pollitika Neovisni, ali ne i neutralni

Ukidanje prava glasa onima koji imaju hrvatsko državljanstvo, ali ne žive u Hrvatskoj, nisu ovdje porezni obveznici i zakoni doneseni u Saboru i odluke Vlade de facto se na njih ne odnose, mnogima je zvučalo kao atraktivno političko obećanje / Nikome nije moguće bez razloga oduzeti državljanstvo, a netoleriranje dvojnoga državljanstva može imati krajnje nepoželjne posljedice – novi val «etničkog inženjerstva» / Za pretpostaviti je da će izlazak na izbore u BiH zbog ove retorike biti bitno viši nego na izborima 2003., pa će broj mandata na osnovi nefiksne kvote u izbornoj jedinici za «dijasporu» biti veći od četiri, koliko ih je HDZ u toj jedinici osvojio 2003 / Slično je i s pitanjem vjeronauka u školi. Položaj Katoličke crkve u školskom sustavu, ali i drugim javnim ustanovama, bitno narušava načelo sekularizma – odvojenosti Crkve od države / Predizborno vrijeme povišenoga adrenalina, naravno, nije ni najmanje prikladno za racionalnu raspravu o tome, a još je neprimjerenije nuđenje «lakih» prijekih rješenja za vrijeme «kad mi dođemo na vlast».
U ovoj je izbornoj kampanji svakome tko poznaje politički sustav ne jednom postalo očito kako u mnogim stvarima za Hrvatsku jednostavno nema dobrih rješenja. Političari su, pak, skloni tvrditi da postoje jednostavna rješenja, da odluke što ih oni zagovaraju neće izazvati nikakve nepoželjne popratne pojave i kako su potrebne samo hrabrost i odlučnost da se postupi po njihovu.

Ušičarenje na glasovima oko problema bez dobrog rješenja
Prvi očiti primjer situacije u kojoj nema dobra rješenja, a politika nas je uvjeravala kako je ono na dlanu i da je potrebno samo da se upravo njegovoj opciji osigura parlamentarna većina, bilo je obećanje Zorana Milanovića kako će nakon dolaska na vlast spriječiti buduću situaciju, kakva bi nam se mogla dogoditi nakon ovih izbora, i to da glasovi iz «dijaspore» odluče tko će biti politička većina u Hrvatskoj. Ukidanje prava glasa onima koji, doduše, imaju hrvatsko državljanstvo, ali ne žive u Hrvatskoj, nisu ovdje porezni obveznici i (što je još važnije) zakoni doneseni u Saboru i odluke Vlade de facto se na njih ne odnose, mnogima je zvučalo kao atraktivno političko obećanje.
Nažalost, to je situacija u kojoj dobrog rješenja jednostavno nema. Uistinu je nelogično da o sastavu Sabora odlučuju oni na koje se njegove odluke ne odnose, a pogotovo to da oni koji ni na koji način nisu porezni platiše u Hrvatskoj (niti na osnovi poreza na dohodak, niti poreza na potrošnju) polažu pravo na odabir zakonodavne i izvršne vlasti u zemlji. Međutim, pravo glasa proizlazi iz državljanstva, a ne iz podnošenja poreznoga i drugih tereta što ih vlast zadaje državljanima.
Problem je u tome što je devedesetih Hrvatska bila definirana suprotno načelima liberalne demokracije. Jedno od temeljnih načela – the state is the nation – govori i o tome da su granice države ujedno i granice nacije u političkom smislu (bez obzira na drukčije definirane etničke granice). Tuđmanov je režim politički narod svjesno «prelio» preko granica susjedne Bosne i Hercegovine, naravno, ne i bez krajnih misli pritom. Danas je, međutim, ex post nemoguće ukloniti posljedice pogrešne politike. Nikome nije moguće bez razloga oduzeti državljanstvo, a eventualna odluka o netoleriranju dvojnoga državljanstva mogla bi imati krajnje nepoželjne posljedice – umjesto definiranja političkih granica prema susjednoj državi, moglo bi se dogoditi da ta odluka inicira novi val «etničkog inženjerstva». Naime, moguće je da bi takva odluka dovela do toga da znatan dio bosansko-hercegovačkih državljana hrvatske nacionalnosti, ako bi bili prisiljeni birati jedno od dvaju državljanstava, «optira» za Hrvatsku. Socijalni i politički troškovi takve odluke u Hrvatskoj bi bili ogromni, a utjecaj na mogućnost konsolidacije samoodržive demokratske BiH katastrofalan. Najmanje je zlo, dakle, u ovakvoj situaciji podnositi postojeće rješenje, kako god ono bilo nevaljalo.

Narušavanje sekularnosti je hrvatska međunarodna obaveza
I naposljetku, populističko obećanje da će se uraditi nešto - što s pozicije ustavnoga prava nije moguće - dvostruko je štetno. S jedne strane kratkoročno homogenizira dvije političke skupine jednu nasuprot drugoj i podiže tenzije i isključivost u kampanji. Predlagaču koncepta, doduše, možda kratkoročno diže popularnost u dijelu biračkoga tijela, ali protiv takve politike mobilizira drugi dio biračkoga tijela. Valja, naime, pretpostaviti da će izlazak na izbore u BiH zbog ove retorike biti bitno viši nego na izborima 2003., pa će broj mandata (na osnovi nefiksne kvote kojom se on izračunava u posebnoj izbornoj jedinici za «dijasporu») biti veći od četiri, koliko ih je HDZ u toj jedinici osvojio 2003. Druga bi se šteta mogla dogoditi u slučaju da SDP osvoji parlamentarnu većinu, a nakon izbora, suočen s ustavnom realnošću, odustane od svoga obećanja. Populistički se političari razlikuju od demokratskih po tome što demokrati u kampanji obećavaju samo ono za što znaju da mogu ostvariti i kako, a populisti i ono za što znaju da je neostvarivo. Populizam je u Hrvatskoj bio u «defenzivi», pa je šteta obnavljati ga i to na onoj strani političke arene koja u prijašnjim mandatima nije bolovala od populističkih zaraznih bolesti.
Slična je stvar s pitanjem vjeronauka u školi. Sekularizam je jedno od načela definiranih hrvatskim Ustavom. Nasljeđe nesretnih devedesetih, međutim, bitno je ugrozilo principe sekularne države, a skup ugovora sklopljenih između Hrvatske i Svete stolice (današnja inačica Konkordata) to je narušavanje sekularnoga karaktera Hrvatske pretvorio u međunarodnu obvezu. Međunarodni ugovori, nakon što su ratificirani u Saboru, postaju ne samo dijelom hrvatskoga zakonodavnog poretka nego su i «viši» od njega. Zakone je moguće mijenjati parlamentarnom većinom, a puka parlamentarna većina ne znači ništa kad je u pitanju promjena onih zakona koji u domaćem poretku primjenjuju obveze iz međunarodnih ugovora.

I pitanje crkve se treba otvoriti, ali ne u predizborno adrenalizirano vrijeme
Način na koji se u hrvatskom zakonodavnom poretku tretira Katolička crkva sporan je s dva aspekta. S jedne strane položaj Katoličke crkve u školskom sustavu, ali i drugim javnim ustanovama, bitno narušava načelo sekularizma – odvojenosti Crkve od države. S druge je strane ozbiljno narušeno i drugo ustavno načelo - načelo ravnopravnosti svih konfesija i vjerskih zajednica. Argument kako je «Hrvatska najkatoličkija europska država» nema nikakve vrijednosti u obrani ovakva stanja. Crkve su, naime, institucije civilnoga društva, a prema načelima civilnoga društva broj pripadnika neke organizacije ne igra nikakvu ulogu u legitimiranju njene pozicije. Za razliku od političkog legitimiteta, koji je «težak» upravo onoliko koliko neka opcija glasova može skupiti na izborima, dakle, o tome kakva joj je potpora u političkom tijelu, civilno-društveni legitimitet nije «vertikalan» već «horizontalan» - svaki interes što se izražava u civilnom društvu vrijedi jednako, i to bez obzira koliko ga građana zastupa.
Pitanje zakonskog statusa Katoličke crkve morat će se jednoga dana otvoriti, i to na pitanjima zaštite načela sekularne države, ali i ravnopravnosti Crkava i vjerskih zajednica. Predizborno vrijeme povišenoga adrenalina, naravno, nije ni najmanje prikladno za racionalnu raspravu o tome, a još je neprimjerenije nuđenje «lakih» prijekih rješenja za vrijeme «kad mi dođemo na vlast». Krajnje je vrijeme je da Hrvatska preraste takav jeftini politički populizam.