Neovisni, ali ne i neutralni

Švedski stol je paradoks i nije, u Švedskoj ga nema drugdje blista,
ko manjak i višak sunca il čuvene švedske sise.
U Hrvatskoj taj stol jeste, uzima šta tko stigne,
a stavlja tko šta mora ili po izboru
ništa posebno ali malo dulje i više, niti za plač niti likovanje
i nakon svega i dvojbi ipak - stol funkcionira i dalje
kao igra i više od igre, kao pjesma
pjesma nad pjesmama.

Lokomotive uspjeha vuku i dalje, uspjeh ne jenjava, negdje kao prije 30 godina i još jače i šire. Beskrajne milijarde više nikoga ne čude. To nije samo po sebi nego dio širih postrojenja i uspjeha, bez kojih bi puno toga stalo, možda i sve. Nešto cesta i mostova, više od 50 mlrd kn. Kanal Dunav-Sava za eventualni prijevoz neke BiH robe ako budu htjeli kakvih 4 mlrd kn. I bez velikog uspjeha Dinama stadion je za novu JPP fazu po obvezujućem međunarodnom natječaju bio najmanje 5 milijardi kuna težak, sa svime skupa od 1949.g., što nije rušeno i ostalo je, i započeto devedesetih sve skupa najmanje 7 mlrd kn. Pročistač u Zagrebu, BOT aranažman iz 1998.g., više od 10 milijardi sve skupa, većina vode koja se čisti oborinske, izgradnje odvojenih mreža tek slijedi, kad se dovrši pročistač se vjerojatno uklanja i radi neka nova faza. Sveučilišna bolnica Blato iz osamdesetih je pojela blizu 200 milijuna EUR-a i sada ide cca 300, ukupno 4 mlrd kn. Bazdi obrazovanje, kakvih 10 mlrd kuna kampusi i slično, zatim još 10-tak ostale zgrade. Sanacija Jakuševca, koju će trebati ponoviti jer tu najveće i jedino nezagađeno spremište pitke vode, kakvih 4 mlrd kn. Dvorane 8 mlrd kuna. Rekonstrukcija vodovodne mreže u Zagrebu više od 5 mlrd kuna, kanalizacije malo više, ceste i ulice slično, sjeverna tangenta i tunel puno više. Itd. Računi nisu pretjerani, jer se radi o rastu, uvijek raste. Muzej je naprije bio manje od 0,2 mlrd kn, brzo preko pa 0,3 i na kraju sigurno više od 0,4 mlrd kn. Splitski kampus 1,4 pa 1,9 pa 2,5 pa 3,1 a na kraju vjerojatno 4,0 mlrd kn. Auto-cesta Zagreb-Split sa 12,5 na skoro 24 mlrd kn, auto-cesta Zagreb-Rijeka se ne zna ali siguran rekord i gotovo sigurno više od prethodne. Auto-cesta Zagreb-Dubrovnik logično još više.

Kakvih 200 mlrd kuna je već kuhano pečeno i povrata nema a neizbježne obveze kakvih 100 mlrd kuna. Onda odnosi zaposleni-ostali, stanovi, poslovanja sa Srbijom i bivšom SFRJ, kakvih dodatnih 100 mlrd kuna. Onda sređivanje stanja po Jadranu, turizam je naša perspektiva, nekih 100 mlrd kuna. Onda ostale regije još 100. Onda dug, nešto kamata, kamate na kamate i obveznice. U manje od dvije petoljetke, malo pomalo i sigurnih 100 mlrd EUR je tu. Prethodna računica se odnosi na ekstra. Obzirom na rekordnu nadgradnju, iskustvo i sve što ide, to je na bazu kakvih 150.000 EUR-a po jedinici mjere baze, za redovno još više i za uspjeh same baze nešto, greške i slično, ukupno 400.000 EUR-a po jedinici mjere baze u manje od dvije petoljetke. Baza je 4,5 milijuna osoba, od toga najviše petina efektivno radi. Obzirom da je do sada uspjevalo, nema sumnje da će i dalje, uz najveće zarade u Evropi. To je sve rekordno. I ne samo to, nego se pojačava treba, mora, zašto nije, nove snage, rezovi ... Kako zadržati tradiciju uspjeha i ne pokvariti raspoloženje, kako će ići raspodjela? Iako izgleda nezavidno, uopće nije, to je paradoks koji nije.

Ukupna globalna hrvatska praksa dugo dosljedna i stvarna, iskusna i odlučna u tome. Dvojbi i slabosti bude i ima, ali sporadično (defetizam ima slabe šanse, bez obzira na žrtve). Čak je i moderna, uz razumljiva odstupanja, a sada je više premoderna nego retrogradna. To je sve logično, položaj na raskrižju puteva i zbivanja te kontinuitet najraznovrsnijeg i najvišeg mješanja sa svijetom i svjetskom praksom lako eliminiraju odstupanja. A odstupanja su zanimljiva i značajna u mjeri koliko ispituju tu dominatnu praksu, najčešće po pravilu naopako - kad odstupanja previše uvjere u nešto, to je najbolji znak da je naopako. Slično je i sada, nekih dvojbi sigurno ima ali više da potvrde pravilo da smjerovi teku naopako od toga. Unutar toga i politika u širokom i suženom smislu samo potvrđuje da smjerovi vuku naopako od onoga što na trenutke izgleda, pa i radi prespektiva. Po logici paradoksa kojeg nema na Balkanu koji nestaje se odvija i politika. Iako je Hrvatska logično sinteza gužve, u prefleksibilnoj politici koje u biti nema je ne samo predmet gužve nego i bitni akter regijske i globalne igre, koja igra stalno teče.

Aktualna je igra preko kapitala i vrijednosti. Puno kapitala je iznašano vani. Taj kapital sada teži natrag, nema samo zato što se tu najviše zarađuje nego jer je vani manje sigurno - pojedu ti i onda nogom u vritnjak. A interno, novaca ima ko blata. Strategija napretka je išla na hapanje i gomilanje novih nekretnina, da imaš i radi zarada. Sada se tu obrće i tu je zamka. Najveće zarade su pojačale zamku i natrag nema - kapital je u klopci. Da bi izišao iz klopke, dobar dio moraš dati, ako ne milom onda silom. Prednjači Primošten, ako ne daš osobno te načelnik taba. To sve izgleda kao začarani krug, kojeg navodno veliki mogu preokrenuti malim prstom. Međutim nije. Impresivni uspjesi su učinili da svega nedostaje, uz sve izobilje. Čak i tekstila, nakon invazije izobilja sve više se šije, čak i doma. Zatim sve u vezi hrane. Zatim razna industrija, iako to djeluje čudno. Bitno je novca ima a sve više baulja i traži izlaz, a izlazi su labirinti, kao i oni uspjeha. I sve tehnike već su igri, a tek je zagrijavanje. Porezi, plaćanja i solidna poslovna ponašanja skoro da će biti dobrovoljni, kao legitimacija, da stvar nije sumnjiva i da ne vrijedi puno manje - to je snaga za iduća razdoblja. Po tome će kupovati, ulagati, zapošljavati, poslovati s nekim, birati banka i fond itd. - kako drukčije, već je krenulo tako.

Velika državna potrošnja sve više postaje prednost. To nije bilo ništa uzgredno i kratko, nego osnova. Kako se razvilo, tako se obrće. Što više gasa do daske to obrat jače ide, ne samo da se nešto urušava nego ta kola uspjeha sama glibe i treba im sve više i više novaca za izvlačenje iz gliba uspjeha. Protivnika nema i dolazi do efekta ulaganja na ulaganja. I da nitko ništa ne poduzme, tu godišnje po blatu se valja hrpe milijardi, zatim hrpe za izvlačenje iz blata, zatim hrpe za nova uspješna ulaganja. Tko zaustavi i stane mora računati na gubitke već stečenih pozicija, jer konstante nema i ništa nije presigurno ni na kraće razdoblje.

Političke stranke svode se na dvije i nad tim se zdvaja. Međutim, svi znamo da tek tako rastu šanse za nove opcije. I u tim velikim strankama više vrije nego u 10 raznih a tek sada rastu šanse za žene, zelene, nezaposlene, zaposlene, radnike, neradnike i razne. Npr. eventulna stranka podataka (=defetizma nema), sa konkretnim podacima za desetine milijardi i hrpe politike, sigurno bi brzo mogla biti ključna. A to stiže samo od sebe i ne može natrag. Kako su se gospoda složila oko podataka za račune i dugove, tako slijedi za nekretnine i razno. I onda sa malo pretraživanja imaš sve na dlanu, sve transparetno. Onda podaci korigiraju jedni druge. Onda se novi vade silom inercije, a i onako se i previše toga zna. Onda se sastavljaju cijela stabla. I onda netko kaže podvucimo crtu, mi smo opcija - crte nema, nove opcije sastavljene za par dana te šiju i nabiju. I kad nabiju nabiju do daske. I nema drame, samo lijepa jesen, ni toplo ni hladno.

Onda se navodno otvaramo svijetu. A ako je itko otvoren, to smo mi, izloženi svemu i svačemu, u gibanju svuda, vični svačemu. Daljnje otvaranje svijetu je zapravo pokušaj zatvaranja i usklađivanja, što neće ići lako ne radi nediscipline nego karaktera materije i igre, pa će dobar dio toga nastaviti. Velike priče globalizacije i svega već se tu rješavaju, iako se nitko ne slaže. Stanje po bojištima već je na niz točki globalizacijski čvrsto postavljeno, samo invazije ne vide jer protivnika nema.

Npr. u obrazovanju su već komercijalne najnepropulzivnije točke - na tržištu više nedostaje lektora i strukovnog znanja stranih jezika nego ičega, pa su studiji jezika već ispred informatičara, ekonomista i pravnika. Matematičari zatim. Na zgradama za obrazovanje isparava najviše novaca, kad se to uruši obrazovanje će imati višak novaca, nitko neće smjeti ići ispod dosegnutog nivoa. A razne akademsko-profesorske elite, pretežno izrasle na eliminaciji i davljenju boljih, već se urušavaju kao prazna slama. Kao što nedostaje bilo koga za bilo koje inspekcije, i morati će bljunuti za to veliki novci, vrlo brzo slijedi za bilo kakvu solidnu nastavu - plaćati će se kao suho zlato a novaca već ima viška. Vrlo blizu smo idealnog obrazovanja, uči šta tko hoće, predaje također, tržište puno novca, regulacije skoro i nema, fleksibilno, samo na ugled itd. Slično i razne stručne usluge. U tome prošlost nije prošlost nego the best roba - neka knjiga o tridesetim u Zagrebu izaziva sline, bofl o nekim podacima se trži po 1.700 kuna komad.

Npr. najbezizglednije gospodarsko područje je bio Imotski. Prethodna zbivanja su digla nivo da mladić od 18 godina ima skupi mercedes ili bmw, promet uz granicu da ništa nema smisla pa ni trgovine i kafići, nitko ništa ne radi. I sada su glavni i omiljeni igrači nogometnog kluba crnci, rusko-židovski poduzetnik proizvodi votku i plasira na eminentna tržišta, financijski biznis cvate itd.

Npr. vukovarska luka, koja je prvenstveno za robu BiH i koja nestaje izgradnjom kanala, opet blista. Bitke za Vukovar su krenule u drugom smjeru i brzo će pojačavati dalje, u okviru čega neće ostati bezvrijedna oaza niti dokusurena Baranja. I dalmatinska zaleđa i Lika i sve drugo.

Npr. tuneli, duboki iskopi i razna urušavanja. Donedavno apsolutne nule Česi već su stvarno prvi i najbolji, probili su se svuda pa i kod nas, najbolje rade tunele a iskopi slijede.

Švedski stol u Hrvatskoj se živahno puni i prazni. Baza koja je izdržala takvu nadgradnju nema više nikakvih limita i apsolutna je svjetska špica, ako treba i za žutu štampu (još malo pa vijesti neće biti tko s kime u Zagrebu i Milanu nego razne naoko lijeve točke, bezbroj njih - upravo gledam jednu takvu). I kad se stiče dojam da smo pali, htio ne htio još smo veća svjetska scena. I susjedstvo to slabo kopča, bolje BiH i promoćurni Austrijanci nego drugi, a sam sebe nikad dobro niti vidiš niti čuješ niti poznaješ. Karikirano, sve to ovisi o tvom i mom raspoloženju i volji, sve je to u takvoj klopci.