pollitika Neovisni, ali ne i neutralni

U ne tako davnom postu netko je pozvao da predložimo kakav bi politički sustav trebao u Hrvatskoj smijeniti sadašnji demokratski sustav upravljanja državom. Iako se trudim zbog svojih kontraverznih i često krivo shvaćenih političkih stavova ne uplitati se u političke diskusije, ovaj poziv doživio sam kao svojevrstan izazov kojeg neću tako lako ispustiti iz ruku.

Svojevremeno, imao sam prilike malo dublje gurnuti nos u političke sustave Venezuele, Bolivije, Rusije, Izraela i Kazahstana i pokupiti hvalevrijedne premise i načine funkcioniranja koji u zapadnom krugu itekako nisu prihvaćeni. Također, moje zanimanje za energetsku struka naučilo me da su energetski resursi temelj na kojem svoju egzistenciju zasnivanju sve iole suvisle, ali nesuvisle države. Sve gore navedne države, osim Izraela plivaju na energetskim resursima, dok za Hrvatsku tog temelja nema. Prema dostupnim podacima, Hrvatska ima mizerne rezerve nafte i još mizernije rezerve plina i jedini energetski potencijal jest hidroenergija. Od ostalih resursa, Hrvatska ima goleme količine za sada nezagađene pitke vode te poprilično kvalitetnu zemlju te je teoretski u stanju ne samo prehranjivati sebe nego i izvoziti hranu u druge zemlje. Po tome je više nego očito da bi u teoriji glavni državni interes trebala biti na poljoprivredi bazirano gospodarstvo.

No, krenemo li od zatečene situacije naša jedina koliko-toliko razvijena industrijska grana s kojom smo konkuretni u svijetu jest brodogradnja i meni je potpuno nejasno zašto u njoj Hrvatska ne vidi svoj strateški interes. Preorijentacijom poljoprivrede na nekoliko kultura, dobrim sustavom državnog subvencioniranja poljoprivrede te razvojem niše ekološke poljoprivrede, dobivamo još jedan strateški interes. Turizam, koji je trenutno glavni financijski izvor potrebno je još viže diverzificirati i dalje razvijati. Ostale grane možemo gotovo zaboraviti. Još jedna bitna stvar jest da sva infrastruktura, od cestovne, preko energetske do sve ostale MORA ostati u rukama države, a ako ona nije, potrebno ju je nacionalizirati. Isto vrijedi i za neke proizvodne grane poput brodogradnje, dok se u drugu kao što su poljoprivreda i turizma potrebno ih je kvalitetno razvijati te ukinuti slobodno tržište na razini države u tim gospodarskim granama. Drugi segment jest poticanje tržišne utrke unutar države u nestrateškim granama, dok se na svjetskim tržištima potiče zajednički nastup.

Što se tiče političkog uređenja glasam za ograničenu (upravljanu) demokraciju ili oligarhijsko uređenje u kojem će glavnu riječ imati čelična šaka koja će u svojim rukama držati svu vlast, nešto poput Nazarbajeva u Kazahstanu ili u blažem obliku Putina u Rusiji. Nezadovoljstvo nacije gušilo bi se jakim socijalnim programom poput onog u Turkmenistanu uz velika ulaganja u sustav edukacije i znanosti koji bi od Hrvatske uistinu učinio državom znanja tim više što uistinu postoje preduvjeti za to, budući da nigdje drugdje zapravo više i ne možemo biti konkurentni. Građanske slobode, slobode medija i izražavanja realno bi bilo zaboraviti iako bi se ostavilo prostora građanima da u njih vjeruju. Vojna organiziranost preuzela bi izraelski model s obaveznim vojnim služenjem za sve građane. Minimizacija birokratskog aparata bila bi glavna odrednica, a smanjenje troškova države na svim poljima bila bi glavna okosnica političkog programa. Izbori bi se proglasili nepotrebnim troškom, višestranačje bi bilo ilegalno, nestranačke udruge koje u demokratskom uređenju sada muzu državu bile bi privilegija onih koji si to mogu priuštiti. Prakticiranje vjerskih sloboda kao i konzumacija teških droga kažnjavalo bi se prisilnim radom, a eutanazija bi bila ne samo legalizirana, nego čak i poželjna. Hrvatskom bi vladala elastična, moćna, čvrsta i represivna manjina pod imenom Oligarhija.

Dan Oligarhije bio bi proglašen državnim praznikom i obavezno bi ga bilo slaviti svake godine petnaestog u maju! :-))

Kad bih nabrojao sve ideje koje imam o vođenju države, one ne bi stale u članak već u podeblju knjigu, a ovdje je naveden tek omanji stog ideja koji bi trebao dati uvid u moju neprosanjanu utopiju. Ipak, nemam iluzija da u prosječnom ljudskom umu postoji vječni privid slobode koji je ugrađen i u truli temelj utopijskog ideala demokracije. U implementaciji, kao i svaki drugi politički model, zahvaljujući ljudskoj nesavršenoj prirodi, ona doživljava potpuno iskrivljenje.

Problem je jedino u tome što svi vjerujemo da nešto možemo promijeniti...