Strateški okvir za razvoj 2006.-2013.

• Dnevnik Crni.Braco - Pon, 01/03/2010 - 11:26
• Glasujte
  5 Up Down
• Komentari 4 dodaj komentar

STRATEŠKI OKVIR ZA RAZVOJ 2006.-2013.

Borislav Škegro, savjetnik premijerke Kosor, dao je intervju Zoranu Šprajcu 6. veljače u Dnevniku HTV. U tom intervjuu Škegro je posebno naglasio da Hrvatska ima dokumente (programe, programska usmjerenja- op.a.) koje dobrim dijelom ne realizira i u tom pogledu posebno istaknuo «Strateški okvir za razvoj 2006.-2013.». Vrijedno je stoga podsjetiti se što to Hrvatska u tom segmentu ima, tko je autor tog dokumenta i kako se programske vizije sadržane u tom dokumentu, s obzirom na vremenski odmak od četiri godine, ostvaruju.
Već i sam naslov ukazuje na ograničene dosege dokumenta. Umjesto «Strategija razvoja Hrvatske 2006.-2013.» dokument nosi naslov «Strateški okvir za razvoj 2006.-2013.». Naslovom autori vjerojatno žele sugerirati da se radi o svojevrsnom konceptu, ali i u tom slučaju naslov je trebao glasiti «Okvir za strateški razvoj Hrvatske 2006.-2013.».
Često smo skloni tvrditi kako dokumente imamo, ali ih se ne pridržavamo. Cilj ovog teksta nije da ukaže na tu činjenicu, premda je istu u našoj stvarnosti moguće nebrojeno puta potvrditi. Svrha ovog teksta je da pokaže kako dokument kojeg imamo u svojim temeljnim usmjerenjima i opredjeljenjima ne može predstavljati osnovicu za realizaciju bitnog programiranog cilja – razvoj i zapošljavanje kroz konkurentno gospodarstvo u državi socijalne pravde. Pri tom ne može biti prihvatljiva ni misao da za ispunjenje ovakvog cilja nema prioritetnih ili odabranih gospodarskih subjekata. Upravo suprotno, za ostvarenje ovakvog cilja mora biti prioritetnih gospodarskih subjekata.
U uvodnom dijelu «Strateškog okvira...» navodi se kako tradicionalni razvojni mehanizmi, s državnom administracijom koja identificira razvojne prilike te mjerama usmjerava i vodi gospodarski razvoj, pripadaju prošlosti. Ta temeljna odrednica predmetnog teksta ne samo da je potpuno pogrešna nego je ista dobrim dijelom i uzrok najvećeg broja gospodarskih problema koje hrvatsko društvo danas ima. Taj tradicionalni razvojni mehanizam hrvatska država od osnutka nikad nije prakticirala i zato nije istina da takav pristup pripada prošlosti, barem ne u Hrvatskoj. Ali da bi takav razvojni mehanizam trebao u Hrvatskoj da saživi u budućnosti više je nego očigledno. Isti onaj razvojni mehanizam koji je u bivšoj državi stvarao Plivu, Inu, Đuru Đakovića, naša brodogradilišta i dr. morat će ponovno da postane sastavni dio gospodarske strategije. Temeljno je pitanje danas zašto Hrvatska nema dokument koji bi na strategijskom planu detaljno odgovorio na krucijalno pitanje: Kako dalje? Ako respektabilan razvojni tim državne administracije neće identificirati razvojne prilike te adekvatnim mjerama usmjeravati i voditi gospodarski i svekoliki drugi razvoj, tko će? Samoregulirajuće tržište??? Tko može obaviti taj zadatak kada javni sektor zapošljava gotovo 90% svih istraživača, izdvaja skoro 90% ukupnih ulaganja u znanost i istraživanje dok, s druge strane, samo 10% prihoda instituta i 6% prihoda fakulteta dolazi od istraživanja za poslovni sektor? Zato država mora biti idejni tvorac i organizator strategije razvoja.
«Strateški okvir...» želi «da se Hrvatska tijekom slijedećih sedam godina pozicionira kao regionalno središte u proizvodnji usluga, posebno na područjima putovanja i turizma, prijevoza, graditeljstva i financijskih usluga. Prilika je to i za daljnje oživljavanje industrijske proizvodnje, ali ne one masovne u kojoj se ne može konkurirati Istoku, nego proizvodnje koja je uključena u mreže multinacionalnih korporacija, koja je utemeljena na visokotehnološkim procesima...». Navedeni stavovi prezentiraju samo «status quo». Prioritet se kao i do sada daje proizvodnji usluga između kojih su čak i financijske usluge iako je 94% bankarskog sustava u inozemnim rukama, a uvjet za oživljavanje industrijske proizvodnje je pripadnost multinacionalnim korporacijama, čija proizvodnja je utemeljena na visokotehnološkim procesima. Da nije napisano, ne bi se doimalo vjerojatnim. Sve dosadašnje «filozofije» gospodarskog razvoja bazirale su se prioritetno na uslugama jer i dan danas ne mali dio hrvatske ekonomske struke misli da ova zemlja može dobro živjeti od turizma. Iako je prioritetni cilj «Strateškog okvira...» zapošljavanje, isti se odlučno suprotstavlja «masovnoj» proizvodnji smatrajući vjerojatno da Hrvatska punu zaposlenost može ostvariti u visokotehnološkim procesima. Pritom je nezamjenjiva uloga izravnih stranih ulaganja, pa tako proizlazi da je proizvodnja poželjna samo ako je strana.
U zemlji koja još uvijek ima razmjerno velik broj nepismenih, a svega 7% visoko obrazovnih kadrova, autor predmetnog teksta poručuje : «Budimo izvrsni kako bi i drugi prepoznali i vrednovali našu posebnost».
Situacija u kojoj se danas nalazi Hrvatska tek je manjim dijelom rezultat svjetske financijske krize. Ponajviše ona je rezultat strukturne neusklađenost realnog sektora koja izlaz, zbog potrebnog restrukturiranja, traži u zahtjevnijim investicijskim zahvatima. S tim u vezi autor «Strateškog okvira...» daje okvir u segmentu investiranja:»Investirajmo pažljivo, pametno i bez prevelikih rizika. Veliki investicijski zahvati su sjajni, ali rizici su ogromni. Mala si zemlja ne može priuštiti luksuz za velike pogreške...» Očigledno je da autor «Strateškog okvira...» proizvodne snage zemlje identificira s društvom obrtnika.
Koliko «Strateški okvir...» izlazi iz okvira hrvatske realnosti pokazuju i stavovi vezani za konkurentnost na globalnom tržištu.»Jedna je mogućnost temeljiti konkurentnost na niskim troškovima rada. Drugi je put koji zagovara ovaj dokument – razvoj utemeljen na znanju i ulaganju u ljude, kako bi se postigla visoka produktivnost i visok standard». Nije jasno zašto bi se Hrvatska npr. među članicama Europske unije odrekla jedne od svojih najznačajnijih konkurentskih prednosti – cijene rada? Razvoj utemeljen na znanju i ulaganju u ljude podrazumijeva znatno viši obrazovni nivo nacije i duboku ukorijenjenost u društvu pozitivne selekcije kadra.
Autor registrira čitav niz problema unutar realnog sektora s posljedicama koje iz toga proizlaze, ali ne analizira uzroke niti registrira odgovorne za takva stanja, a pogotovo ne mehanizme pomoću kojih bi se takvi problemi barem počeli rješavati. Tako se govori o izostanku izravnih ulaganja u nove izvozne djelatnosti koji je ostavio izvozni sektor bez novih proizvoda i tržišta, o izostanku rasta robnog izvoza koji je rast vanjskog duga učinio problematičnim, o izostanku «greenfield» investicija, o problemima u privatizaciji, o sporosti u restrukturiranju, o lošem funkcioniranju tržišta rada i visokih doprinosa na rad, o stopi nezaposlenosti koja je ostala visoka još dugo nakon početka tzv. tranzicije. Iako dakle nisu objašnjeni razlozi kao ni vinovnici takvog stanja, a još manje mehanizmi koji bi mijenjali takvo stanje projicirano je da bi Hrvatska već od 2010. god. mogla imati stopu nezaposlenosti na razini 9,5%. Poznato je da je Hrvatska u siječnju ove godine zabilježila stopu nezaposlenosti na nivou 17,6% sa daljnjom tendencijom značajnijeg rasta. Interesantno je napomenuti da je u vrijeme nastanka ovog dokumenta Hrvatska početkom 2006. god. imala stopu nezaposlenosti na nivou oko 18%.
Iako autor, kao što je naglašeno, smatra da angažiranje državne administracije oko identifikacije razvojnih prilika te na toj osnovi usmjeravanja i vođenja zemlje pripada prošlosti, isti autor na drugom mjestu prioritetno «zadužuje» Hrvatsku kako «treba krenuti ususret potencijalnim ulagačima jer investicije nisu puka posljedica poreznih olakšica». Tko to treba krenuti ususret potencijalnim ulagačima ako ne državna administracija?
Posebno mjesto u predmetnom dokumentu pridaje se procesima privatizacije, naročito unutar realnog sektora. Kao i do sada, privatizacija realnog sektora ispostavlja se kao univerzalno rješenje u svim slučajevima i u hrvatskom društvu, posebno u stručnim krugovima, ima status indijske «svete krave». Kao argument «za» uvijek se apostrofira efikasnija alokacija i upotreba ograničenih resursa ali se nikad, pa ni u ovom dokumentu, ne spominju djelomično izmijenjeni motivi poslovanja. Ako je npr. brodogradilište privatno isključivi motiv poslovnog angažiranja je profit. Ako je brodogradilište državno onda je uz pokriće troškova snažan motiv i zaposlenost i to posebno izvan samog brodogradilišta. Državno brodogradilište ima snažan motiv zaposliti domaćeg isporučitelja opreme. Privatno brodogradilište nema.
Osvrćući se na situaciju s brodogradnjom autor navodi da Hrvatska želi zadržati brodograđevnu industriju i to zbog toga što je tradicionalno pomorska nacija, a ne zbog toga što bi to bio daljnji udar značajnih razmjera na realni sektor, daljnji udar značajnih razmjera na izvoz, daljnji udar značajnih razmjera na zaposlenost i t.d. Autor također navodi da Hrvatska «treba efikasnu i kompetitivnu brodograđevnu industriju koja neće biti kontinuirani teret poreznim obveznicima», ali ne navodi zašto Hrvatska nema takvu brodogradnju i tko je za to odgovoran. Odgovori na ta pitanja nisu nužna da bi netko bio sankcioniran, već nadasve da se slične pogreške u budućnosti ne bi obnavljale. «U brodogradilištima čija situacija zahtijeva mjere restrukturiranja one će se provoditi na načelu – posljednje državne intervencije, s ciljem pripreme za privatizaciju. U skladu s tim potrebno je do kraja 2006./početka 2007. privatizirati jedno brodogradilište (Uljanik) i pripremiti još jedno za privatizaciju u 2007./2008. godini, a do 2010. dovršiti privatizaciju svih brodogradilišta. To također znači da do 2010. sva hrvatska brodogradilišta trebaju biti sposobna za samostalno i financijski održivo poslovanje bez državnih potpora namijenjenih pokriću operativnih troškova poslovanja». Treba li naglasiti da niti jedan od navedenih zadataka nije realiziran. Dapače situacija s hrvatskom brodogradnjom je kudikamo lošija jer su kumulirani novi gubici za čiju sanaciju, prema ministru Šukeru, treba dati gotovo 13 mlrd kuna. A je li se moglo očekivati nešto drugo? Ne, tisuću puta, ne! A zašto? Pa zato što se 2006. god., kada je usvojen predmetni dokument, nisu utvrdili ni uzroci ni vinovnici takvog stanja u brodogradnji, zato što nije bilo ni uvjeta za uspostavom takve političke volje kojom će brodogradilišta prestati biti praonice novca, a postati respektabilni gospodarski subjekti. Ni jedno restrukturiranje brodogradilišta, osim Uljanika prije, se nije dogodilo, ali se ulažu maksimalni napori da se dogodi (ras)prodaja. Takva privatizacija može privući samo spekulativni kapital koji interes može pronaći u atraktivnim prostorima kojima raspolažu brodogradilišta. U isto vrijeme brodogradnja je za hrvatske prilike gospodarska grana od značaja najvišeg stupnja jer i u postojećim nepovoljnim okolnostima ima multiplikativni efekt na ostatak hrvatskog gospodarstva oko 2,8, što znači da vrijednost proizvodnje od jedne milijarde US$ u brodogradilištima rezultira ukupnom proizvodnjom u hrvatskom gospodarstvu od 2,8 mlrd US$. U povoljnijim okolnostima hrvatskog gospodarstva taj bi multiplikativni efekt mogao biti osjetno veći.
Iz segmenta projekcija potrebno je izdvojiti samo jedan indikator – godišnju stopu rasta BDP. U razdoblju od 2010 do 2013. godine «Strateški okvir...» procijenio je godišnji rast stope BDP od 7,3%. Navedemo li da se i ove godine može očekivati pad BDP, nikakvi dodatni komentar vjerojatno nije potreban.
Treba navesti nominalnog autora dokumenta kao i one institucije i pojedince koji su konzultacijama, primjedbama, sugestijama, prijedlozima, stručnim ocjenama i mišljenjem potpomogli izradu predmetnog dokumenta. Nominalni autor dokumenta je Središnji državni ured za razvojnu strategiju i koordinaciju fondova EU. Od pojedinaca tu su dr. sc. Sandra Švaljek i dr. sc.Željko Lovrinčević, oboje s Ekonomskog instituta u Zagrebu koji su sada savjetnici premijerke Jadranke Kosor, zatim prof. dr. sc Branko Grčić sa svojim timom Ekonomskog fakulteta u Splitu, prof. dr. sc. Ivica Veža s FESB-a – Split ujedno i član Nadzornog odbora Brodosplita i mnogi drugi, a od institucija Ekonomski institut Zagreb, Hrvatska gospodarska komora, Gospodarsko socijalno vijeće, Nacionalno vijeće za konkurentnost, Hrvatska udruga poslodavaca i drugi.
Što na kraju reći o dokumentu koji je komentiran. Na stranu činjenica da «Strateški okvir...» vrvi od općenitih konstatacija koje bi dobrim dijelom mogle biti sastavni dio stručne knjige ili udžbenika. Na stranu čak i projekcije koje su potpuno promašene ipak jednim dijelom i zbog svjetske financijske krize. Ali kako napraviti «strateški» iskorak temeljen na strateškom dokumentu koji zadržava dogme hrvatske ekonomske misli zbog kojih se mi dobrim dijelom i nalazimo u gospodarski vrlo nezavidnoj situaciji. Koliko još treba proći vremena, koliko ljudi mora i nadalje ostajati bez posla da se polazne osnove promijene. Zašto se poduzetnička uloga države želi minorizirati do krajnjih granica? Je li razlog leži u činjenici po kojoj se državna administracija ne zna organizirati i kadrovski ekipirati za tu ključnu ulogu? Treba li u tome tražiti razloge zbog kojih Hrvatska ni nakon 18 godina postojanja još uvijek nije dobila dobar strateški razvojni program? Zašto se uloga privatizacije fetišizira? Treba li razloge tražiti samo u 45-ogodišnjoj izgradnji socijalizma?
Bilo kako bilo, Hrvatska se gospodarski nalazi u pogibeljnoj situaciji. 580 radnika koji dnevno ostaju bez posla to vrlo zorno pokazuje. Pored «vatrogasnog» tima stručnjaka koji će prema potrebi djelovati «ad hoc» zbog uznapredovalih neusklađenosti hrvatskog gospodarskog sustava, hrvatska državna administracija treba respektabilan interdisciplinaran tim stručnjaka koji će najprije konceptualno, a zatim programski definirati strateške pravce razvoja zemlje s vrlo konkretnim mjerama nužnim za realizaciju. Struktura hrvatskog gospodarstva kočnica je njegovom daljnjem razvoju. Posao vezan za restrukturiranje hrvatskog gospodarstva treba da prepozna sve neuralgične točke privredne strukture zemlje te da «pripiše adekvatnu terapiju» s kojom bi u datom vremenu te strukturne neusklađenosti bile savladane.
Zato gosp. Škegru treba odgovoriti da mi iz ovog područja nemamo dokumenata koji bi za ovu zemlju imali značajniju vrijednost. Dokument kao što je «Strateški okvir...» može poslužiti samo za daljnje «tulumarenje» bespućima hrvatske gospodarske i svekolike zbiljnosti.

• Dnevnik Crni.Braco - Pon, 01/03/2010 - 11:26
  
• Komentari 4
• 1575 čitanja
  Pošalji poruku autoru
  dodaj komentar