvatska uvijek prolazi kroz ambivalentnu fazu, što je neminovno, jer su se u to vrijeme u prošlosti događale bitne svjetske i hrvatske prijelomnice: Tako se u nekoliko tjedana dogodio poraz fašizma koji je donio mnogo zla na svjetskoj razini - i na našim prostorima; čovječanstvu ukupno - i našim ljudima. Najprije kroz Drugi svjetski rat, a potom kroz poratne pokolje masa kojima je obilježen početak nove ne manje okrutne epohe komunizma. Danas kad smo konačno dostigli svoju samostalnost i slobodu, bilo je za očekivati da ćemo stasati za svoju demokratsku zrelost, da smo spremni se suočiti s vlastitim bjesovima. No, umjesto da tih prvih par tjedana svibnja budu spomen i opomena na zlo koje je neobuzdano haralo ovim prostorima, i da to bude vrijeme promišljanja kako ga ubuduće spriječiti, tih nekoliko tjedana se najčešće pretvaraju u svoju suprotnost, u kojima mnoge „društvene snage“(intelektualci, stranke, država, crkva) ostaju još uvijek duboko ukopani u zablude (vjerojatno radi kratkoročnih političkih, obiteljskih, ideoloških i drugih interesa), pa nikako da stvari, koje smo na sreću ostavili iza nas, nazovemo njihovim pravim imenom - i tako ih se riješimo i okrenemo budućnosti.

Tako je i ovogodišnje obilježavanje tog zlog vremena ( tj. događaja koji su bili uvodom i povodom, a potom i posljedicama, koje danas nazivamo skupnim pojmom „Bleiburg“) budilo zle duhove jednog mnogo puta unesrećenog naroda. Tako je i ove godine to vrijeme bilo obilježeno prepucavanjima raznolikih likova iz raznih društvenih slojeva i struktura (sve od Jasenovca do Bleiburga) pri čemu se nisu birala sredstva. Tako je eto Predsjednik Mesić izjavljivao da će ići na Bleiburg samo pod svojim, a hrvatski nadbiskupa i rimski Kardinal u Jasenovac samo pod svojim uvjetima. Kao da je to njihova osobna stvar, a ne njihova dužnost i poslanja u ime naroda, čovjeka, Boga.

Tako je i ovogodišnji izaslanik biskupske konferencije biskup Štambuk na jučerašnjoj komemoraciji se najviše prisjećao vlastitih frustracija iz komunističkog razdoblja, kao da je njegovo nazočnost na Bleiburgui bila demonstracija osobne osvete, a ne sućut prema bez suda pobijenim ljudima. I ponovno je, već tradicionalno, dijelio žrtve na one o kojima se kao moglo govoriti i o onima o kojima se nije smjelo govoriti. Eh moj biskupe, javno se lagalo i o jednima i o drugima, a potajno se govorila istina i o jednima i o drugima. To što je ondašnja službena državna vlast prešućivala, za narod nije od neke važnosti, jer je narod znao. A sve te nemile događaje od Jasenovca do Bleiburga je civilizacijski tako jednostavno definirati – to su bili zločini i prema njima se upravo tako treba odnositi - bez uvjetovanja i lažnog opravdavanja. Radi budućnosti a ne prošlosti.

Jutarnji od 17.05. pod naslovom „Sve više ljudi u crnom“javlja:
Na komemoraciji pod pokroviteljstvom Hrvatskog sabora u Bleiburgu bilo je više od 9000 ljudi iz svih krajeva Hrvatske, Hercegovine i središnje Bosne, sudeći prema natpisima na zastavama i transparentima.

No, po marginama ovog skupa opet su se nesmetano vijorile neke preživjele i civilizacijski i vojno poražene zastave i znakovlja. Po marginama jednog svetog polja, koje bi u simboličnom smislu trebalo predstavljati sućut prema umrlima, opet su se provlačile crne uniforme, koje same po sebi oživljavaju uspomenu na nasilje.

Tako Jutarnji dalje prenosi:
Unatoč najavama da će austrijske vlasti zabraniti nošenje crnih odora i vojno znakovlje iz 2. svjetskog rata, na komemoraciji su bili primijećeni oni koji su ih nosili, no prije i tijekom komemoracije osiguranje nije dopuštalo da osobe u crnim odorama polažu vijence ispred spomenika. Prema podacima austrijske policije, ove je godine u odnosu na 2007. bilo više onih koji su nosili crne odore i vojno znakovlje, ali taj broj ne prelazi jedan posto, što su ocijenili marginalnom pojavom.

Od 9000 prisutnih to je 90-tak crnokošuljaša?! Malo ili mnogo? Previše, jer ne bi smio biti ni jedan jedini, jer je njihova pojava na svetome tlu svetogrđe. Na nekoj nogometnoj utakmici toliko agresivnih navijača bi bilo lako odstranjeno (i to takvih koje je u gomili teško prepoznati). Ovdje su se ova vrsta „navijača“ sami potrudili da ih se na daleko i na široko vidi. No, već tradicionalno, kod organizatora (hrvatske države i crkve) nije postojala volja da se takve odstrani, ako ništa drugo zato što nagrđuju svetost događanja. Javno demonstriranje u uniformama poražene vojske i pod znakovljem preživjele ideologije (koja je mnogo zla posijala) nema ništa s pijetetom koji se trebao ukazati žrtvama koje „bleiburško polje“ simbolizira. Prije ih se na taj način vrijeđa - no na te javno upućene uvrede nitko se nažalost nitko nije obazirao. Ili ogradio.

Na današnji dan, 18 svibnja 1920 u poljskom gradu Wadowice je rođen jedan izuzetan čovjek Wojtyla, poznatiji kao Papa Ivan Pavao II koji je izuzetno volio Hrvatsku. Prije nego je postao svećenikom, bio je borac za ljudska prava u jednom teškom vremenima, aktivni antifašist (koji spašavao Židove od pogroma), i aktivni antikomunist, koji je izvukao svoju Poljsku i cijeli Istok na put budućnosti. I nas! Zar ga je njegov „odabrani narod hrvatski“ tako olako zaboravio?? Ili ga nikada nije ni cijenio nego su mu se ukazivale počasti držeći „fige u džepu“?

A toliko malo treba da se postupi pravedno - tek toliko da se svatko odrekne svojih sebičnih fikcija. Sve mi se čini da smo jučer preživjeli još jedan Bleiburg!!