Neovisni, ali ne i neutralni

Ovo sam počeo pisati kao komentar na komentar jedinohrvatska-e u dnevniku Što jest, a što nije Milanovićev posjet Bleiburgu

Riječ je dakle o tome, da je Milanović bio posjetio Srb, gdje je 27. srpnja obilježena 67. godišnjica ustanka srpskog naroda (te malog broja Hrvata - komunista) protiv NDH.

Nešto o ustanku od 27. srpnja 1941. napisao sam u komentaru uz navedeni članak, pa preporučam da pogledate, da neke stvari ne ponavljam.

Uobičajeno se iz konteksta tragičnih događaja i brojnih žrtava izdvaja samo ono, što ovoj ili onoj strani odgovara. I pri tome se pretjeruje i napuhuju brojke do apsurda. Prije dvije-tri godine skupljao sam, između ostaloga, podatke o selu Boričevac (sad sam malo prosurfao - ima novih aktivnosti, ne nekih novih podataka).

@jedinohrvatska piše:
najveći zločin je bio potpuno uništenje sela Borićevac (2200 stanovnika) na pravoslavnoga sv. Iliju 2. kolovoza 1941. gdje je svega nekolicina seljaka izbjegla smrt.

Brojka je besmislena - zanio si se u retorici. Sami Boričevčani navode, nedavno, 32 pobijenih. Drugi izvori i svjedoci navode između 10 i 70. Ostali su pobjegli.

Boričevac je bilo selo sa hrvatskom većinom, izolirano među srpskim selima u istočnoj Lici (kotar Donji Lapac). (Hrvati Bunjevci su tu naseljeni nakon što je taj kraj 1791. došao pod vlast Austrije) U okolici su se već u svibnju dogodili neki ustaški pohodi i pokolji, te prisilna iseljavanja u Srbiju, kao i zatvaranja i slanja u logore viđenijih Srba. 1-3. srpnja izvršeni su masovni pokolji u selima Suvaja, Osredci i Bubanj. Izvršitelji su bili većinom muslimani iz Kulen-Vakufa, udaljenog pet kilometara, koji su prišli ustašama. Na području kotara Donji Lapac ukupno je do početka ustanka 27. srpnja pobijeno oko 1000 Srba.

Danas se o ovim stvarima uopće ne govori, kao da se nikada nisu ni dogodili, kao da je sve to od početka do kraja srbokomunistička izmišljotina; ali nijedno ozbiljno historiografsko djelo nakon 1990. ništa bitno ne mijenja u poznatim činjenicama o ustaškim pokoljima. Bilo je pretjerivanja u nekim slučajevima, ali bitno ostaje: Vlasti NDH počinila su genocid.

U srpskoj emigrantskoj - četničkoj - literaturi navodi se da je od sredine srpnja mučeno i ubijeno, te bačeno u jamu Boričevac na stotine Srba. Navodi se da su 2. kolovoza, nakon što su "četnici" zauzeli Boričevac, iz jame čuli zapomaganje i pronašli dvojicu preživjelih, koji su u njoj preživjeli devet dana. (Nikola Plećaš Nitonja: Požar nad Krajinom, Chicago 1975). Tvrdi da su taj pokolj izvršili upravo Hrvati iz Boričevca. (On također tvrdi da su komunisti surađivali s ustašama u uništavanju srpskog naroda.)

Vjerojatno je ipak da je stvarno u pokolju i paljenju kuća sudjelovalo samo nekoliko Hrvata iz Boričevca; ali sigurno mnogo više u pljački koja je uslijedila. Ustaše su u Borićevcima organizirali svoje uporište, smjestivši tu jednu jedinicu (većinom ne mještani); međutim nije bila jaka - vjerojatno nekoliko desetaka ljudi. I druga izolirana hrvatska sela u srpskom okruženju bila su na isti način pretvorena u uporišta, i stradala kada su srpski ustanici postigli potrebnu snagu - npr. Španovica u Slavoniji. Ustaški pokušaj da osiguraju kontrolu područja sa srpskom većinom iz takvih preslabih uporišta bio je bezuman. Čim su se Srbi organizirali za ustanak, pomeli su ih lako.

Ostalo srpsko stanovništvo kotara Donji Lapac nakon toga je pobjeglo u šumu i boravilo u zbjegovima. Također su i seljani Boričevca spavali van svojih kuća, u obližnoj šumi. Komunisti te razni "građanski" lideri počeli su pripremati oružani ustanak (koliko je stvarno bila čija uloga, retrespektivno je teško reći), koji je i izbio 27. srpnja. Kad je izbio, osvetnički bijes obrušio se i na hrvatske civile - najveći je pokolj bio u Drvaru (preko 500 ljudi pobijeno - praktički svi Hrvati iz Drvara).

KPJ je od početka odlučno istupala protiv takve masovne odmazde. Iako se javno nije puno o tome govorilo, mnogo svjedočenja i dokumenata o tome bilo je objavljeno i bitne su se činjenice, barem u historiografiji, znale.

Npr. Gojko Polovina, na početku ustanka komesar ustaničkih odreda kotara Lapac (inače, zanimljivost: njegova žena Smilja bila je sestra Mike Tripala) piše u članku "Sjećanja na početni period narodnog ustanka u Lici godine 1941." (objavljeno u zborniku "Prva godina narodnooslobodilačkog rata na području Karlovca - Korduna - Gline - Like - Gorskog Kotara - Pokuplja i Žumberka", Karlovac 1971. - pretiskano kasnije u njegovoj knjizi "Svedočenje: Prva godina ustanka u Lici", Beograd 1988. - u kojoj je pak Polovina još koješta dodao, što prije nije smio reći - naravno, nije sigurno da su svi detalji točni), o pokolju oko 30 članova porodice Ivezići iz sela Brotinja (navode da je točan broj 38). "Još 27. jula poslije podne izdali smo posebno naređenje i apelovali na narod i bprce da se poštede i sačuvaju životi i imovina nekoliko hrvatskih porodica Ivezić (...)" (str. 785), međutim oni su bili pobijeni. To je "bilo ozbiljno upozorenje na opasnost od krvave osvete naših boraca nad nedužnim dijelom hrvatskog naroda u Boričevcu" (isto). Polovina navodi da su upravo želeći spriječiti pokolj odgodili napad na Boričevac do 2. kolovoza, da bi dali stanovništvu vremena da pobjegne. To se i dogodilo, ali tek 1. kolovoza navečer. Ustaše su pobjegli zajedno s narodom, dok su 2. kolovoza ujutro, kad su ustanici (tada su inače sebe zvali "gerilci", a ne "četnici" ili "partizani") napali, samo manje grupe domobrana pružile slab otpor.

Gotovo nitko od tada izbjeglih nije se vratio u svoje selo. Naseljeni su u Slavoniji - Bjelovar, Virovitica, Slavonski Brod... - koliko sam shvatio, naselile su ih tamo još vlasti NDH, i kasnije su ostali. Imanja im nisu nikad vraćena i povratak im nije dopušten. Tražili su povrat imovine još 1997., ali nije im oogućen. Udruga Ličana Župe Boričevac osnovana je 1998. sa sjedištem u Bjelovaru.

Polovina opisuje što se nakon toga dogodilo: masa neboračnkog stanovništva okolnih srpskih sela došla je za borcima, tražeći nešto od svoje, ranije opljačkane, imovine. "Mnogi su zaista ponešto i našli. Uzimajući svoje, mnogi su uzimali i tuđe. Nastalo je opće razvlačenje. (...) Za nepun sat Boričevac je bio u plamenu... Užasan je doživljaj biti komandant onima koji pale, razvlače, traže svoje i pljačkaju tuđe (...) te srpske mase, kojima smo mi komunisti u ime Partije stali na čelo (...) pod našom komandom pale to opustjelo hrvatsko selo, koje je stanovništvo napustilo na naš izričit zahtjev..." (str.787) On dalje opisuje mučne scene, kojima je bio svjedok, i svoje nemogućnosti da kontrolira izbezumljenu masu. Spominje da je slično bilo u Donjem Lapcu, pa onda još mnogo strašnije u Kulen Vakufu (u koji se sklonilo i mnogo izbjeglica iz Boričevca, a koji je napadnut 6. rujna).

Ubijanja ne spominje - no, upoređujući to sa nekim sjećanjima objavljenim nakon 1990., po svoj prilici se radi o autocenzuri - neke se zločine koji su se dogodili prikrivalo. Poneki domobran je možda poginuo u borbi - ostale žrtve bile su, kako navodi Josip Pavičić (pismo objavljeno u "Vjesniku" 8. ožujka 2001.), uglavnom starci koji se nisu dali iz svojih kuča.

Polovina navodi da se "znatan broj boraca" bio pridružio masi neboraca u pljački i paljenju "od kojih su neki poslije toga bili sjajni ne samo partizanski borci nego i politički i vojni rukovodioci, komandiri, komandanti. Nikad nisam niti hoću javno pomenuti njihova imena (...)" (str. 789) Kao jedan od tih spominje se Milan Žeželj, kasnije proglašen narodnim herojem, za kojeg optužnica koju je 1998. podnijela udruga "Hrvatski domobran" navodi da je početkom 1943. javno zaklao desetoricu zarobljenika na trgu u Sošicama.

Više drugih autora također piše o masovnim pokoljima, osvetama i osvetama za osvetu, koji su se događali tih mjeseci. "Osvete je u ovim dramatičnim ratnim danima i na pretek bilo. Dosta je krvi palo dok je razum nadvladao tugu i bol.“ (Milan Štikavac: "Krvavo lapačko ljeto", u: Ratna sećanja iz NOB II, Beograd 1981:616).

Također je do pokolja Hrvata došlo u Skender Vakufu. Partijsko vodstvo je smatralo da Gojko Polovina napravio razne pogreške i da snosi odgovornost za događaje u Boričevcu i Skender Vakufu (danas bismo rekli "po zapovjednoj odgovornosti"). O tome je koješta bilo pisano i "govorilo se" (ogovaralo valjda), kako piše Polovina 1971.. U knjizi iz 1988. piše da je bio izbačen iz partije, te da se čak spremala njegova likvidacija. Borba za vodstvo među ustanicima (koji se tijekom kolovoza počinju dijeliti na "četnike" i "partizane") bila je žestoka (pa je, po Polovini 1988, sam Marko Orešković pao kao žrtva tih borbi). Pružena mu je mogućnost da se u borbi rehabilitira, pa je primljen natrag u Partiju.

Pavičić vrlo selektivno citira Gojka Polovinu, a sve što je napadu prethodilo uopće ne spominje. Kao da je NDH bila idilična zemlja liberalne demokracije, a onda su se iznenada Srbi digli na ustanak i počeli ubijati Hrvate. To je danas uobičajen metod, koji i ovdje srećemo: napad se pripisuje "velikosrpskoj ideologiji kojom su Srbi bili zadojeni", da je napad izvršen "samo zato jer su u mjestu živjeli Hrvati" isl.. (Evo Josip Pavičić nedavno tako piše i u Večernjem listu.)

S druge strrane postoji srpska propaganda, po kojoj su se Hrvati, članovi KPJ, na čelu s Jakovom Blaževićem, podlo ubacili u vodstvo herojskog srpskog ustanka, s namjerom da ga razjedine i tako olakšaju posao ustašama da Srbe istrijebe. Tako npr. Mirko Rapaić u knjizi "Lička tragedija: Hrvatski zločini genocida nad srpskim narodom 1941 do 1945", Beograd, 1999.. Jakov Blažević, piše on, bio je dobar prijatelj sa Andrijom Artukovićem i radio po njegovim uputama, a Srbi-komunisti bili su izdajnici koji su se udružili s ustašama protiv svog naroda. I Rapaić jednako selektivno, samo u suprotnom pravcu, citira i tumači Gojka Polovinu. Nesretnog Polovinu cijepaju napola: Hrvati ga proglašavaju notornim četnikom, a Srbi - ustašom.

O gore spomenutoj Španovici je historiografija, zahvaljujući jednom preživjelom, Tonči Erjavcu, koji je popisao sudbine svih muškaraca koji su u njoj živjeli 1941, dobila izvrsnu knjigu koja detaljno opisuje što se dogodilo po modelu "mikrohistorije". Preporučujem svakome da je pročita - daje dobru sliku, što rat jeste. Pogledajte članak na wikipediji.

Zoran Oštrić, povjesničar