Strah i panika

• Dnevnik isprovociran - Uto, 19/10/2010 - 10:11
• Glasujte
  20 Up Down
• Komentari 9 dodaj komentar

Dame i gospodo političari,

Neznam kako gledate na trenutnu situaciju u Hrvatskoj, ali ja ju osobno promatram u skladu s naslovom. Ispočetka, kada je sve krenulo prije tri godine, iako sam očekivao da će biti problematično, cijelu situaciju sam promatrao sa laganom zabrinutošću, s pojedinim tračkom nade u bolju budućnost (kao npr. kada je Sanader odstupio s mjesta premjera. Nije me zanimalo zašto je otišao, samo mi je bilo drago da jest). Ipak, nakon brojnih vijesti o apsurdnim istupima naše premijerke, činjenica da se ništa ne čini na izlasku iz krize, činjenice da su se meni i mojim kolegama znatno smanjila primanja, a i to ukoliko smo imali sreće da zadržimo posao, činjenice da se od kad je kriza počeo niti jedan moj prijatelj s faksa koji je diplomirao poslije mene nije našao posao, moj stav se promijenio iz lagane u ozbiljnu zabrinutost za moju budućnost (ipak, zaposlen sam u privatnom sektoru) i budućnost cijele Hrvatske.

Vjerujem da slični stav su zauzeli brojni građani Hrvatske, svjesni tadašnje situacije u zemlji. Ali iako je zabrinutost bila znatna mnogi smo vidjeli svjetlo na kraju tunela – EU, moguće MMF, obećanja naše vlade o znatnim investicijama i ispunjavanju obaveza s ciljem rezolucije katastrofalne nelikvidnosti u zemlji. Ali, da se ponovno figurativno izrazim, kad smo stigli do tog svjetla, shvatili smo da se ne radi o izlazu iz mraka, nego znaku da je ispred nas provalija. Sa dodanim smiješkom i lijepim željama.

Naime što se je dogodilo. Svi imaju svoju točku pucanja, a moja je bila sastavljena od više činjenica. Propao je zakon o radu. Iako nisam bio za njega u tadašnjem obliku, vjerovao sam da se trenutna situacija mora promijeniti. Očekivao sam pregovore i dogovor o boljem, uravnoteženijem ZOR-u, ali za razliku od toga dogodila se zbrka koju ne trebam objašnjavati, svi znamo kakva je trenutna situacija po tom pitanju. Obećan je razumniji proračun kroz rebalans, dogodio se totalni promašaj, jer, pa nitko neće razljutiti svoje vjerne birače. Očekivao sam poboljšanje uvjeta za gospodarstvo, za sad je sve na riječima.

Na kraju, cherry on the top, ekonomski smo najgora zemlja regije i šire, a gora je od nas samo zemlja u kojoj su se, koliko sam uspio pročitati, održavali široki civilni nemiri. Je li to prihvatljiva usporedba? Ali ne, naš ministar Šuker je pametniji od svih svjetskih stručnjaka, i tvrdi da nije tako, kod nas cvjetaju ruže. I obećava „impresivni“ rast slijedeće godine od 1,5%, i lagano poboljšanje u narednim godinama. Neznam za vas ali meni je to došlo kao šamar, jer realno za zemlju u razvoju kao što je Hrvatska sve ispod 4% je isto kao i pad. Sa mojeg stajališta, naša ekonomija će padati i dalje, i ne vidi se rast.

Sad, sve ovo je rezultiralo mojim strahom za našu budućnost, ali kad je uletjela panika? Pa pred cca mjesec dana, kad se zakuhala priča oko korupcije.
Nemojte me krivo shvatiti, iznimno mi je drago da se konačno ovaj problem rješava, i nekako osjećam da će na kraju sve zajedno završiti s min 10% sabora ako ne i više iza rešetaka. Ako se cijela „hobotnica“ razriješi, i ozbiljno poradi na suzbijanju korupcije u budućnosti, prvi ću slaviti. Pa što je onda tu problem? Problem je u činjenici da se korupcijom ne bave samo institucije koje bi se njome trebale baviti, nego i vlada. I što je tu problem? U situaciji gdje im gori pod guzicama u potpunosti su zanemarili zemlju za koju su zaduženi, i u potpunosti se posvetili spašavanju svojih vratova.

Koja mi je analogija za našu situaciju? Zamislite ovu "prometnu“ situaciju. Vozač je vlada, a auto je Hrvatska. U nekom trenutku su krivo skrenuli i došli na pješčanu padinu, pred provaliju. Da zaustave auto potrošili su sve kočnice i jedino što ih drži na mjestu je da je auto u rikvercu. Jest da nikamo ne idu, i svaki najmanji potres ih gurne bliže provaliji, ali za sad se drže. Kad im nude pomoć oni ju ne prihvaćaju, iz straha da im policija ne dođe i udjeli kaznu. Ali odjednom su odlučili,policija dolazi, nema spasa, oni će izaći iz auta, i pogurnuti ga u provaliju da se riješe dokaza, jer ipak treba spasiti svoj vrat, a za auto, pa ionako je bio na leasing.

Da se vratimo u realnost, kada smo došli u ovu situaciju, osjećam paniku. Oni su spremni ignorirati cijelu krizu u koju su nas doveli, samo da spase sebe. I neznam što da učinim. Ozbiljno, kao građanin nemam mogućnosti, tj. ne vidim ih. Nisam veći igrač pa da moja riječ ima težinu, mogu se derati iz petnih žila, reći će oni vidi budalu, što nam može. Da su izbori glasao bih za promjenu dok se još spasiti može što se može, ali izbora neće biti. Pridružio bih se prosvjedima, peticijama, anketama, referendumima samo da dođe do promjene, ali ništa se ne pokreće. Dao bih svoje vrijeme i znanje na raspolaganje drugima, ako bi im moglo koristiti, a ciljem poboljšanja stanja za sve nas, a nitko ne traži pomoć.

Kako može vlada biti na vlasti ako ju podržava 17% stanovništva? Kako može imati obraza zastupati nas kada većina zemlje traži da se maknu? Da li je to moralno od njih?

Možemo li znati da će promjena nešto donijeti? Teško. Možda smo van svake pomoći već sad. Ali ako ne učinimo nešto, prokleti smo.

Tko zna, možda je inozemstvo dobar izbor?

• Dnevnik isprovociran - Uto, 19/10/2010 - 10:11
  
• Komentari 9
• 1289 čitanja
  Pošalji poruku autoru
  dodaj komentar