Neovisni, ali ne i neutralni

Još uvijek pod dojmom presimpatičnog francuskog dirigenta svjetskog ugleda Georgesa Prêtrea i Wiener Neujahrskonzerta na kojem su bečki filharmoničari tradicionalno, po 70. put, uputili svijetu najbolje želje, razmišljam što Hrvatsku očekuje u 2010. godini.

U financijskom smislu, ova godina će za Hrvatsku biti teška. Do 2016. godine Hrvatska mora vratiti inozemnim vjerovnicima oko 30 milijardi eura duga.
U 2010. godini prema procjeni HNB moramo platiti 8,3 milijarde eura glavnice i 800 milijuna eura kamata što je zajednički dug poduzeća, banaka i države. Država je već najavila da će ino dug servisirati dodatnim zaduženjem na ino tržištu. No, obzirom na veliku potražnju za kreditima upravo od zemalja istočne i jugoistočne Europe, veliko je pitanje kako ćemo i pod kojim uvjetima uopće uspjeti plasirati državne vrijednosnice.

I dalje ćemo, odlučili su u vladi, dugove vraćati novim zaduživanjem, a ne činimo ništa da počnemo sami više zarađivati. Sve to ne ulijeva nikakvu nadu da se uopće počne razmišljati o promjeni modela ekonomske politike koji nas je, kroz nerazumnu potrošnju, još nerazumnije zaduživanje i gušenje izvoza i izvoznika i doveo gotovo do potpunog ekonomskog kolapsa.

Upravo je ovakva ekonomska politika vidljiva u činjenici da danas imamo, koliko nam srce želi (pa i više), blještavih trgovačkih centara u kojima svi, kao drogirani ostavljamo i zadnju kunu, a većina tih kuna završava izvan granica Hrvatske. Država na to gleda blagonaklono, jer dio tog plijena ipak odlazi u proračun kroz PDV na uvoz robe i tako zlosretni brak države i uvozničkog lobija savršeno funkcionira.

S druge strane, tvornice nam propadaju, brodogradilišta – nekad ponos Hrvatske ne možemo ni prodati, a ustrajnom tečajnom politikom precijenjene kune i dalje se obezvređuje izvoz i zanemaruje inflacija koja utječe na ulazne troškove u proizvodnji.
Opterećena moralnom erozijom u vlastitim redovima, pa i urušavanjem čitave jedne upravljačke garniture u kompanijama u vlasništvu države koja završava po istražnim zatvorima, vladajuća garnitura sigurno neće ni ove godine mijenjati ekonomsku politiku.

Nedavno sam u sklopu sveučilišnog izučavanja restrukturiranja kompanija bio kod predsjednika uprave Elektrokontakta Vladimira Ferdeljija (koji je ujedno i predsjednik udruge industrijalaca pri HUP-u). Ferdelji predlaže da izvoznicima koji trpe zbog nerealnog tečaja država ponudi kompenzaciju u vidu poreznog rasterećenja za vrijednost inflacije, kako bi izvoznici mogli biti konkurentniji.
Ima još ideja i rješenja, ali u 2010. godini ne očekujem nikakav pomak unaprijed.

Od političkih izbora u ovoj godini očekujem samo lokalne izbore u Zagrebu. Iako oporba zaziva parlamentarne izbore, ne vidim realnu mogućnost da se oni doista i dogode. Vladajuća nomenklatura je složna u tome da fotelje treba zaštiti pod svaku cijenu i mislim da nije realno da će bilo tko od ključnih partnera za obnašanje HDZ-ovske vlasti rušiti tu istu vlast. Kako se, srećom, vlast u Hrvatskoj ne može rušiti na ulicama već samo u parlamentu (jer smo ipak dosegli taj nivo civilizacijskih normi), ne vidim dovoljno ruku parlamentarnih zastupnika u zraku za izglasavanje nepovjerenja vladi.

Predsjednički izbori su u završnoj fazi i predviđam pobjedu Ive Josipovića. Pobjeda će iz više razloga biti tjesnija nego što to sugerira rezultat prvog kruga izbora, ali mislim da je razlika iz prvog kruga ipak dovoljna za pobjedu nad protukandidatom Bandićem. To otvara mnoge dileme vezane za glavni grad u kojem je takva pat pozicija da je naprosto nemoguće da se ništa ove godine ne promijeni.

SDP već godinama ima organizaciju u organizaciji koja po mnogočemu samostalno funkcionira, a problem koji se ne rješava ne nestaje, nego buja. Milan Bandić je u zagrebačkoj organizaciji SDP-a izgradio čitavu mrežu interesnih poslušnika. Imam mnogo poznanika u toj stranci, pa sam i dosta dobro informiran o svemu što se događa u SDP-u i još će neko vrijeme trajati „čišćenje“ Bandićevih kadrova iz same organizacije. No, sadašnja situacija u Zagrebu ne odgovara ni Bandiću ni SDP-u i vjerujem da će obje strane iz različitih razloga provocirati privremene lokalne izbore koje očekujem već prije ljeta.

Najesen nas sigurno očekuje prvi, a možda već i drugi rebalans državnog proračuna. Možemo se nadati da će ova turistička sezona biti bolja od prošlogodišnje (sigurno ne zbog Bajsa), već zbog blagog oporavka nacionalnih ekonomija zemalja čiji su državljani naši tradicionalni gosti.

Kolektivnu frustraciju očekujem i za vrijeme svjetskog nogometnog prvenstva, ali preživjet ćemo mi to. Preživjeli smo i rat, privatizacijsku pljačku, eroziju morala i skrnavljenje svih nacionalnih vrijednosti, rasprodaju nacionalnog blaga, pa ćemo preživjeti i sportske neuspjehe, neuspješnu vlast i uvijek ćemo naći razlog zašto nam je netko drugi kriv za sve naše mitove, zablude i propuste.

Sretna nam svima ova 2010. godina, jer sreća nam je najjači argument u nadi da nam svima može biti bolje!