pollitika Neovisni, ali ne i neutralni

Koliko vidim uvjerljivo najpopularniji na ovim stranicama imaju jednu važnu zajedničku osobinu: uzgajaju korupciju. Bandić pogoduje kapitalu, ali Sanader je iznad te razine, protagonist je njegova vlada, nerijetko i kolektivno, kao u slučaju škvera. Oni imaju i drugu važnu zajedničku osobinu: dobivaju izbore.
Ovdje je trenutak da kao jeftine isprike odbacimo priče o manipulaciji neukim pukom, prijetnjama i pritiscima, ispiranju mozga i držanju javnih glasila . Amerikanci kažu da neke ljude možeš varati stalno, možeš varati sve ljude neko vrijeme, ali ne možeš stalno varati sve. Osim televizije, novina i pollitike.com stvarni ljudi imaju i stvaran život sa stvarnim potrebama, neki čak i interesima. Ako im kreneš gaziti stvaran život, uskraćivati zadovoljavanje potreba ili dozvoliš da se usprave do interesa, pa im onda osujećuješ ostvarivanje tih interesa, odnijet će te vrag kako je odnio Ceausescua i kako će odnijeti Busha nakon samo jednog mandata. Naši glasači imaju život, potrebe, neki i interese, pa glasaju ipak prvo u skladu s tim.
Tko je pažljivije pratio komunikaciju s EZ oko hipotetičke budućnosti Hrvatske u toj zajednici mogao je primijetiti jasnu hijerarhiju zahtjeva i ciljeva koje je EZ Hrvatskoj postavljala i postavlja. Prvo, odmah izađite iz rata! Sve ratne zločince u zatvor i vratite Srbe kako god znate. Država nastala na etničkom čišćenju ne ulazi u Evropu. Drugo, nemamo o čemu razgovarati s takvim pravosuđem i tolikom korupcijom. Sasvim negdje na rubu pažnje ostaje inzistiranje eurokrata na ovome: "Stvoriti nultu toleranciju prema korupciji". Ljudi su se namučili s korupcijom, prvo doma, a onda u takvim egzemplarima kakvi su svojedobno Grčka, a danas Rumunjska i Bugarska. Znaju o čemu govore, ne razbacuju se stojnim pridjevima kao Hrvatske novine i narodna pjesma.
Što to oni nama govore? Ima tome deset godina kako sam, hendikepiran svojim gradskim porijeklom i apstraktno humanističkim odgojem zgranuto slušao kako mladi čovjek, prognanik iz siromašnih krajeva zapadne Bosne ovako razmišlja: "U redu je da oni koji su na vlasti i imaju, ipak su oni prvi, samo trebaju i drugima dati da svi nešto imamo". Nepopravljivi srednjovjekovni primitivizam i bosanska zatucanost? Ne bih rekao. Baš zato što su te riječi tako dobro poznate, neosobne i bezlične, čini se da one izriču neku mudrost destiliranu iz itekako osobnog iskustva koje ima niz prepoznatljivih lica i tvori nepromjenjivi obzor na koji nikakve seljačke bune, narodnooslobodilački, domovinski i sveti ratovi ne utječu. Obzor u kojem je tvoje tijelo, život, obitelj i vlasništvo trajno nezaštićeno.
Okrenimo se domovinskoj Hrvatskoj, onom drugom, malom puku koji je u ratu prošao jeftinije. Nakon propasti socijalističke industrije koju nisu razgrabili tajkuni, već su je u beskrajnoj terevenki požderali i polokali samoupravljači dok od nje nije ostala sama ljuštura, Dalmacija se počela pomalo oporavljati bogom danim turizmom, a onda je došlo šest dugih godina gladi i posta, na pozajmicama i rijetkim domaćim turistima. Srećom, nakon toga kreće sad već jedanaest debelih godina kad se sve patnje naplaćuju. Ljudi poduzimaju ono što sirotinja može: podižu apartmane. I onda dolazi nerazumni zakonodavac koji onemogućuje ljudima da zarade. Kad bi i ispoštovao sve što su zamislili o kategorizaciji, standardima i uklapanju u okoliš, a što sve ide iz tvog džepa, opet ne možeš graditi na svome jer bi zakonodavac htio sačuvati poljoprivredu u Dalmaciji, a i okoliš. I da su im barem ti zakoni konzistetni i provedivi, ali nisu ni jedno niti drugo jer ih donose nekompetentni ljudi koji od svega jedino razumiju iz koje stranke dolazi predlagač i je li to koordinirano u stranci ili soliranje.
Između takvog zakonodavca i mog života nalazi se državna uprava. Kad bi to bile nekakve Švabe, oni bi kretenske zakone provodili doslovno i potpuno zaustavili normalan život. Istina, slali bi u metropolu glasne signale za uzbunu, ali ne piše Vlada i ne donosi Sabor zakone kakve hoće nego kakve može. Srećom, uprava je lokalna, domaći ljudi, razumni, s kojima se možeš dogovoriti. Mnogi se s vremenom pokvare pa se moraš dogovarati o svemu, i o onome što bi išlo i bez dogovora. Ali, ako nema više od dvije-tri takve stepenice, može se podnijeti.
Na sjeverozapadu, ljudi se okreću poduzetništvu, najradije onom koje donosi najvjerojatniju dobit, recimo kafić. I tu bi te zakonodavac htio onemogućiti još i prije početka. O sudbini Sanaderovog projekta rezanja zakonodavstva koje sprječava poduzetnike čak ni u predizbornoj kampanji nismo ništa čuli, ali koliko god mrzili Sanadera, on se toga barem dosjetio, tj. znao je čuti. U međuvremenu tu je naše zakonodavstvo, takvo kakvo je, a od kampanje donošenja 120 evropski usklađenih zakona godišnje sigurno neće postati bolje. Ali tu je i naša uprava potpomognuta specijaliziranim advokatima koja kompenzira sve te ludosti. Iznimno je važno da tako stvari koje su nemoguće postaju moguće i da tarife ostanu na razini koja usluge čini koliko-toliko pristupačnim.
Ovdje smo još na racionalnoj razini, na razini interesa, a što kad se tu uplete ćud? Tko od vas u pješačkih petnaest minuta života dnevno nikad ne pretrči cestu mimo zebre i uvijek postojano čeka zeleni semafor? Tko nikad krivo ne parkira i tko će, uhvaćen od policajca mirno i bez prigovora platiti kaznu ne pokušavajući se DOGOVORITI. Tko će usporiti pred zebrom ne zato što tu ima ili nema nekih ljudi, nego zato JER JE TU ZEBRA? Tko pješaka koji se neodlučno i prestrašeno poput šumske zvijeri ogleda kako bi živ pretrčao tu zebru neće pokušati zastrašiti dodavanjem gasa samo zato da ga ne bi morao oduzimati. Mi smo ljudi i krvavi smo ispod kože. Nije se teško prisjetiti samoupravljača koji iz firme mazne kutiju čavala ili metar-dva žice, ne da ih preproda, nego jer mu trebaju doma i pravda se: "Kaj bi ti mene na križ razapel za to pol kile čavala, a one direktore kaj kradeju milijone, njima niš?" Eh, gdje je sada Tito koji je imao, ali je narodu davao, dok sve nismo razvukli?
Iz takvog se svijeta izdižu i naši političari, upravni referenti, birtaši, sportaši, manji a ponekad i veći, ali nikad pretjerano uspješni poduzetnici. Najčešće preskaču po desetak stepenica i zajamčeno su nekompetentni, ali razumiju porebe našeg puka, kao što razumiju sebe. Kad se pojavi zakon, njegovo čitanje i razumiijevanje počinje i završava od onog što on može značiti, ili što je propustio učiniti za mene i moju obitelj. Tad kreću amandmani. Naši političari jako pažljivo osluškuju što puk rogobori, najradije tamo gdje i treba: u birtiji. Sanader i Bandić su u tome šampioni. I jako pomno vode računa o onome što čuju.
Takva vam je dragi prijatelji pollitike narav demokracije koju su Aristotel i pogotovo Platon, obojica atenski građani koji su se u nju izvrsno razumjeli stavili na dno ljestvice prihvatljivih oblika vladavine. Pa kako bismo dakle iskorijenili tu imunost na bezakonje, tu čvrstoću i otpornost koju naš narod ne bira, već s njom odrasta? Moj prijatelj mirovnjak Ben Perasović običavao je omladinskim kadrovima reći da predlaže pilule za promjenu svijesti. Ozbiljno. Vladavina zakona se podudara s bogatstvom naroda. Pritom ne mislim na siromašne zemlje s bogatom elitom poput Čilea, Singapura ili SAD već na zemlje jako dobro stojećeg građanstva kao Norveška, Danska, a danas pomalo i Španjolska i Grčka. Moj prijatelj koji zarađuje time što je i prijatelj kapitala trezveno je rekao: "Hrvatskoj dobro ide. Imamo desetljeće postojanog rasta BDP od oko 4% za koji su zaslužni samo i jedino građani koji rade. Vlast im u tome nije pomogla, ali ni pretjerano smetala i ako tako ostane, bit će dobro." Ljudi će se sami pobrinuti za sebe, ako im se dopusti. Ako ne, promijenit će vlast. Oni Dalmatinci i Bosanci koji su iskreno vjerovali da je zidana kuća od cigle i betona ljepša od kamene, a pogotovo drvene, jer je od blagostanja, a ne od siromaštva kao ove druge dvije, dočekali su da im odrastu djeca koja ljetne kupače i zimske skijaše mame upravo u takve kamene i drvene kuće. Ako ih je premalo ostalo, napravit će nove. I ta djeca vjeruju da je kamena i drvena kuća ljepša, a seljački ručak ukusniji, baš kao i zagrebački fićfirići. A njihovoj djeci, pazite, ne unucima neko djeci će občinska štibra promjenjive veličine postati neprihvatljiva budući da ne donosi izuzeće od državnog poreza, pa čak ni olakšice. U Splitu su poduzetnici već uzeli stvari u svoje ruke i to je ipak nešto novo. Rade na svoju korist, što nije neočekivano, ali problem nije u tome, nego u tome što je ih je premalo. Kad bi ih bilo puno više, ne bi jedna klika mogla proći na izborima protiv i na štetu svih ostalih. Uostalom, tamo je za razliku od Zagreba bar sve transparentno, jasno i u okvirima zakona.
I da se ne pomisli kako osnivam društvo prijatelja predvidljive budućnosti, put do nje vodi preko redovitog izlaska na izbore (postaje navika), neoportunističkog glasovanja (e to ćemo još malo pričekati), GONG-a (bitno su popravili izbore), pollitike.com i zelenog svjetla na semaforu.