pollitika Neovisni, ali ne i neutralni

Guverner HNB-a je u stvari napao medjunarodne financijske savjetnike, a publiku je strašio i ulaskom u Europsku Uniju!

Upozoravam cijenjeno čitateljstvo da mi se nije dalo ispravljati tipfelere i da sam tekst postao netom što sam ga napisao, iz duše.

Naslovnica Jutarnjeg lista objavljuje nalsov: Ekonomisti okrenuli ledja Mesiću. Vecernji piše Tajni dogovor Vlade i HNB-a. Tužno je koliko hrvatski novinari, od kojih neki ekonomsku politiku i Vladu prate desetljećima, pojma nemaju o čemu se zapravo radi u tobožnjoj raspravi Mesić-Sanader-Rohatinski. Govor guvernera objavljen je na internet stranici Hrvatske narodne banke pa bi bilo barem gradjanski pristojno, ako im ruinirana profesija ne postavlja više takve zahtjeve, da su ga pročitali. Ne čudi što dvije vodeće dnevne novine nisu postavile link na taj govor, jer bi onda morale komentirati izvor a ne svoje fikcije i utvare, prikaze što bi rekao onaj duhoviti reper.

Kako nitko nije zapazio da je Rohatinski najviše i najžešće napao savjete koji HNB-u dolaze iz inozemstva da se odrekne administrativnog reguliranja monetarnih i kreditnih aktivnosti i zamijeni ih tržišnima. Kako nitko nije zapazio da Rohatinski pomalo prepotentno tvrdi da su upravo ti «tržišni» meanizmi, sekuritizacija i na toj osnovi potaknuta kreditna aktivnost, uzrok trenutačnih kriznih teturanja u svijetu, a da Hrvatska ima amortizer protiv vanjskih šokova stvoren upravo administrativnim mjerama. Napad na svjetske financijske savjetnike je najznačajniji dio govora, a nikakvo prepucavanje s političarima. Pri tome je pitanje (koje ja ovdje neću diskutirati) koliko je taj napad teorijski opravdan, a koliko Rohatinskom za pravo daje hrvatska stvarnost.

U originalnom govoru (objavljenom na HNB-u) naravno nema rečenice koja je poslužila kao trigger za senzaciju. Ona glasi: «Političari i njihovi ekonomski savjetnici koji postavljaju pitanje zašto ne depreciramo tečaj i što radi HNB pokazuju duboko nerazumijevanje problema.” A govor je završio riječima: “Blago populistima, njihovo je kraljevstvo nebesko, mi ostali osuđeni smo na to da objema nogama stojimo na zemlji.”

Rečenice su se mogle čuti na televiziji, jer Šprajc ima smisla za zabavu, a u izvještaju u Večernjem prenijela ju je i Ljubica Gatarić, koja je i ostalim dijelom teksta pokazala svoju rijetku inteligenciju i sposobnost da ulovi više-manje sve bitne točke u ograničenom prostoru dnevnog lista namijenjenog širokoj publici. Drugi novinari, bože sačuvaj, barem kad je o ovom slučaju riječ.

Jedna stvar je jasna: dvjema rečenicama koje je izgovorio na mjestu dogadjaja a nema ih u pripremljenom govoru i objavljenom na stranicama HNB-a Rohatinski je ciljao direktno na Dubravka Radoševića, Mesićevog ekonomskog savjetnika. Mora da ga je baš nešto ondje, na Konferenciji tržišta novca u Opatiji, iživciralo, da mu konačno direktno kaže nek mu se skine. Smiješan je i dupli pas kojim je dodatno otpisao Radoševića. Kad je Mesićev savjetnik prosvjedovao da se tako ne razgovara s predsjednikom države i da se oni (Mesić i Radošević) nikad nisu zauzimali za deprecijaciju, Rohatinski je uzvrati da se onda te rečenice na njih i ne odnose. Šta se javljaju. I tu je kraj svakom osobnom prepucavanju.

Medjutim, po svemu ostalom što je Rohatinski rekao kudikamo je bliži tzv. “katastrofičarskom” vidjenju situacije nego tvrdnjama da je dosadašnja sadašnja i ekonomska politika posljednjih petnaestak godina niz epohalnih uspjeha.

Prije svega, Roha je ponovo notirao koliki je hrvatski vanjski dug (87 posto BDP-a) te da ove godine na naplatu dolazi na naplatu nešto više od 8 milijardi eura što glavnice što kamata. Takodjer je ustanovio da nema prostora za smanjivanje deficita tekućeg računa, da će dakle vanjski dug I dalje rasti.

Ako se već o tečaju raspravlja, onda je pitanje je li taj visoki vanjski dug, zbog kojeg je Hrvatska ranjiva na ekonomska kretanja u inozemstvu posljedica krive tečajne I ukupne ekonomske politike posljednjih petnaest godina ili ukupnih globalizacijskih prilika u svijetu.

Iako lavira, pa prihvaća doba globalizacije financijskih tokova kao dano, Roha je, po svemu izrečenom u govoru, ipak bliži ovom drugom shvaćanju, da se ekonomska politika mogla voditi drukčije, da Hrvatska bude manje izložena vanjskim šokovima I manje prisiljena primjenjivati rigidne mjere kako bi se od njih zaštitila.

To ne znači nužno da je monetarna stabilizacija iz 1993/4 godine bila provedena pogrešno (u njezinoj je pripremi sudjelovao I sadašnji guverner), nego da ju nisu slijedili drugi adekvatni potezi.
Na svoj aluzivan I kriptičan način, on po stoti put iznosi konstrukciju prema kojoj vanjski dug na žalost ide u potrošnju I uvoz, da utječe na eksplozivan rast cijena nekretnina I dionica, a da nije kanaliziran u produktivne investicije. Značajan razlog što je tome tako Rohatinski vidi u činjenici da su sve hrvatske banke, kroz koje kapital ulazi u zemlju, dio inozemnih financijskih konglomerata. Činjenica je medjutim da Velimir Šonje, dakle još jedan ekonomist koji je “stvorio” današnji tečaj kune prema euru, analizom ustvrdjuje da se inozemna akumulacija angažirana u Hrvatskoj koristi izrazito neefikasno (Vidi Šonjinu analizu na stranicama Hrvatske uduge banaka).

Ali, čak I da je vanjski dug rezultat krive dosadašnje ekonomske politike, čak I da je zaduživanje moglo biti sporije, to ne znači da se problem ranjivosti može smanjiti deprecijacijom kune. Vjerojatnije je da bi se deprecijacijom problem povećao. Naprosto, logika, uzročno-posljedična veza tu ne funkcionira jednako. Kako je nedavno duhovito primijetio Paul Krugman, to bi bilo kao da netko zgazi čovjeka pa - da popravi stvar - ubaci u rikverc I preko zgaženog prijedje još jednom. Mlijeko je proliveno, pasta iz tube istisnuta, I nema natrag (siguran sam da im još narodnih poslovica I prigodnih metafora koje opisuju kako se vrijeme ne može vratiti a I fizika s time uglavnom računa).

Ali, ako deprecijacija nije rješenje to ne znači da problema nema. Dapače, Rohatinski nekoliko puta u svojem govoru ističe da je Hrvatska ranjiva, ranjiva, ranjiva.
Prvi citat, s početka govora: “HNB već više godina ističe visoke rizike kojima je hrvatska ekonomija izložena u globaliziranom financijskom sustavu.”
Drugi citat, pri kraju govora: “Visok deficit platne bilance I inozemni dug indikatori su, naime, naše trajne ranjivosti na promjene I poremećaje u globalnim financijskim tokovima.”

Na prvi pogled Rohatinski je čisti “katastrofičar”. Da nije, I po čemu nije, vidjet će se poslije.
O tome medjutim hoćemo li ostati ranjivi odlučuju, kaže guverner, Hrvati, naši gradjani, naša poduzeća I naša država I njezina ekonomska politika.
Sam Rohatinski je svakako bio tvrdoglav I sad trijumfira. Sasvim donedavno su ga I iz vlade I iz banaka I medjunarodnih financijskih institucija napadali da se neumjereno koristi svojim zakonskim mogućnostima da bankama uzme grdnu lovu kad je unose u zemlju, a sad kad vladi bude trebalo da se zaduži on će dio tih rezervi prepustiti domaćim bankama da ih posude vladi, da se ona ne mora izlagati na medjunarodnom financijskom tržištu. Time će, misli guverner, upravo njegovim zauzimanjem Hrvatska manje bolno proći kroz svjetske ekonomske turbulencije. To je, naravno, još uvijek samo “manje bolno” a ne bezbolno. I tu je kraj ekonomske analize koju je ponudio Rohatinski.

Postoji I ona ekonomistička (stručna, znanstvena), zatim politička I društvena poruka. Zahtjeve za deprecijacijom otpilio je grubim riječima. Istim je udarcem I ovaj put odradio banalno petnaestogodišnje medijsko šokiranje gradjana o tome kako slijedi devalvacija I krah. To je kao plivanje kroz prljavu vodu. Glupo je I čovjek bi od dokazivanja koliko je to blesavo već odustao da istovremeno to mdijsko paničarenje ne utječe na ponašanje gradjana. Bojeći se devalvacije naravno da štede u eurima, a što je više tome tako to je Rohatinskom teže promijeniti tečajnu politiku.
tako najveći zagovornici fleksibilnog tečaja rade protiv njega.
Ljudi su pak u posljednje vrijeme posebno osjetljivi zbog inflacije za koju se Rohatinski može samo nadati da će ostati pod kontrolom.

Vjerojatno I sam zna da svoje projekcije kretanja cijena I gospodarskog rasta može napisati u pijesku. I da na njih, koliko god to bilo teško priznati, ima neznatan utjecaj, ako ikakav.

Političku I društvenu poruku iz Rohinog govora ću objasniti služeći se mojom omiljenom metom, Miltonom Friedmanom. Ovaj put riječ je o tezama iz njegovog programatskog teksta Metodologija pozitivne ekonomike. Ondje Friedman zagovara dva načela ekonomske znanosti: svrha joj je predvidjanje budućih ekonomskih zbivanja I pri tome to valja činiti na što jednostaviji način. Friedman je idealni katastrofičar.

Katastrofičari nisu nikad u krivu. Zapravo, oni su praktički uvijek u pravu. Oni uvijek I neprestano navješćuju dolazak ekonomskog sloma a taj slom gotovo uvijek I dodje. Ako I ne dodje, katastrofičarima ostaje uvijek tvrdnja da će doći. Ako je dakle riječ o tome da ekonomska znanost treba predvidjati buduće dogadjaje, ništa lakše, samo treba predvidjati slom. Jednostzavnim objašnjenjima pri tome nitko nije skloniji nego katastrofičari. Njima je Friedman još po jednoj stvari vrlo sličan – sklonosti medijskim prenaglašavanjima. Kad medjutim treba analizirati posljedice neke složenije ekonomske odluke, ni Friedmanu ni katastrofičarima nije lako. Robert Mundel tako svjedoči da je Friedman potpuno krivo predvidio posljedice tzv. Reaganomike, to jest odluke Paula Volckera, tadašnjeg guvernera američkih Federalnih rezervi da podigne kamatne stope. Friedman je tvrdio da će se novac sliti u fondove (što se I dogodilo) te da će to izazvati povratak inflacije (puno novca – inflacija) što se nije dogodilo. Kako bi rekao Robert Solow: “Friedman u svemu vidi ponudu novca. Ja u svemu vidim sex ali to držim dalje od mojih studija.”

Ne mogavši odoljeti da još jednom podlaktim na Friedmana, vraćam se Rohatinskom. On svakako nije Friedmanovac u smislu monetarist, barem nije više, jer se već na samom početku svog govora distancira od neoklasične ekonomke prema kojoj je uloga centralne banke u upravljanju ponudom novca, cijenama, kamatnima stopama I tečajem. Nova je ulpoga centralne banke u globaliziranoj ekonomiju u utjecaju na ulaz I izlaz kapitala iz zemlje.

Medjutim nije Friedmanovac ni po tome što ne pojednostavljuje a ni po tome što ne predvidja. Ništa lakše od predvidjanja. Ako I kada razmišlja o budućim ekonomskim zbivanjima Roha računa I kako na njih utjecati. Upravo to on zahtijeva od Vlade, gradjana I poduzeća. Izvolite, kaže Roha, preuzeti odgovornost na sebe.
To je zapravo najoštrija kritika koju je guverner uputio hrvatskoj vladi. Dosta priče kako kod nas nije gore nego li je u svijetu a do jučer se spikalo kako je kod nas super, ne gledajući da je to posljedica upravo činjenice da je zadnjih petnaestak godina zajedno s cijelim svijetom I naše bliže okruženje zabilježilo ekstrmne stope rasta. Stvar je u tome da kad svijetu krene nizbrdo, u nas ipak bude nekako. A o tome ispada da se brine samo Rohatinski.
Pa je tako na kraju svog govora objasnio kako će ga Europska unija natjerati da promijeni svoj dosadašnji administrativni način vodjenja monetarne politike (dakle birokratski, državno-intervencionistički, zamalo pa centralno planski), a onda će ekipa koja od Europske Unije očekuje med I mlijeko ostati bez njegove zaštite – na brisanom prostoru. OK, Roha se malo ufurao u Supermana I strogog oca a I katastrofičara, al nije mu za zamjerit.
E, dakle, to je otprilike Roha rekao u Opatiji, a to kaj je ekipa protumačila, to je kao kad teta u vrtiću nabaci djeci neku foru da se malo odmori od odgoja, a oni se krevelje jer misle da ih teta voli. Pa I voli ih, šta će, njeni su, al opet bi nekako da dobije stariju grupu.