Neovisni, ali ne i neutralni

Ah, blagadni... Božić-Nova-3Kings... za zatvorenike Sveučilišnog Oza to su slobodni dani. Osim za one koji to koriste za odraditi zaostatke. Tako sam se uhvatio pisanja nastavka priče o medijskom farbanju školskih klupa u žuto. Ovaj puta obradit ćemo temu broja nastavnika u školama, a u idućem pitanje njihovih normi i „sramote“ zvane „instrukcije“. Naime, Jutarnji list je u svom serijalu članaka o obrazovanju objasnio hrvatskoj javnosti kako nastavnika u Hrvatskoj ima previše i premalo rade, a ako svoje dijete šaljete na privatne instrukcije ili ste davatelj takvih instrukcija, onda sudjelujete u sramotnom biznisu. Reality check: 1) naša razredna odjeljenja su prevelika, a nastavnika u nekim ključnim predmetima (poput fizike, matematike, informatike) nedostaje toliko da nam se čitav obrazovni sustav urušava, 2) nastavne norme fizike su tolike da u uvjetima u kakvima se u Hrvatskoj drži nastava fizike nije realno očekivati ikakva poboljšanja u samoj metodici te nastave, 4) kurikulum je pretrpan predmetima i stoga postoji i velik broj nastavnika (navodno MZOŠ želi smanjiti broj predmeta), 5) Hrvatska ima sramotno malo nastave prirodnih znanosti u školama i izvan njih.
Obrazovanje i mozak: postoji li veza? (Overkloking, epizoda „Mozak“)

Finci luzeri

Finski obrazovni sustav smatra se jednim od najboljih na svijetu. Ali, zanima me kako bi hrvatski mediji obradili slijedeći podatak. Prema međunaodnom PISA istraživanju (vidi Figure 3.11):
a) Finska je na začelju po udjelu srednjoškolaca koji smatraju da je imati dobar uspjeh iz znanstvenih predmeta važno u životu;
b) Hrvatska je bolja od Finske (iako je blizu začelja poput Finske).

Jesmo li onda loši ili dobri? Kako Finska može imati najbolji obrazovni sustav, a tako porazan rezultat interesa djece za znanost?! Mora da su gadni luzeri...

Kada se uhvatite teme obrazovanja, onda ste uhvaćeni u čitav niz ovakvih kontradikcija koje naše novinarstvo očito nije sposobno savladati. Lakše je nabaciti neke kvazi-projekcije proizašle iz nepoznavanja tematike i razvaliti senzacionalistički naslov preko prve stranice novina. Promoviranje teza o previše nastavnika i kako su im norme premale, te kako su instrukcije sramotan biznis, je krajnje neodogovorno jer su činjenično pogrešne i štetne po javnu raspravu o stanju hrvatskog obrazovanja.

I da napomenem: Finska je „pobjednik“ u PISA istraživanju i potvrđuje status najboljeg obrazovnog sustava na svijetu. A razlog slabog interesa djece za znanost leži upravo u tome što su ekonomski vrlo razvijeni. Naime, istraživanje ROSE pokazalo je da postoji snažna anti-korelacija između razvijenosti društva i interesa djece za znanost i tehnologiju: što je zemlja razvijenija, interes je manji, a potreba za kadrom u znanosti i tehnologiji sve veća.

Želja djece (vertikalna os) da postanu znanstvenicima opada kako zemlja postaje razvijenija (horizontalna os) (preuzeto iz ROSE prezentacije)

U Hrvatskoj se o toj temi ne govori, niti je ikog previše briga što se dešava s nastavom prirodnih znanosti u školama. Posljedica toga je kolaps nastave prirodnih znanosti, gdje sada imamo još i situaciju da novinari pozivaju na mjere koje idu suprotno od mjera koje bi mogle barem djelomično ublažiti negativni trend.

Broj nastavnika i 5 minutno istraživanje

Pravi „biser“ logike iznesen u tekstu u Jutarnjem je u slijedećem izdvojenom dijelu članka:

Vlatku Sakar i njezinu kolegicu Nadu Čakar to je potaknulo na daljnje istraživanje.
- Usporedili smo broj učenika i nastavnika u sustavu, a podaci su nas dodatno šokirali. Hrvatska, prema dostupnim statističkim podacima, ima oko 700 tisuća đaka i studenata. U sustavu prosvjete istodobno je zaposleno oko 100 tisuća ljudi, od toga 75 tisuća radi neposredno u nastavi. Kada se broj učenika i studenata podijeli s brojem zaposlenih ispada da na jednog zaposlenog otpada svega sedam đaka i studenata. Gledamo li samo one koji produktivno rade u nastavi, omjer je 1:9. Prema tome, Hrvatska bi trebala imati najbolji obrazovni sustav na svijetu - kaže V. Sakar.

Ove izjave su besmislene i nikako se ne mogu okarakterizirati „istraživanjem“. Jer ova logika potpuno ignorira razliku između veličine razrednih odjeljenja i omjera broja učenika i nastavnika. Naime, ako imate stotinu različitih predmeta u školi, onda morate za sve te predmete osigurati i nastavnike, pa će tih nastavnika biti puno, usprkos tome što se u razredu nagurava preko 30 učenika pa vam kvaliteta nastave bude krajnje upitna.

Koje su brojke za Hrvatsku? Ajmo potrošit 5 minuta i „istraživati“. Svi podaci se mogu naći na stranicama Državnog zavoda za statistiku.

Dakle, imamo 373.342 osnovnoškolaca u 18.380 razrednih odjeljenja s kojima radi 30.310 nastavnika, te 179.777 srednjoškolaca u 7.080 odjeljenja i s 22.970 nastavnika. To daje prosječno 20,3 osnovnoškolaca po odjeljenju, te 25,4 srednjoškolaca po odjeljenju. Ali zato je omjer učenik/nastavnik samo 12,3 u osnovnoj i 7,8 u srednjoj školi! Odakle ta razlika? Pa zato što broj nastavnika ovisi i o broju predmeta u školi!! Ova matematika je očito prezahtjevna i za novinarku i za njezine sugovornike.

Ako pogledamo po tipu srednjih škola, onda otkrivamo da su veličine razrednih odjeljenja: Gimanzije = 26,5; Tehničke i srodne škole = 26,2; Industrijske i obrtničke škole = 21,9.

Ako pak usporedimo situaciju prije 10 godina, vidimo da su tada odjeljenja imala 23,0 u osnovnoj i 28,0 u srednjoj školi! A prije toga još i više. Povećanje broja nastavnika ublažilo je te porazne brojke.

A kolike su te brojke u svijetu? Education at a Glance 2009 daje podatke (Table D2.1) po kojima smo u osnovnoj školi poprilično dobri, čak i bolji od OECD prosjeka od 21,4, a sukladni prosjeku EU19 koji imaju 20,2. U srednjoj smo jako loši, jer OECD prosjek je 23,4, a EU19 ima 22,1.

No, ako naprosto uzmemo omjer broja učenika i nastavnika, tada smo „najbolji“ (Table D2.2 i Table D2.3). To nam pokazuje da smo usitinu pretjerali s brojem predmeta u školi i da je nužno početi rezati njihov broj (a ne uvoditi nove, kao što to predlaže Nacionalni okvirni kurikulum, koji uz to priprema teren za još veće smanjivanje stanice prirodnih znanosti).

Koliko velika odjeljenja bi bila idealna? Uzima se da je to ispod 20 učenika, optimalno negdje oko 15. To znači da bi nam trebalo još više nastavnika, a paralelno smanjivati i broj predmeta. Navodno to želi i MZOŠ, ali se naježim na pomisao kako će to biti izvedeno, ako je suditi po tome kako je rađen Nacionalni okvirni kurikulum ili, još gore, Pravilnik o praćenju i ocjenjivanju).