Neovisni, ali ne i neutralni

Posljednjih nekoliko dana na više sam se mjesta susreo sa različitim ocjenama najavljenog poteza Zorana Milanovića (i uže stranačke ekipe) – posjeta Bleiburgu. Moram priznati da su me te ocjene redom iznenađivale. Zbog toga u ovom dnevniku, želim napisati što, po mom mišljenju, taj najavljeni posjet jest, a što nije.

Krenimo od onoga što taj posjet nije.

Prvo, taj posjet nije pecanje desnih birača.

Na nekoliko mjesta (uglavnom na ideološkoj ljevici), Milanoviću se zamjerilo da posjetom Bleiburgu pokušava osvojiti dio desnog biračkog tijela, proglašavajući taj potez promašenim. I tu su u pravu – ukoliko bi se uistinu radilo o „pecanju glasova“ u desnom biračkom tijelu. Da bi se radilo na pridobivanju desnog biračkog tijela, osobe ili stranke moraju u dužem vremenskom periodu, u više istaknutih političkih situacija djelovati po toj liniji. Jedan posjet Bleiburgu to zasigurno ne može omogućiti.

Primjer takvog djelovanja je politička platforma Milana Bandića, koji već duže vrijeme deklarira političke pozicije i stavove bliske desnom biračkom korpusu, pa makar se ti stavovi kosili i sa politikom stranke kojoj pripada. Lako je navesti nekoliko medijski istaknutih primjera takvog ponašanja – organizacija koncerta Marka Perkovića Thompsona na glavnom zagrebačkom trgu, pozicija koju je zauzeo u vezi referenduma za ulazak Hrvatske u NATO savez ili pak stav prema pravu glasa „dijaspore“ na izborima u Hrvatskoj. No treba imati na umu da pored ovih medijski eksponiranih slučajeva, politiku Milana Bandića prate i mnogobrojni tihi politički projekti koji ciljaju prema desnom biračkom tijelu. U toj situaciji niji ni čudno da gradonačelnikove političke projekte u gradskoj skupštini „ruše“ pripadnici vlastite stranke, a da ga „spašavaju“ glasovi HDZovaca, baš kao što niti ne čudi odluka vrha HDZa da kao „kandidata“ za gradonačelnika grada Zagreba promoviraju totalnog anonimusa, od kojega nitko prije te nominacije, ali i nakon nje, nije čuo nitijedan politički stav ili poruku.

No i tu treba imati jednu stvar na umu – što se više peca u desnom ribnjaku, to se više gube lijeve ribe.

Nadalje, Milanovićev posjet Bleiburgu nije rehabilitacija ustaškog pokreta, niti povijesni revizionizam.

Upravo suprotno, baš je pozicija koju zauzimaju neke istaknute lijevo pozicionirane javne osobe, kao i predsjednik Mesić, svojevrstan revizionizam. Zašto? Zbog dva razloga.

Jedan je razlog taj što se negiranjem ili umanjivanjem partizanskih, ili možda točnije rečeno, komunističkih zločina na Bleiburgu (i križnom putu, čega je Bleiburg, de facto simbol) provodi povijesni revizionizam. Možda kao reakcija na izraženi proustaški revizionizam (koji je i danas prisutan kroz Thompsonove koncerte), možda kao reakcija na nacionalističku histeriju koja je bila dominantna prvih deset godina hrvatske samostalnosti, možda kao reakcija na napuhavanje broja žrtava Bleiburga i križnog puta, možda kao reakcija na sramotan odnos Crkve prema Jasenovcu.
U biti – svejedno. Bio on opravdan ili ne, imao konkretan povod ili ne, svojevrstan revizionizam komunističkih zločna – izjavama da dvije (nevine) žrtve nisu iste – nema opravdanja, ali niti ne donosi dugoročni politički i društveni napredak. Bez sumnje su mnogi među nastradalima na Bleiburgu bili krivi, i to za zločine najgore vrste, no to opet ne opravdava niti jedan jedini zločin nad nevinim pojedincima, kojih je zasigurno bilo.

Drugi je razlog što se umanjivanjem ili negiranjem zločina na Bleiburgu negira sama srž demokratskog društvenog uređenja – pravna država. Pogubljenja na Bleiburgu i križnom putu obavljana su na prijekim sudovima, ili bez ikakvog suđenja. Naravno da je argumentacija kako su „nevini svi oni kojima nije dokazana krivica“ u ovom slučaju promašena, budući su po istoj logici nevini i Milošević, Hitler i Staljin (ni jednom, naime, zločini nisu pravomoćno dokazani). No opet, socijal-demokracija ne postoji bez demokracije, a demokracija u svojoj srži sadrži pravnu državu. I to ne „pravnu državu“ kao ironičan komentar pojedinih hrvatskih političara, zasnovan na faktičnom nefunkcioniranju hrvatskog pravnog sustava, nego istinsku pravnu državu koja isključuje generaliziranu, kolektivnu ili „odokativnu“ procjenu krivnje kakava se na Bleiburgu (i križnom putu) provodila, a kakva se i danas provodi generaliziranim ocjenama o krivnji tada stradalih. Pogotovo kada se u obzir uzme da je „presuda“ u tim slučajevima često bila smrtna kazna – dakle, presuda koja se ni na koji način kasnije ne može revidirati. Ljudski život je prevrijedan da bi ovisio o trenutnom hiru pojedinca.

Baš zbog toga Hrvatska, kao i Europska unija, neprimjenjivanje smrtne kazne njeguje kao civilizacijski doseg humanog društva. I baš zbog toga su organizirana i neorganizirana pogubljenja po kratkom postupku provedena na Bleiburgu i križnom putu povijesna sramota i šteta učinjena antifašističkom pokretu na ovim područjima. Svaki krivac i krvolok smaknut na prijekim sudovima, ili čak i bez njih, trajno je propuštena prilika za pravnu i pravičnu osudu, a svaka je nevina osoba smaknuta na taj način trajna mrlja s kojom se treba suočiti i kao takvu je osuditi.

Na kraju, taj posjet nije još jedan povratak u povijene teme.

Kao i kod druge točke, baš nasuprot. Milanovićev posjet Bleiburgu još je jedno stavljanje „točke na i“, te zatvaranje teme koja se predugo provlači kroz hrvatsko društvo, politiku i medijski prostor. Prepucavanja po ideološkim osnovama iz prve polovice prošlog stoljeća već predugo opterećuju ovu zemlju, i efektivno skreću pažnju javnosti sa puno važnijih tema – korupcije, pravosuđa i gospodarstva.

Tko uistinu plasira te teme i rasprave? Pa treba pogledati tko od takvih tema najviše profitira. U prvom redu to je HDZ koji je temu ustaško-partizanske bipolarizacije iskoristio do maksimuma kako bi u izbornoj kampanji maksimalno homogenizirao desno glasačko tijelo („glas za HSP je glas za povratak crvenih na vlast“), i pritom pažnju javnosti skrenuo sa mnogobrojnih korupcijskih afera.

Na drugom mjestu to je Stjepan Mesić. Iako cijenim odlučnost kojom je Mesić pristupio afirmaciji antifašizma kroz svoja dva mandata, pozicija koju zauzima svojim inaćenjem prema Crkvi (efektivno, dajući na taj način samoj Crkvi puno veći politički prostor i težinu) u potpunosti je definirala Mesićev politički sadržaj. Mesić je svoj suštinski politički sadržaj u potpunosti uskladio sa Sanaderom, dok pitanje antifašizma koristi kao političku temu par excellence – što ona nije. Pogotovo u današnje vrijeme, u kojemu Sanader proglašava Thompsonov koncert štetnim za nacionalne interese, Mesićeva poza je puka forma, koja opstaje na afirmaciji potrošenih i štetnih podjela.

Tu bi još trebalo dodati i IDS koji je u ovom predizbornom trenutku uočio prostor za demagoško djelovanje „koje ništa ne košta“, a sve ne bi li zadržao pozicije u lokalnoj vlasti pored sve jače rastućeg SDPa.

Što onda taj Milanovićev posjet Bleiburgu jest?

Pa vjerujem da sam i kroz objašnjavanje ovih negativnih definicija dao prilično jasnu sliku. Ako nisam, ponoviti ću: ovaj posjet je pokušaj da se stavi „točka na i“ na jedan dugotrajan i štetan smjer hrvatske politike. On je verifikacija i priznanje osnovnih načela demokracije – potrebe za pravnom državom, te je moralno gledano, poziv na objektivnu perspektivu prema svim nevinim žrtvama Drugog svjetskog rata. Relevantne okolnosti uvijek postoje, no one se mogu promatrati isključivo kao olakotne okolnosti pri osudi zločina, a nikako ne kao opravdanje.