Neovisni, ali ne i neutralni

Što mi zapravo hoćemo?
Nakon što mi se u kratko vrijeme u mojim elektroničkim poštanskim sandučićima najmanje pet puta pojavio ovaj dolje citirani tekst – odlučio sam ga staviti na Pollitika.com. Zanimljivo je da su svi pošiljatelji iz RH, a za neke pouzdano znam da su članovi HDZ-a ili njegovih satelita. Još je zanimljivije da sam 100 % uvjeren da su neki i članovi SDP-a te njihovih satelita!!??
Pokušava li to neka i nečija “gebelsovska” propaganda (ili nekoliko njih?) uvjeriti me kako zapravo živimo u dobroj i uređenoj zemlji? Poželjnoj za život, te kako baš ništa i nije potrebno mijenjati jer nam je eto - dobro? Najbolji u regiji?
Zanimljivost je to veća što su i neki moji dugogodišnji prijatelji i istomišljenici o puno toga dobili isti taj tekst.

Posebno me iniciraju za objavljivanje ovog neki posljednji dnevnici na ovoj našoj stranici, od Jakšinog do DuorPula, Malik pa do Feniks, te još nekoliko njih.

Ovaj narod je fascinantan, fascinantan u svom obožavanju svojih "vođa", graniči sa vjerom i religijom taj odnos, ali istovremeno je u jednom danu spreman promijeniti mišljenje i "vjeru".
Jednog trenutka daje jednoj osobi 75 % podrške – drugi dan već ga sabije u blato."Istovremeno" je spreman pljeskati Paveliću pa odmah ili skoro istovremeno i Titu, "netom" poslije Tuđmanu pa koji trenutak kasnije Mesiću i odmah iza toga poželjeti "Dobro jutro gospodine predjedniče" Josipoviću! Obožavati Sanadera do kulta a la Staljin i nazvati već drugi dan Jadranku "anđelicom"?
Jesam li ja stvarno lud ili jedan od rijetkih koji viče "car je gol"; tj. jedan od onih koji ne vjeruje u "Bogove" i "božanstva" među nama? !!!

Istovremeno smo protiv “proletera” u Saboru a i protiv tajkuna u Saboru; istovremeno bi besplatno školstvo, zdravstvo. poticaje..., ali nitko ozbiljno ne reagira, ni radnici, ni Vlada, ni sindikati - na 500 otpuštanja radnika s posla dnevno???
Istovremeno želimo dobro zaraditi, a sve smo šutke prodali ili tajkunizirali gdje isti novi vlasnici imaju i uzimaju ekstra abnormalne profite na naš rad? I nitko se ne pita niti ozbiljno ne protestira kako u par godina netko mijenja ferarije i helikoptere brže nego li dijete pelene; i nitko se ne pita čemu doživotni status "cara" bivšem predsjedniku; i nitko se ne pita hoće li današnji predsjednik koji je mlad, mlađi od mene, nakon recimo samo jednog mandata još npr. 40 godina živjeti kao car u nekoj vili pokraj sadašnje vile "bivšeg"?
I tko će to sve platiti i zaraditi?
Što mi zapravo hoćemo?
Ima li ovaj narod svoj neki zajednički cilj?

-Eto konačno i copy-paste tog “cirkularnog” e-mail-a bez ikakve moje intervencije u sam tekst i formu:
ZAŠTO SU HRVATI TAKVI NAMĆORI?
Pitao me jednom prilikom prijatelj u jednoj beogradskoj kafani zašto su Hrvati takvi. Kakvi?, pitao sam se ne znajući na kakvu takvost Hrvata točno misli.
Imaju li Hrvati najlepše i najmodernije autoputeve?, odgovorio je protupitanjem. Imaju. Imaju li unutrašnji avionski saobraćaj? Nisam, eto, nikad razmišljao o tome da u Srbiji nema domaćih letova. Da li su im plate dva do četiri puta veće od svih ostalih u regionu? Jesu. Jesu li jedini na belom šengenskom režimu i šeću po Evropi bez viza? Jesu. Da li su praktički na pragu Evropske Unije? Jesu. Da li im je državna televizija u odnosu na ostale u regionu, hm, televizija u boji? Jest.
Da li su bili treći na svetu u fudbalu?, nastavlja prijatelj. Jesu. Da li su svetski prvaci u rukometu, vaterpolu i tenisu? Jesu. Imaju li Blanku, Janicu i Gorana Ivaniševića? Imaju. Imaju li najlepše more i najlepša ostrva u Evropi? Jebiga, imaju. Da li su pobedili u ratu? Jesu, rekoh, ubedljivo. Da li su nakon hiljadu godina dobili državu? Jesu. Da li su se jednom zauvek rešili Srba i Jugoslavije? Jesu.
Pa što su onda tako nadrkani? - poentira na kraju prijatelj iskreno nemoćan pred vlastitom spoznajom. Što su takvi namćori?
Moj beogradski prijatelj nije usamljen u takvoj percepciji Hrvata. Tezu o nadrkanim Hrvatima čuo sam u skitanjima Balkanom više puta, svaki put bez primisli, s iskrenom i dobrohotnom zavišću, i jednako iskrenim i dobrohotnim čuđenjem. Da smo mi pobijedili u ratu, objašnjavaju mi Srbi, da imamo bilo kakvo more, a kamoli najljepše, da imamo takvu državu, klimu, ceste, aerodrome, plaće, standard, televiziju, bijeli Schengen, Davis cup i broncu s Mundijala, bili bismo glavne lole u regiji. Lebdjeli bismo pola metra iznad zemlje, plaćali ture Hrvatima, naručivali im pjesme i tješili ih kako, eto, nije ni njima sve crno. Imaju, na primjer, Severinu i Olivera Dragojevića.
Hrvatima, međutim, ništa od toga ne može popraviti historijsko loše raspoloženje. Potvrdilo je to ovih dana i Gallupovo istraživanje, po kojemu su Hrvati uvjerljivo najnezadovoljniji narod u regiji.
Ništa njima, čini mi se, nije po volji: iako imaju uvjerljivo najviše plaće, standard i BDP, gotovo šezdeset posto Hrvata - podjednako uvjerljivo najviše - nije zadovoljno svojim životnim standardom. I Albanci, o čijem standardu Hrvati dan-danas pričaju viceve, i Bošnjaci, kozmički najebao narod, zadovoljniji su od Hrvata. Imamo najmanje povjerenja u Vladu, najmanje nas vjeruje da država ide u dobrom pravcu, i najviše nas misli da bismo u inozemstvu živjeli bolje.
Hrvati tako otprilike točno odgovaraju znanstvenoj definiciji namćora, vječno mrzovoljne osobe koja do podne ne voli sebe, a od podne cijeli svijet. Do podne, eto, turobni i bezvoljni Hrvati rogoboreći odgovaraju na pitanja Gallupovih istraživača o vlastitom životu, a od podne, na pitanja od drugima, kolutaju očima, prave prezirne grimase i zaokružuju "ne": Hrvati ne vole Slovence; četvrtina Hrvata ne bi u obitelj primila osobu druge rase ili vjere; šezdeset posto Hrvata ne bi kupilo srpski proizvod; gotovo polovica Dalmatinaca ne voli strance; Hrvatima su jedan put najneomiljeniji susjedi Srbi, pa Slovenci, drugi put Slovenci, pa Srbi; šezdeset posto Hrvata ne bi u Europsku Uniju; dvije trećine Hrvata ne bi na Balkan.
Ono što ne pokazuju ankete vidi se od prilike do prilike u svakodnevnom životu, u gostionicama, na forumima i nogometnim stadionima. Dok su nas mediji, recimo, uvjeravali da su Hrvati u kvalifikacijama za odlazak na Svjetsko prvenstvo navijali za Bosnu i Hercegovinu, u Vinkovcima su navijači izvjesili golemi transparent "Obrigado Portugal!" - Hvala, Portugal! - naslađujući se zadahu crknute krave s druge obale Save.
Od podne Hrvati ne vole Bosance, jer su im se popeli na vrh glave svojom alibi pozom ratne žrtve koju nitko ne voli, i koji su sami krivi za sve što im se dogodilo, ne vole Engleze jer su nas izdali na Bleiburgu i gurnuli u Jugoslaviju, ne vole Albance jer su primitivni plemenski mafijaši, ne vole Srbe jer su antieuropski samozadovoljni Balkanci, ne vole Slovence jer su bijedni austrijski prirepci koji ne žele Hrvate u Europskoj Uniji, ne vole Rome jer su lijeni lopovi koji ništa ne rade i sviraju kurcu, ne vole Čehe jer u naše jeftine zimmer-frei bunkere dolaze sa svojim wc-papirom i mineralnom vodom.
Svi u regiji nekoga nekako vole, makar i kriomice, Albanci vole Hrvate, Srbi i Crnogorci vole Dalmatince, Makedonci i Slovenci vole Srbe, svi oni vole blesave Bosance, blesavi Bosanci vole sve, samo Hrvati ne vole nikoga, ni druge ni sebe. Nisu pritom imali baš najtegobniju povijest, Bosanci su ipak najebali malo više, Srbi su u prošlom vijeku najprije izgubili pola muškog stanovništva, a onda četiri rata zaredom. Makedoncima se država klima i trese kao Indonezija, Albanija ima četiri puta manji bruto-društveni proizvod, pa ipak se od svih jedino Hrvati ne znaju opustiti i nasmijati.
Hrvati ne vole nikoga jer ih nitko ne voli, ne vole sami sebe jer nikoga ne vole, ne vole nikoga i ništa, oni jednostavno ne vole. Napravite mali, neznanstveni ali poučni eksperiment: ukucajte u Google fraze "Hrvati vole" i "Hrvati ne vole". Za sintagmu "Hrvati vole" pretraživač će vam na internetu pronaći 5800 primjera, dok će vam za "Hrvati ne vole" izbaciti čak 24500 stranica: Hrvati tako ne vole prati zube, čitati novine, raditi od kuće, putovati na kredit i saditi kupus, ne vole volontirati, plaćati zdravstvo, javno prosvjedovati, podmirivati obaveze i koristiti kondome, ne vole web-standarde, peticije, inovacije, rizik, školu, ribu, buku, šećer, promjene i avanture, ne vole ateiste, motoriste, šefove, homoseksualce i Hercegovce, ne vole zakon i red, autokampove, domaći film, ekstravagantna odijela, polovne automobile, sado-mazo seks, odmor na svjetionicima, maslinovo ulje, talijansko pjevanje i Nikolu Karabatića, ne vole uspješne, ali ni siromašne, a iz nekog razloga, ubijte me ako sad znam zašto, ne vole ni grad Birmingham.
Ima li, dođavola, išta što Hrvati vole? Ima. Vole biti nezadovoljni i grintavi: iako po Gallupovu istraživanju gotovo sedamdeset posto Hrvata misli da bi bolje živjeli negdje drugdje, po istoj anketi samo desetina bi zaista emigrirala kad bi imala priliku.
Zašto su, dakle, Hrvati takvi namćori? - pitaju moji beogradski prijatelji. Nije to istina, odgovaram ja. To samo tako izgleda. Hrvati, naime, ne vole novinske ankete i internetske upitnike. I istraživanja javnog mnijenja. Ne vole kad ih se išta pita. I ne vole Gallupov institut. Ni grad Birmingham.

Da, stvarno, vole li Hrvati uopće sami sebe? Sumnjam!
Jer da vole, tada bi svoju zemlju uredili iznutra odlučno i sasvim drugačije, a svakog koji je "cijedi" po bilo kojoj osnovi, bio on Hrvat ili što mu drago, bio on EU činovnik ili predsjednik Svjetske banke, bio on politička ili tajkunska "elita", domaća ili svjetska...,
- Eeeeee pa da Hrvati vole sami sebe i svoje, gore nabrojene i još podosta njih bi stjerali u mp3.
Bez pardona! Sada i odmah!