pollitika Neovisni, ali ne i neutralni

Smjenjivanje stotina starih sudaca zbog nacionalne ili ideološke nepodobnosti i instaliranje na njihova mjesta stotina mladih, provjerenih, podobnih, nesposobnih i ucijenjenih sudaca imat će za Hrvatsku trajnije i pogubnije posljedice od bilo kakvog ratnog profiterstva, tajnih računa ili krađa u pretvorbi i privatizaciji.

Na jednoj strani nalaze se Slavko Lozina i Branko Milanović. Njihova nedjela nadaleko su poznata: od sramotnog suđenja za Loru i farse oko Vinka Budiše, do amnestiranja Jose Mraovića u slučaju silovanja američke košarkašice ili pritvaranja retardirane osobe. Splitski i gospićki sudac oličenje su svega nepravednog, nestručnog, nekompetentnog, a katkad i kriminalnog u hrvatskom pravosuđu. Ističe ih se kao kukolj u kadrovskom žitu hrvatskih sudova.

S druge strane nalazi se Ika Šarić. Riječka sutkinja godinama je isticana kao paradigma pravednosti među hrvatskim sucima. Njezino vođenje suđenja Mirku Norcu i Tihomiru Oreškoviću za ubojstva gospićkih civila dizano je, podjednako od strane javnosti i stručnjaka, na pijedestal struke. Otkrivajući time koliko je ta struka zapravo trula.

Nažalost, niti su Milanović i Lozina danas ono najgore u hrvatskom pravosuđu, niti je Ika Šarić toliko dobra da bi joj predsjednik Republike svojedobno ponudio čak i mjesto predsjednice Vrhovnog suda. Kao i obično u Hrvatskoj stvari su puno, puno gore.

Hrvatsko pravosuđe doživjelo je tijekom devedesetih godina toliko detaljno ideološko pročišćavanje da će to još desetljećima opterećivati Hrvatsku. Smjenjivanje stotina starih sudaca zbog nacionalne ili ideološke nepodobnosti i instaliranje na njihova mjesta stotina mladih, provjerenih, podobnih, nesposobnih i ucijenjenih sudaca imat će za Hrvatsku trajnije i pogubnije posljedice od bilo kakvog ratnog profiterstva, tajnih računa ili krađa u pretvorbi i privatizaciji.

Jedan od tri stupa na kojima počiva hrvatsko društvo nagrižen je do srži, a njegova sanacija - osim što se čini nemogućom - trajat će desetljećima. Ono što krivo izraste, nemoguće je ispraviti. Osim posezanjem za istim nedemokratskim i autokratskim metodama kojima je notorno Državno sudbeno vijeće Ante Potrebice obavilo prljav posao tijekom devedesetih godina.

HRVATSKI SUCI DIJELE - NEPRAVDU

Dakle, nisu Milanović i Lozina iznimke. Nažalost, iznimka je Ika Šarić. I to nedovoljno snažna iznimka da bi srušila ustanovljeno pravilo. Radi se o stotinama sudaca na desetinama sudova koji svakodnevno otežu s donošenjem presuda, uzimaju mito za zakopavanje ili izvlačenje predmeta iz hrpe, različito tumače zakone, imaju drugačija mjerila za poznate i nepoznate, za podobne i nepodobne. Hrvatski suci ne dijele pravdu, već nepravdu. I problem - na svu žalost - nije u horizontali, već i vertikali. Od dna do vrha sustav je truo, korumpiran ili jednostavno nesposoban. Sposobni su otišli ili marginalizirani ili ostavljeni da se prisilno oblikuju prema sustavu.

I da stvari budu još gore, lijeka protiv toga nema. Naročito ne u obliku pritiska javnosti, medija, stručnjaka, političara, nevladinih udruga... Kao i liječnici, i suci cehovski odano štite svoje kolege koji bivaju uhvaćeni u neznanju, bahatom ponašanju ili kriminalu. Njihove udruge i predstavnici drsko odbijaju bilo kakve prigovore na račun sudaca, braneći njihovu svetu nedodirljivost argumentom o neovisnosti sudstva. Naravno, neovisnosti o javnosti, ali ne i od politike, mita, mržnje.

I još gore od toga, suci tu svoju kvazi-neovisnost često zloupotrebljavaju za zaštitu svojih nedjela. Po principu “kadija te tuži, kadija ti sudi” na sudovima su završavali brojni novinari koji su se usudili dovesti u pitanje njihovu kompetentnost ili poštenje.

Jedan novinar našao se tako u sudnici Općinskog suda u Splitu, jednog od najzloglasnijih u državi, suočen s tužbom koju je protiv njega podigao Slavko Lozina, jedan od sudaca zaposlenih na tom istom sudu. No, spor se već na prvom ročištu pretvorio u obračun cjelokupnog sudstva protiv medija. Sutkinja koja je vodila postupak nije skrivala naklonost prema svom kolegi Lozini, rešetajući novinara pitanjima o tome zašto piše o sucima, u čijem interesu, zašto bi javnost pokazivala interes za suce, kako je mogao dovoditi u pitanje profesionalni dignitet Lozine spominjući njegovo bježanje s mjesta prometne nesreće ili sudjelovanjem u Thompsonovu spektaklu na Poljudu...

Bilo je to klasično odvođenje ovce na klanje. A sve u ime neovisnosti pravosuđa.

Drugi primjer (od njih milijun): prije par godina jednom zagrebačkom novinaru u pola tri ujutro na vrata je banula policija s nalogom za privođenje na riječki sud. Uslijedilo je ponižavajuće skidanje u pritvoru i noćenje u ćeliji. Ujutro je novinar dva i pol sata sjedio u marici vozeći se do Rijeke, gdje ga je čekalo ročište za uvredu i klevetu bivšeg pomoćnika ministra znanosti, ročište za koje se novinar unaprijed ispričao. Isprika nije prihvaćena, ali je ročište nakon svega ipak odgođeno. Sudac je samo želio pokazati da duga ruka pravde dostiže svakog i ne preže ni od čega kako bi došla do istine. Iste večeri, policija je u desetom pokušaju neuspješno uručivala sudski poziv generalu Ivanu Koradeu, zbog pijanog prebijanja časnika u varaždinskoj birtiji. Korade je pobjegao, odvjetnik govorio da ne zna gdje je. Par tjedan kasnije, Nevenka Tuđman odgodila je deseti dolazak na sudsko ročište. Pravda za sve? Malo morgen.

NESPOSOBNOST DOBRODOŠLA

Još uvijek mislite da se cijela stvar svodi na Lozinu i Milanovića? Nismo mi te sreće. Koliko je istražnom sucu zagrebačkog Županijskog suda trebalo da konačno odredi pritvor za Branimira Glavaša? Kako je Vrhovni sud mogao amnestirati Antuna Gudelja presude za ubojstvo Josipa Reihl-Kira? Zašto je “rođeni ubojica” Srđan Mlađan izlazio na vikende, dobivši tako mogućnost da ubije? Zašto sud nije vjerovao Ani Magaš da je u samoobrani zarila nož u svog nasilnog supruga, određujući joj osam godina zatvora, a vjerovao je Vinku Žuljeviću Klici da je u samoobrani ispalio pet metaka u potiljak Veselina Marinova?

Svim tim sucima, tim novim lozinama i milanovićima, nije pala dlaka s glave. Nisu izbačeni iz sustava, već ih je sustav zaštitnički prigrlio i zaštitio od gnjeva javnosti. Koliko je sudaca degradirano nakon što im je presuda srušena na višem sudu? Koliko ih je kažnjeno zbog pronevjera, uzimanja mita, kršenja ili samovoljnog tumačenja zakona, pa čak i traženja rupa u njima?

Nad sudbinom hrvatskog pravosuđa možemo samo naricati, jer ako se sudovi ne počnu mijenjati iznutra, sami od sebe i za svoje dobro, ništa se neće promijeniti. Hrvatska može pisati zakone, ulagati milijunska sredstva, izvikivati parole i nadati se najboljem, ali hrvatski građani i dalje neće na sud ići u potrazi za pravdom. Već u nadi da će ih pukih slučajem zaobići nepravda.