Neovisni, ali ne i neutralni

Radeći jedno istraživanje nevezano uz političke teme, slučajno sam naišao na jedan članak čiji bi sadržaj mogao zanimati čitatelje pollitike.
Radi se o članku "What is to be done? Succession from League of Communists of Croatia" ("Što učiniti? Nasljedstvo Saveza komunista Hrvatske"), autora Paule M. Pickering i Marka Baskina, koji se trenutno nalazi u postupku objavljivanja u časopisu "Communist and Post- Communist Studies", odnosno "Komunističke i postkomunističke studije", koji se bavi politološkom, sociološkom i povijesnom analizom komunističkih pokreta i ideologija, kao i razdobljem postkomunizma u zemljama u kojem su komunistički pokreti bili na vlasti.

Napomena: sadržaj članka dostupan je samo pretplatnicima, ali moguće mu je pristupiti i preko Carneta.

Članak govori o "kompleksnom i nasilnom procesu tranzicije u Hrvatskoj", i vjerujem da čitateljstvo pollitike zanima što u tom članku piše, pa sam odlučio dio njegovog sadržaja prevesti i prepričati. Uvijek je zanimljivo vidjeti što znanost iz drugih dijelova svijeta kaže o nama, posebno ako se radi o ovakvim temama za koje hrvatski znanstvenici ne mogu biti do kraja objektivni (uz dužan respekt njihovoj profesionalnosti), jer su dio iste te političke zajednice. Pa da vidimo.

Slijedi tekst.

Uvod

Hrvatska demokratska tranzicija obilježena je odmicanjem od politički decentraliziranog jednopartijskog sistema, secesije od višenacionalne države Jugoslavije i ratom u kojem su Srbi držali jednu trećinu njezina teritorija, što je dovelo i do međunarodnog angažmana, od 1991. do 1998. Ishiyama definira "stranku nasljednicu komunističke partije" kao stranku koja je bila vladajuća u komunističkom režimu, a nasljedila je stranačke resurse i kadrove. Budući da se u slučaju Hrvatske radi o vrlo kompleksnom procesu tranzicije, teško je definirati jednu jedinu stranku nasljednicu vladajuće komunističke partije. Istina je da se stranka Savez komunist Hrvatske- Stranka za demokratske promjene (SKH- SDP), koja je kasnije postala Socijaldemokratska partija Hrvatske (SDP), nakon gubitka izbora 1990. najočitije razvila iz nekadašnjeg komunističkog režima, isto je tako činjenica da je značajan broj članova i kadrova komunističke partije otišao u druge stranke. Mnogi etnički Hrvati pristupili su nacionalističkoj Hrvatskoj demokratskoj zajednici. Mnogi etnički Srbi su se na početku pridružili Srpskoj demokratskoj stranci (SDS) koja je povela pobunu protiv izabrane hrvatske Vlade 1991.- 1995., a kasnije su se pridružili Samostalnoj demokratskoj srpskoj stranci (SDSS) u kasnim 90tima.

Tip vladavine za vrijeme komunizma

Jugoslavenski komunisti voljeli su 60tih godina prikazivati SFRJ kao politički otvoren režim, iako je jugoslavenski "proboj" nakon 1948. bio više rezultat Titovog čvrstog držanja vlasti. 50tih i 60tih godina razvijani su teorijski pristupi "liberalnijeg" socijalizma, "trećeg puta u socijalizam". To je uključivalo i ekonomske reforme 50tih i 60tih godina, kojima se nastojilo Jugoslaviju odvojiti od sovjetskog ekonomskog bloka. U sklopu reformi vršio se pritisak na jugoslavenska poduzeća kako bi se povećala efikasnost rada, radije nego povećala zaposlenost. Takva je politika brzo dovela do rasta nezaposlenosti krajem 60tih godina, i dramatčnog odlaska radnika u inozemstvo.
Do 1973. 18.3 % radno sposobnog stanovništva Hrvatske bilo je zaposleno izvan Jugoslavije. 1971. Hrvati su činili 39 posto svih jugoslavenskih emigranata.

Ta je ekonomska liberalizacija imala dramatične posljedice za hrvatsku politiku, jer je odvojila visoko mobiliziran segment populacije izvan dosega jugoslavenskih državnih institucija i njihovih napora za političku socijalizaciju i simboličku identifikaciju. Postkomunistički sistem pomogao je u integraciji tog dijela populacije koja je u Jugoslaviji bila smatrana kao persona non grata, u glavne tokove politike.

Napori za liberalizacijom Komunističke partije bili su ograničenog uspjeha, iako se 1952. KPJ preimenovala u SKJ. Autoritet KPJ nikad nije bio ozbiljnije doveden u pitanje. Otklon od sovjetskog bloka proizašao je iz specifičnog geografskog i političkog položaja Jugoslavije između dva bloka, i to je omogućilo da vladavina KPJ preživi do ranih 90tih, uz pojavu liberalnih trendova u politici, gospodarstvu, kulturi, menadžmentu, vanjskoj politici i sveučilištima. No te ekonomske reforme temeljene na ne toliko rigidnom komunizmu nisu nikada postale samoodržive, a političko- upravne reforme proizvele su disfunkcionalne birokracije. To uključuje ustav iz 1974., zakon o udruženom radu iz 1976. i sve druge napore usmjerene ka stvaranju humanijeg socijalizma. Te su reforme proizvele sustav koji se razlikovao od sovjetskog: liberalnija cenzura, otvorenije granice, ekonomija bez centralnog planiranja, ali nikada nisu došle dalje od dominantnosti "društvenog" vlasništva.

Međutim, hrvatski socijalizam u praksi nije bio pretjerano liberalan, i reflektirao je neravnomjerni politički i socijalni razvoj, jer su dijelovi Hrvatske bili upravljani direktno iz Beča, neki iz Budimpešte, a dijelovi vojne krajine sa značajnom populacijom Srba bili su upravljani direktno iz centra Habsburške monarhije. Te razne tradicije navele su povjesničarku Mirjanu Gross da proglasi "integraciju hrvatske države" u 19. stoljeću centralnom silom u modernoj hrvatskoj povijesti. Drugi faktor se odnosi na konflikte između Srba i Hrvata o Jugoslaviji, gdje su Hrvati uvijek zagovarali decentraliziraniju verziju (federalnu ili konfederalnu). Ti su faktori doveli do žučne polemike u 19. stoljeću, zatim do političkog sukoba u međuratnoj Jugoslaviji u kojem je ubijen i Stjepan Radić, do užasnog nasilja za vrijeme II. svjetskog rata i na kraju pobjede partizanskog pokreta pod vodstvom Tita. KPJ je "riješila" hrvatsko pitanje 1944. godine porazom strategije Andrje Hebranga o pregovorima između KPJ i HSS-a, u sklopu ZAVNOHa, i KPJ je tu strategiju zamijenila tradicionalnijim, lenjinističkim demokratskim centralizmom. To je spriječilo stvaranje federalne socijalističke Jugoslavije i dovelo do uspostave "vladajuće stranke" kao glavne adrese za srpsko- hrvatske političke odnose u Hrvatskoj. Hebrangova politička greška bila je da je on vjerovao da se dio vlasti može prepustiti pokrajinskim partijskim organizacijama.

Zajedno s liberalizirajućim ekonomskim reformama i odlaskom stotina tisuća Hrvata u inozemstvo, pokret "hrvatsko proljeće" pod vodstvom Savke Dapčević- Kučar, Mika Tripala i Pere Pirkera, pokušao je proširiti socijalnu bazu režima i povećati hrvatsku autonomiju unutar Jugoslavije. "Glavna orijentacija pokreta bila je demokratska i socijalistička... s uvjerenjem hrvatskog vodstva da će aktiviranje velikog broja pojedinaca i pritisak naroda utjecati na birokratsku logiku i njezine strukture kako bi se postigla radikalnija socijalna reforma" (Tripalo, 1989). No, širenje socijalne baze hrvatske politike dovelo je do širokog socijalnog pokreta koji je uključivao i nacionalističke snage i koji je zaprijetio vodećoj ulozi partije. Tito je prekinuo taj eksperiment na famoznom sastanku u Karađorđevu u prosincu 1971., i započeo čistku "liberala" u Jugoslaviji, koja je slijedila nakon čistke "tvrdolinijaša". Titova čistka dovela je do ponovne potvrde vodeće uloge partije u svakoj republici, i to kroz kompleksni skup institucionalnih i administrativnih propisa kodificiranih u ustavu 1974. Rezultat je bio pojava osam centraliziranih nereformiranih ekonomija i političkih sustava na razini republike i centriranih oko partije. Te su čistke dovele i do produženog perioda "hrvatske šutnje", u kojoj su neliberalne figure poput Stipe Šuvara vodile glavnu ulogu u ušutkivanju "tehnomenadžera", "anarholiberala" i drugih koji su zahtijevali promjenu sustava demokratskog centralizma. Ideološka diktatura SKJ nad socijalnim, kulturnim, obrazovnim i znanstvenim razvojem bila je jača u Hrvatskoj nego u bilo kojem drugom području Jugoslavije. Taj "radikalni antiliberalizam pobjedničke ortodoksne komunističke frakcije je de facto izbrisao sve tragove slobodne političke i kulturne aktivnosti." (Kasapović, 1991)

Taj period završio je krajem 80tih godina. "Liberalizacija nije započela kao izraz političkog programa jedne frakcije unutar bloka na vlasti, nego kao posljedica nesposobnosti bilo koje frakcije da potpuno kontrolira politiku cijele federacije" (Kasapović, 1996). Počela se otvarati diskusija o temama koje su prethodno činile tabu.

Pobjedom Ivice Račana na 11. kongresu SKH formalno je završilo razdoblje "hrvatske šutnje", dajući vodstvu službenu potporu za liberalniji i reformistički pristup vladanju. Pod Račanom SKH je podržao višestranačke izbore u travnju 1990. i prihvatio poraz od HDZ-a. Taj je poraz doveo do odlaska tradicionalnije orijentiranih komunista iz SKH-SDPa, posebno hrvatskih Srba pod Borislavom Mikelićem, i označio početak socijalne i političke implozije u ljeto 1990. koja je dovela do rata 1991. Izbori su doveli i do eksplozije aktivnosti stranaka od 1989- do 1991., uključujući pojavu srpskih stranaka, nacionalnih hrvatskih stranaka, socijaldemokratskih stranaka, a većini njih na čelu bili su bivši članovi SKJ.

Opozicija za vrijeme komunizma

Postoje dva tipa opozicije za vrijeme komunizma koja je mogla dovesti do autentične liberalizacije hrvatske politike. Prva je bila sofisticirana, kozmopolitska, neomarskisistička i svejugoslavenska grupa proizašla iz pokreta Praxis. Praxis je predstavljao prijetnju režimu jer je mogao proširiti bazu političke legitimacije u Hrvatskoj, i zato jer je pridonio protopluralizmu unutar službenog jugoslavenskog političkog diskursa. Praxis je stvorio bazu za studentski pokret 1968. i nacionalnije usmjerenu opoziciju 1971. i 1990.

Nacionalna opozicija pokazala se mnogo robustnijom od one marksističke. EKonomske reforme koje su natjerale više od 5 % Hrvata na potragu posla izvan granica Jugoslavije stvorile su sociokulturalnu nesigurnost, koju je većina Hrvata izražavala kroz vjerski okvir. Službene kampanje protiv katoličke crkve bile su povezane s borbom protiv hrvatskog nacionalizma, kao i zatvaranje Matice Hrvatske 1971., i zatvaranje nekoliko vodećih hrvatskih nacionalista, uključujući budućeg predsjednika Franje Tuđmana i vođe Liberalne stranke Vlade Gotovca. Gotovac je bio urednik Hrvatskog tjednika, čije je čitateljstvo dramatično raslo.

To je pomoglo stvaranju masovnog pokreta među studentima koji se brzo prešao okvire politički prihvatljivog. MASPOK je postavio pitanje može li socijalistički režim integrirati nacionalna vodstva, i poigravao se stvarnim podjelama unutar nacionalnih pokreta i unutar crkve kako bi vodio reformističku i pomirljivu politiku. No, Crkva i nacionalni pokreti ostali su izvan glavnih tokova politike, i odbijanje ortodoksnog lenjinističkog režima da tim pokretima pristupi konstruktivno posijalo je sjeme njegova vlastitog uništenja.

1989. godine Udruženje jugoslovenske demokratske inicijative organiziralo je forum koji je zajedno doveo liberalne komuniste i nekomunističko civilno društvo kako bi se podupro nastanak političkog pluralizma. Ti forumi su kreirali okruženje za nastanak raznih političkih i društvenih inicijativa, kao što je nastanak pokreta "Zelenih" i osnivanje HSLS-a, te prvog velikog kongresa nacionalističkog HDZa, na kojem su sudjelovali mnogi hrvatski emigranti. Prie izbora 1990. Hrvatska je predstavljala dobro okruženje za cijelu paletu političkih ideja i organizacija.

Tranzicija od komunizma

1985. samo je 28 % članstva SKH gledalo pozitivno na višestranačje u Hrvatskoj, dok je u ožujku 1990. taj postotak porastao na 65.3 %. 1989. i 1990. značajan broj članova SKH odlučio je istupiti iz partije. Između kraja 1989. i lipnja 1990. broj članova SKH pao je s 298 000 na 46 000, a procjenjuje se da je 27 000 bivših komunista pristupilo HDZu prije ožujka 1990., a ukupno u cijeloj 1990. 70 000. Značajan broj uglednih komunista, mnogih koji su bili i žrtve čistke iz 1971. osnovalo je nacionalistički HDZ, uz potporu hrvatske dijaspore. Bivši partijski vođe Tripalo i Dabčević- Kučar povezali su se s nekomunističkom umjerenom "Koalicijom narodnog sporazuma". Ukratko, u suton komunističke vladavine, mnogo je bivših komunista pristupilo strankama za koje se mislilo da će steći narodnu potporu.

Ove brojke o članovima sugeriraju da se HDZ može smatrati nasljednicom komunističke stranke. Ukupno je 97 000 članova bivše SKH prešlo u tabor HDZ-a, dok je samo njih 46 000 odlučilo ostati u stranci koja će kasnije postati SDP. Taj zaključak se može izvesti unatoč tome što je orijentacija HDZa bila antikomunistička. Tijekom 90tih, HDZ je bio pokret koji je ujedinjavao razne frakcije oko zajedničkog cilja: hrvatske suverenosti. Gagnon ističe da se HDZova retorika 90-te vrtila oko prijetnje koju je predstavljao Beograd, potrebe za promjenom vladajuće stranke nakon četiri i pol desetljeća vlasti i demokracije. HDZova kampanja uključivala je brojne niže komunističke dužnosnike za vrijeme Hrvatskog proljeća. Birači su glasali za HDZ većinom zbog odbijanja vladavine i korumpiranosti komunističke stranke tijekom prethodnih 45 godina i zbog potvrde hrvatskog nacionalnog i vjerskog identiteta. Ukratko, HDZ se doimao kao najautoritativniji antikomunistički izbor za hrvatske glasače.

Gagnon opisuje HDZove kandidate tijekom 1990te kao mješavinu umjerenih demokratskih i ekonomskih reformatora, uključujući i one koji su sudjelovali u Hrvatskom proljeću, tehnokrate i direktore društvenih poduzeća koji su htjeli zadržati kontrolu nad svojim poduzećima i bili zainteresirani za njihov razvoj, nacionalista koji su bili autoritarni i etnički šovinisti, i onih, posebno u zapadnoj Herecgovini, povezani s ustaškom emigracijom. Resursi koje je osigurala nacionalistička dijaspora pomogli su HDZu da dođe do vlasti.

1990. SKH-SDP je zadržao svoj multietnički karakter. 52 % Hrvata, 28 % Srba, 3 % Jugoslavena i 3 % "ostalih" (Šiber, 1992). Ima više razlika između pristalica HDZa i SDPa. Pristalice SDPa više su bili zabrinuti zbog ekonomske situacije, preferirali su konfederaciju autonomnih država unutar Jugoslavije, za razliku od HDZovih pristalica koji su htjeli konfederaciju ili secesiju.

Istraživanje provedeno krajem 1990tih pokazalo je da je dvostruko više Srba glasalo za SKH-SDP (46 %) nego za nacionalistički SDS (23 %). Ovakva dramatična etnička polarizacija pokazuje da je teško identificirati jednu stranku nasljednicu komunističke partije.

Činjenica je da su HDZovi vođe bili bivši komunisti izbačeni iz partije tijekom 70tih i/ili nacionalisti (uključujući dijasporu), koji su odbijali komunizam, dok je SDP proizašao iz ostataka hrvatske komunističke partije. Po tome, SDP je vjerojatniji "nasljednik". Međutim, HDZova pobjeda nad SKH-SDPom 1990. nije predstavljala potpuni prekid, odnosno tranziciju sa komunističkih struktura na demokratske. Komunističke strukture ostale su netaknute. Pretjerano samopouzdani SKH-SDP je vjerovao da će mu višestranački izbori donijeti pobjedu, no u sustavu "pobjednik uzima sve" HDZ je osvojio 41.8% glasova, ali i 67.5 % mjesta u Saboru. Ustav prihvaćen 1990. ustanovio je jaku polupredsjedničku izvršnu vlast koja je predsjedniku dala veliku vlast.

Gagnon se oslanja na lokalne podatke i analize, predstavljajući HDZ kao konzervativnu stranku koja je nakon 1990. bila usmjerena na očuvanje svojeg dominantnog položaja i koristeći svoj položaj da se dokopa najvrijednijeg iz hrvatskog gospodarstva. HDZ je nastavio komunističko nasljeđe vladajući po principima demokratskog centralizma cijelo desetljeće. Bivši komunist i predsjednik Tuđam bio je centralna figura te stranke- pokreta koji je pokušavao uravnotežiti umjerene i krajnje desne frakcije stranke u maniri koja je podsjećala na Tita. U krajnjoj desnici dominirali su pripadnici hrvaske dijaspore i Hrvati iz zapadne Hercegovne, koji su promovirali politiku koja je bila antisrpska. Srpski tvrdolinijaši su učinili sve moguće da naruše normalni život u balvan-revoluciji 1990., a tvrdolinijaši HDZa i SDSa bili su uključeni u nasilne događaje, posebno u Borovom Selu i na Plitvicama 1990., neposredno prije izbijanja rata.

Do 1992. , hrvatsko vodstvo je promoviralo ekspanziju na hrvatska područja u BiH, a HDZova umjerena frakcija predvođena budućim predsjednikom Stipom Mesićem izgubila je bitku s tvrdolinijašima u HDZu 1994.

Sumarno, hrvatski politički stranački sustav promijenio se etnički stranački sustav, kroz djelovanje demografskih faktora i kroz strategiju političkih elita. U takvom sustavu svaka je stranka imala potporu u jednoj etničkoj grupi. Ovi su se trendovi poklopili s Miloševićevim naporima za jačanje Srba u Hrvatskoj, i pobjedom HDZa, čija je desna frakcija ubrzo dominirala hrvatskom politikom. Ta etnička polarizacija ostavila je malo prostora za ideološki usmjerene stranke, odnosno za stranke koje bi mogle privući glasače različitih nacionalnosti.

Različite stranke nasljednice komunističke partije

Dvije etnički različite stranke proizašle iz bivših kadrova SKH okupirale su lijevi centar: SDP je predstavljao socijaldemokratsku opciju, dok je SDSS predstavljao stranku koja predstavlja etničke Srbe. HDZ se pomaknuo iz desnice prema desnom centru nakon Tuđmanove smrti i odlaskom mnogih desno usmjerenih političara iz stranke. Karakteristika koja je održala na okupu sve stranke nasljednice nakon Tuđmanove smrti, odnosno sve glavne stranke u Hrvatskoj, je bilo nihovo očuvanje stranačkog organizacijskog modela rigidne strukture, organizacijske uniformnosti, i s niskom razinom unutarnje stranačke demokracije.

Stranke nasljednice se nakon izbora uglavnom transformiraju i prolaze značajne reforme. Tako se i SDP transformirao u europsku socijaldemokratsku stranku nakon poraza 1990, kada su SKP-SDP napustili mnogi Srbi. SKH-SDP se riješio "tvrdolinijaša" u svojim redovima i prihvatio socijaldemokratske ideje. SDPovo vodstvo koalicijske vlade 2000- 2003. i njegova reformistička politika koja je usmjerila Hrvatsku prema EU pokazala je SDPovu predanost demokratskim principima i procesima. Nakon smtri posljednjeg komunističkog i prvog postkomunističkog vođe Ivice Račana 2007. SDP se nastavlja razvijati i liberalizirati.

Rat od 1991. do 1998. omogućio je HDZu podlaganje svih političkih tema samo jednoj: nacionalnoj sigurnosti. To je pak omogućilo HDZu da služi kao "vladajuća stranka" hrvatskog nacionalnog jedinstva - vrlo slično kao što je bio slučaj i s SKH za vrijeme jugoslavenskog socijalizma. Domovinski rat je omogućio nastanak kulta ličnosti oko predsjednika Tuđmana, omogućio je HDZu monopoliziranje nacionalnu politiku i donošenje važnih odluka, iako je opozicija kontrolirala neke važne općine, gradove i županije. Rat je omogućio HDZu da ostvari svoj slogan iz 1990.: "Naše ime je naš program". Istraživanje provedeno 2000. pokazalo je da su HDZovi glasači većinom iz ruralnih krajeva - više od jedne trećine (35.6 %) HDZovih pristalica živjelo je u mjestima s manje od 2000 stanovnika. Isto istraživanje pokazalo je da je razina obrazovanosti HDZovih glasača značajno niža od onih SDP-a (European Values Study Group, 2004). HDZ nije bio prisiljen na reformu do svojeg poraza na izborima 2000. i međunarodnog pritiska.

SDSS čini treći ugao trokuta nasljedstva komunističke partije u Hrvatskoj. Stranka je omogućila da oni Srbi koji žele raditi unutar hrvatskog političkog sustava dođu do izražaja. Stranka je bila osnovana 1997. i njezin program vrtio se oko socijalne demokracije, multikulturnog društva, prava Srba na povratak, i očuvanja srpskog identiteta u Hrvatskoj. Promovirala je ideju da "manjine mogu i moraju biti faktor stabilnosti u odnosima između država i regija"(Program Samostalne demokratske Srpske stranke, 2008).

Čini se da su najvažnije eksplicitno etničke stranke našle način kako surađivati: SDSS je podupro HDZovu vladu 2004. i član je vladajuće koalicije 2008. Svi vođe SDSSa su bivši članovi SKH.

Put stranaka nasljednica za vrijeme tranzicije

Posljedice nakon čistki za vrijeme hrvatskog proljeća dovodi u pitanje Kitscheltovu pretpostavku o hrvatskom komunističkom režimu kao o "komunizmu s nacionalnim konsenzusom" (Kitschelt, 1995). Kao što je gore pokazano, razdoblje hrvatske šutnje lišilo je Hrvatsku perioda "pregovaranja i kompromisa", za koje Kitschelt smatra da su važni za pojavu političara koji su naučili igrati po pravilima demokratske kompeticije.

HDZova vlast za vrijeme Domovinskog rata omogućila je Tuđmanu da sačuva HDZovu dominantnu političku poziciju, kroz ono što Gagnon naziva strategijom demobilizacije, potkopavajući potporu opoziciji koja je zahtijevala reforme. HDZ je uspješno oslabio demokratske institucije koje su trebale nadzirati Tuđmanovu vlast: Sabor, nezavisno pravosuđe i medije, te lokalnu vlast. Također je činjenica da je fragmentacija politilke opozicije doprinijela njezinoj vlastitoj slabosti. Nadalje, HDZova kontrola nad najvažnijim hrvatskim ekonomskim resursima onemogućio je razvoj srednje klase neovisne od vladajuće stranke. Rat je omogućio HDZu da sve svoje kritičare nazove "izdajicama" hrvatske nacije. Nijedni izbori održani u periodu od 1990- do 2000. nisu se smatrali do kraja slobodnim i pravednim.

HDZova dominacija nad hrvatskim političkim životom završila je završetkom rata i na kraju, sa smrću predsjednika Tuđmana. Tuđmanova smrt kreirala je vakuum vlasti, što je dovelo do bitke za vlast. To, i visoka razina korupcije unutar HDZovog unutarnjeg kruga, i ekonomska kriza su pomogle SDPu da dođe na vlast 2000. Izborne reforme omogućile su mnogo reprezentativniju raspodjelu mjesta u Saboru. Javnost koja je sada bila mnogo više politički zrela i liberalnja pomogla je završetku HDZove poluautoritarne vladavine. SDP je formirao vladu zajedno s HSLSom i s još četiri stranke.

Koalicija SDP- HSLS promovirala je potrebu za promjenom. Aktivnosti domaćih udruga civilnog društva (posebno GONG) dovelo je do veće transparentnosti i otvorenosti izbora.

HDZov poraz omogućio je hrvatsku "drugu tranziciju". No, iako su izbori 2000. otvorili put za značajne političke reforme, oni se ipak ne mogu okarakterizirati kao "izborna revolucija". Ključni igrači ostali su isti, a stranačke organizacije nisu se značajno promijenile, a mnogi u hrvatskoj javnosti ostali su ogorčeni pritiskom EU za suradnjom sa sudom u Haagu i povećanjem prava manjina.

No, predsjednik Stipe Mesić i koalicija predvođena SDPom su uveli rreforme koje su značajno poboljšale politička prava i građanske slobode. Koalicija je transformirala hrvatsku u parlamentarnu demokraciju smanjujući ovlasti predsjednika. Više nije bilo moguće da osoba akumulira toliko autoritarne vlasti demokratskim putevima.

SDPovoj koaliciji, međutim, nije bilo lako. Velika i krhka koalicija nije mogla efikasno elminirati sve autoritarne elemente koji su se ukorijenili u ključnim institucijama, kao što su tajne službe, pravosuđe, državna uprava, mediji i gospodarstvo. Nadalje, SDP "nije mogao ponuditi odgovore na najteže izazove u zemlji, kao što je nezaposlenost". (Loza, 2007). Ottaway i Maltz (2001) izjavili su kako su EU i SAD vršili previše pritiska na SDPovu vladu kako bi se postigli nerealistični međunarodni standardi. Čineći to i podcjenjujući teškoće pri implementaciji reformi danih "međunarodnim standardima", međunarodna je zajednica uzrokovala slabljenje narodne potpore SDPu, tako što je vlada podcijenila one teme koje su građani Hrvatske vidjeli kao esencijalne.

Smrt predsjednika Tuđmana i poraz HDZa na izborima u 2000. otvorili su vrata značajnoj transformaciji stranke. Relativni neuspjesi SDPove vlade i HDZovo prihvaćanje pristupanja EU omogućilo je HDZu pobjedu na izborima u 2003. Relativno umjeren političar Ivo Sanader pobijedio je na izborima za predsjednika stranke Ivića Pašalića, koji je predvodio desnu frakciju. Sanader je isto tako oslabio hercegovačku frakciju unutar HDZa, očistio stranku od mnogih desničara i okružio se mlađim, demokratskim i proeuropskim političarima. No, Sanaderova potpora centrizmu i europskim normama može izgledati malo drugačije kada se uzme u obzir njegova potpora hrvatskim generalima optuženima za ratne zločine. U praksi, Sanader je i dalje bivao okružen desničarima kao što su Vladimir Šeks i Luka Bebić. To nije spriječilo daljnje odlaske iz stranke, kao što su veterani formirali HDZ 1990., ili Branimir Glavaš desnu regionalnu stranku u istočnoj Slavoniji u isto vrijeme kad je bio pod istragom za ratni zločin. Stranku su napustili i umjereniji političari, kao što su bivši ministar vanjskih poslova Mate Granić i šefica Tuđmanovog kabineta Vesna Škare - Ožbolt.

No, ti odlasci nisu naštetili HDZu. 2004. HDZ je imao 432 000 članova - što je više od polovice svih članova političkih stranaka u Hrvatskoj (770 000). Za usporedbu, SDP je u istoj godini imao samo 25000 članova. HDZovi glasači također pokazuju veću lojalnost stranci nego oni SDPovi. Od onih koji su glasali za HDZ 2000. njih 67 % je glasalo ponovno za HDZ 2003., dok je samo 35 % glasača (od onih u 2000.) u 2003. glasalo za SDP. Veća lojalnost pokazuje HDZovu kontrolu poluga vlasti u 90tima i može također reflektirati lojalnost ruralnije, religioznije i prethodno (za vrijeme komunizma) nepolitizirane populacije koji sada podupiru HDZove nacionalne i kulturne simbole i čine jedno ključno glasačko tijelo stranke.

Djelomično zbog odluke EUa o otvaranju pristupnih pregovora, HDZ je zadržao vlast na izborima u 2007. Kampanja 2007. uključivala je diskusiju između SDPa i HDZa o glasanju dijaspore. SDP se bojao da će glasovi dijaspore iz BiH dovesti do pobjede HDZa, i predlagao da samo ona stranka koja dobije većinu glasvoa unutar Hrvatske treba sastaviti vladu.

Uloga međunarodnih utjecaja

Postoje dva glavna tipa međunarodnih utjecaja na politiku u Hrvatskoj. Prvi utjecaj je od nacionalističkih Hrvata izvan Hrvatske i drugih međunarodnih političkih faktora, kao što je EU. Iako su EU i SAD propustili ublažiti autoritarni karakter Tuđmanove vlasti, pripomogli su hrvatskoj "drugoj tranziciji" poslije 2000., SDPovoj vladi, ali i HDZovoj.

EU je najviše kritizirala Hrvatsku zbog prava nacionalnih manjina i zbog nesuradnje s Haaškim sudom. Taj pritisak EU je doprinio HDZovom porazu na izborima 2000. i njegovoj reformi kao političkom centru. Hrvatske stranke 2003. složile su se oko toga da je hrvatski cilj ulazak u EU. 2005. EU je intenzivirao pritisak na HDZovu vladu kako bi izručila generala Antu Gotovinu. Opet, predsjednik Mesić odigrao je značajnu ulogu u zadovoljavanju međunarodnih očekivanja.

Iako je HDZ osvojio formalnu potporu Srba u SDSSu i uključio ih u vladu, do sada je bio neuspješan u postizanju širokih reformi, koje bi omogućile povratak i reintegraciju. Hrvatska je ostvarila značajnu suradnju s Haaškim sudom, a EUov izvještaj o napretku kritizirao je nedostatak reformi u području prava nacionalnih manjina, pravosuđa i policije.

Zaključak

Raspad Saveza komunista Hrvatske nakon 1989. odigrao se u okruženju raspada Jugoslavije, rata i oporavka od rata. U tim se okolnostima razvijao hrvatski višestranački sustav. Najlogičniji nasljednik komunističke partije, SDP, doprinio je demokratizaciji Hrvatske pretvorivši se u europski orijentiranu socijaldemokratsku opciju. I usprkos "reinkarnaciji" u strankama kao što su SDP, HDZ i SDSS, bivši članovi komunističke partije nastavljaju imati značajan utjecaj na hrvatsku stranačku politiku.

Paula M. Pickering, Baskin, M., What is to be done? Succession from
the League of Communists of Croatia, Communist and Post-Communist Studies (2008),
doi:10.1016/ j.postcomstud.2008.09.001