Neovisni, ali ne i neutralni

Dan po nedavnim izborima smo imali prijateljski „chat uz kavu“, na kojem je netko od nas postavio uvijek aktualno postizborno pitanje:

“Tko je stvarni gubitnik ovih izbora za Predsjednika države?“

Dakako, razvila se živa diskusija, jer je trenutačno lako prepoznati najveće dobitnike, ali tko je najveći gubitnik – to je doista zakučasto pitanje.

Jedan od nas reče - Bandić. Naizgled tako izgleda - izgubio je u direktnom obračunu pa smo razvili živu diskusiju u kojoj se nametnuo zaključak - da on možda i nije pravi gubitnik. Kad odbijemo njegova prevelika i nerealna očekivanja s jedne, a dobre izglede u budućem političkom prestrojavanju s druge strane, on je ustvari polučio iznenađujuće dobar rezultat kojeg on politički može odlično kapitalizirati ukoliko dobro odigra sljedeću partiju (premetanja konja, topova i pješaka na političkoj šahovskoj ploči). On bi osobno politički čak mogao i profitirati bez obzira na neka zloguka prognoziranja.

Onaj netko od nas je na sve to odmahnuo glavom odlučno odbivši Bandičevu nominaciju za najvećeg gubitnika Predsjedničkih izbora.

Drugi od nas reče - HDZ. Stvar naizgled dobro drži vodu, i nakon kraće diskusije smo se doista usuglasili da se HDZ pokazao prilično velikim gubitnikom. Ne samo da mu brojni službeni i neslužbeni kandidati uopće nisu ušli u drugi krug što je znak raspolućenosti njegovog stranačkog tijela.

No onaj netko od nas je odmahnuo glavom i opet odlučno odbio HDZ-ovu nominaciju za najvećeg gubitnika Predsjedničkih izbora.

Treći od nas sada nominira - generalno „desnicu“. I tu su se iznosili „pro“ i „kontra“ razlozi, ali je opći zaključak bio da bi bilo preuzetno proglasiti jednu cijelu polovinu glasačkog tijela gubitničkom, nije realno očekivati da bi se poslije ovih (i to manje značajnih predsjedničkih izbora) baš cijela desnica posve ugasila. Političko polje zbandano samo na jednu stranu nigdje ne postoji.

Zato je onaj netko od nas opet odmahnuo glavom i opet odlučno odbio nominaciju desnice općenito kao najvećeg gubitnika Predsjedničkih izbora.

Još neko vrijeme je vladalo, sada već nešto manje živahno nadmetanje za nominaciju najvećeg gubitnika ovih Predsjedničkih izbora. Budući da smo bili iscrpili sve ozbiljnije kandidate za najvećeg gubitnika, onaj netko od nas se konačno izjasnio tko bi to po njemu bio najveći gubitnik ovih izbora - Crkva.

Nakon kraće diskusije smo se skoro posve usuglasili. Preveliki politički angažman Crkve u ovim izborima se pokazao kao potpuni promašaj koji je razotkrio neke iluzije kojima već predugo motaju u njihovim glavama. Njihovog uplitanja u političke aktivnosti je uvijek bilo, imali smo toga u nekoj većoj ili manjoj mjeri prije svakih izbora (lokalnih, parlamentarnih i predsjedničkih), ali se crkveni vrh uvijek nekako izvlačio od direktnog političkog angažmana, (mada su donje crkvene strukture se uvijek angažirale na strani svojih „favorite“ uglavnom onih s „desnije“ strane (koji navodno vjeruju u Boga - a uglavnom drže „fige“ unutar džepova prepunih novaca).

No sam najviši crkveni vrh se nikada do sada nije bio tako otvoreno politički založio kao ovaj put. Koji su to razlozi prevladavali u njihovim glavama, trebalo bi njih pitati (mi to možemo samo pretpostavljati – ali nam oni to naravno nikada ne bi priznali). U svakom slučaju njihov angažman treba tumačiti najprije vrlo prozaičnim i svjetovnim razlozima – jer je politika u svojoj biti baš takva – njoj je zlatno tele uvijek važnije od Mojsijevih kamenih ploča). Tako je nekoliko najviših crkvenih prelata javno i s najviših crkvenih tribina počelo provlačiti ideju da je u Hrvatskoj kao pretežito katoličkoj zemlji došlo vrijeme da Predsjednik bude praktični vjernik. Takvi stavovi su u javnosti izazivali žučne rasprave - no prelati i njihovi epigoni su na takvim svojim stavovima ustrajavali.

Nije samo na tome ostajalo. I obične i najsvečanije mise su korištene za promociju „vjerničkih optanata“, pa su se prve crkvene klupe pred samim kardinalom i nadbiskupom Bozanićem stalno napučivali takozvanim „vjernicima“ tipa Bebić, Sanader, Šeks, Rončević (a kakvi su to doista vjernici, samo dobri Bog zna - i možda do sada previše stidljivi državni odvjetnik). Ova „skaredna“ gomila lažnih vjernika u prvim crkvenim redovima nimalo nije smetala rimskom kardinalu i zagrebačkom nadbiskupu - dapače pozdravljao ih je sa svog uzvišenog oltarskog postolja. No zato su mu smetali novinari, koji su za znatiželjnu hrvatsku javnost došli snimati tu blasfemičnu pojavu.

Kad je u prvom izbornom krugu bijesni puk (od kojeg su se crkvene strukture odvojile i očito ne pokazuju za njega previše razumijevanja) iz izborne utrke poizbacivao sve „crkvene i vjerničke favorite“, i kad je na izbornom bojištu na opće iznenađenje i zgražanje ostao samo Bandić (koji se stjecajem izvanrednih okolnosti - a radi izbornih potreba na brzinu presvukao u „crveno-crnu“boju toliko blisku rimskom kardinalu), uzoriti se zagrebački nadbiskup između dva izborna kruga odlučno okrenuo prima Bandića primivši ga u znakovitu i simboličnu audijenciju - kako bi mu poboljšao izborne šanse, a zadovoljio crkvenu fikciju o „vjerniku-predsjedniku“.

Kardinalov politički „gaf“ je bio i odlučujući mig ionako prepolitiziranom i uvijek spremnom nižem kleru da se što aktivnije angažiranje baš na Bandićevoj strani – jer je za njihove „fiks-ideje“ bilo sve bolje od agnostika (da ateistu i ne spominjemo). Tako su se crkveni prostori i oltari pretvorili u privremene Bandićeve „partijske ćelije“. Išlo se toliko skandalozno daleko da se ulazilo i u ekscese (kao što je poznat onaj sinjski slučaj kad je jedna baba na misi fratra zbog političkog govora poslala k vragu i napustila crkvu . Na drugim mjestima se možda išlo suptilnije, no masovno i čak agresivnije - o čemu je progovorila čak nacionalna televizija. Ovaj strastveni angažman politiziranih crkvenih struktura nije prošao neprimjetno, nego je: takva mobilizacija na jednoj strani izazivala mobilizaciju na suprotstavljenoj strani. Tako je u glavama građanski orijentiranih građana proradio inat koji je rezultirao „dubrovačkim sindromom“ (u vrijeme izbora za gradonačelnika), kad su u drugom izbornom krugu građanski orijentirani glasači masovnije izišli na birališta nego u prvom krugu - što se pod normalnim okolnostima rijetko događa.

Tako je na izborima definitivno pokopan i Bandić kao posljednji crkveni favorit. Nije on izgubio samo radi primitivnog i robusnog angažmana pre-politiziranih crkvenih struktura, ali jesu dosta doprinijeli uvjerljivosti njegovog poraza (kao što je Sanaderovo divljačko navijanje ispod Gundulićevog spomenika pripomoglo uvjerljivosti pobjede „agnostičnog“ dubrovačkog gradonačelnika usred većinski „katoličkog“ Dubrovnika).

Da se razumijemo, ovaj moj post nije protiv Crkve kao institucije, jer se ovdje uopće nije radilo o Crkvi kao globalnoj instituciji i njenom suprotstavljanju hrvatskoj građanskoj svijesti (ili obrnuto) . Ovdje se ipak samo radilo o neopreznoj upotrebi (da ne kažem zloupotrebi) duhovnog ugleda kojeg su neki u Crkvi putem svojih aktivista ( svećenika i dostojanstvenika), upotrebljavali da bi vjerničku pastvu olako prevodili žedne preko potoka. Hrvatski narod kao politička činjenica sazrijeva, pa pastoralna priča o „stoci sitnog zuba“ pomalo ali sigurno klizi u ropotarnicu političke povijesti, ako je ta pastorala uopće ikada postojala. Unutar Crkve je bilo i glasova razuma (uglavnom zaglušenih političkom halabukom), bilo je poznatih i utjecajnih ljudi iz same crkve (npr. Don Ivan Grubišić i donekle Živko Kustić -ali i drugih njima sličnih), koji pravilno shvaćaju pravo poslanje Crkve, koje je drugačije i daleko od političke borbe za svjetovnu vlast. Oni su na vrijeme upozoravali grešnost kursa politiziranih kolega. Neki drugi možda jesu mislili drugačije od ispolitiziranog mainstreama u Crkvi- ali su šutjeli da bi sada spašavali što se spasiti dade (kao Adalbert Rebić). Drugi i dalje šute, sjede u prikrajku svojih zloupotrjebljavanih crkvenih dvora–ližući bolne rane zaostala iza ovog žestokog političkog okršaja.

Zato su se svi moji, gore spomenuti prijatelji složili da bi najvećim izbornim gubitnicima doista mogle biti određene političke strukture unutar Matere Crkve, koji su se bili strastveno i beskrupulozno ujedinili oko vanvremenske ideje, da na najvišu državnu funkciju dovedu (makar kakvog - ako treba i „falšog“) vjernika.

U tom pogledu drugi najveći gubitnik je Bandić, koji si je bio umislio da će mu Crkve lako na pladnju donijeti funkciju - samo je trebalo obići crkvene dvorove, od Kaptola do dubrovačkog biskupskog ordinarijata. No hrvatski birači su nasuprot tim zanesenim glavama dokazali da dobro znaju razlikovati svjetovno od duhovnog, pa su podijelili zvučne šamare svima onima koji su duhovno precjenjivali pokušavajući to duhovno olako prenositi na svjetovno. A posebice onim crkvenim ocima, koji su si bili umislili da im po božanskom pravu pripadaju i svjetovne ovlasti, što više ne prolazi još od Francuske revolucije. Dakako i onim svjetovnim političarima, koji su se naivno zalijetali u unaprijed propale eksperimente sjedinjavanja crkve i politike. Narod Ponovno se pokazalo da narod ipak nije stoka, i da se s njime nije igrati.

Na ovakvom pred-demokratskom i unaprijed propalom političkom konceptu izgubio bi bio i bolji kandidat od Bandića, a pobijedio bi i mnogo lošiji kandidat od Josipovića. To je dobro znati kako bi se pravilno shvatila pojava i pravilno pročitala poruka. Uopće nije stvar u osobama (i osvojenim postotcima – što je također varava argumentacija), nego u onom jako prisutnom a preživjelom političkom konceptu temeljenom na iluziji da je Hrvatska većinski katolička zemlja - pri čemu se ne razlikuju što je svjetonazor a što prakticiranje religije. Treba se nadati da su neki naučili lekciju, da je pouka naučena a poruka birača pravilno pročitana. Barem u glavama najviših i najutjecajnijih crkvenih dostojanstvenika na kojima je i najveća odgovornost duhovnih - ali ne i političkih pastira. Prema zanemarenom Isusovom nauku - da Bogu ide samo Božje, a caru carevo (nazive zamijenite aktualnijom terminologijom).

Udruga nestašnih dečki nove hrvatske politike pod nazivom "VRATITE OPLJAČKANO" na čelu s poznatom "crnom ovcom" Damirom Petričićem je na vrijeme, prije drugog izbornog kruga, bila uputila OTVORENO PISMO Josipu Bozaniću , upozoravajući ga da nije smio primiti Bandića niti sugerirati za koga će vjernici glasovati. Ali tko će poslušati takve "marginalce" kad oni imaju moć u rukama. Bolje bi mu bilo da ih je poslušao, jer ovako Crkva ode šumom, a narod drumom.