Stefan Zweig ubio se prije 70 godina ili - o čitanju i knjizi

• Dnevnik Ljubo Ruben Weiss - Uto, 01/05/2012 - 01:52
• Glasujte
  26 Up Down
• Komentari 88 dodaj komentar

Prije nego prijeđem na glavnu temu dnevnika – preporuka za čitanje mog omiljenog pisca Stefana Zweiga – vjerujem da je dobro dati nekoliko uvodnih napomena.
KRIZA HRVATSKE KNJIGE
U nas se, u Hrvatskoj, malo čitalo oduvijek, ali tako malo kao danas, vjerojatno nikada. S vremena na vrijeme vrisnu izdavači i oni koji se bave knjigama, kao i ovih tjedana kada su upozorili, pored ostalog, na činjenicu da su naklade današnjih novih knjiga u Hrvatskoj na razini naklada u vrijeme - Ljudevita Gaja ( 1809 – 1872., ilirac, književnik, novinar, jezikoslovac koji je imao i vlastitu tiskaru ).Članovi Knjižnog bloka – Inicijative za knjigu, zajedno sa supotpisanim predstavnicima 26 nakladničkih kuća, su povodom alarmantnog stanja u knjižnom sektoru u Hrvatskoj, stručnoj javnosti uputili otvoreno pismo. Među adresatima navedeni su vijeće i članovi Zajednice nakladnika i knjižara HGK, Ministarstvo kulture, Ministarstvo znanosti, obrazovanja i sporta,…koje se upozorava kako je knjiga u Hrvatskoj u dubokoj krizi, ističući kako su svi sudionici u lancu knjige – autori, prevoditelji, nakladnici, knjižari i knjižnice - dovedeni do situacije u kojoj je daljnja proizvodnja knjige stavljena pod znak pitanja. "U cilju zaštite branše i svih dionika u tzv. lancu knjige smatramo da je potrebno hitno dogovoriti niz mjera da se zaštiti veliki broj radnih mjesta, jer oko 13.000 ljudi izravno ili neizravno živi od knjige, a riječ je i o jednoj od najvažnijih kulturnih industrija", navode iz Knjižnog bloka.

Prisjetilo me to na vrijeme moje knjižare - antikvarijata u Beču (1993 – 2005.) kada sam se bavio knjigama, živeći od tog posla, uvozeći knjige s prostora bivše Jugoslavije, posebno iz Hrvatske, i prodajući ih onima koji su znali naše jezike, slavističkim bibliotekama i Austriji i šire, posebno pak Gradskoj biblioteci Beča. Kako baš posao s prodajom knjiga nije cvjetao, dosjetio sam se da dio knjiga čini posudbena biblioteka i onima koji nisu bili u mogućnosti kupiti knjige, knjige sam i posuđivao. Čitanje držim užitkom, i žao mi je, kada danas još čitajući, zaključim kako sve manje ljudi, opsjednuti Netom i koječim drugim, čita, kako se uz izliku nedostatka vremena, preskače bogata riznica misli čovječanstva, često pomišljam koliko će ovih mjeseci objavljenih knjiga u nas i u svijetu, ostati nepročitano….???
Dolazile su u Beču i izbjeglice, kratile vrijeme dok se ne snađu, uz štivo koje sam im preporučivao. Kako sam do otvaranja knjižare – antikvarijata puno kupovao knjige, čitao, ponešto i pisao i objavljivao, nije mi bilo teško od pročitanoga nešto nabaviti i preporučivati za čitanje. Došao sam na taj način do zanimljivih poznanstava, posebno pak naslušao se raznih životnih priča protjeranih ljudi, bjegunaca od rata, pacifista, dezertera, onih koji rat na prostoru ex-Jugoslavije nisu smatrali „svojim“. S nekima od tih osoba do danas sam u kontaktu – jedan od njih je prijatelj V. pristigao s obitelji u Beč iz Bosanske Posavine, čovjek koji kaže da su mu preporučene i pročitane knjige - spasile život!
STEFAN ZWEIG I NJEGOVA MAJKA
Jedna od knjiga koja mu je promijenila skromni izbjeglički život, koji je bio više svakodnevna briga nego normalan rad i život, bila je „Iskra života“ Remarqa. Moj prijatelj V., inženjer strojarstva, ali zaposlen kao taksist i žena mu, medicinska sestra, nosili su s mukom, posrćući i dižući se, razdoblje života u velegradskoj sredini i tuđini. Kako je i meni kao knjižaru trebao oslonac u knjigama, čitao sam noću, počesto na njemačkom jeziku, moje omiljene pisce, najčešće one od ranije s tim da sam dobio priliku čitati i one naslove koji nisu bili prevedeni ili pak, i prevedene ranije, sve u originalu. Izabranim naslovima htio sam prijatelju V. pokazati koje patnje su prošli Židovi, pa se ipak nisu predali, a onda sam mu preporučivao jednostavno kvalitetnu literaturu. Tako sam se vratio Stefanu Zweigu (rođen je u Beču 1881.u obitelji industrijalca), piscu koji me oduvijek fascinirao sjajnim novelama, a koji se na psihološki način bavio odnosima žena i muškaraca, osobito psihologijom žena, ali i drugim, često povijesnim temama. Zweig je opisao besprijekorno biografije znamenitih ljudi, a sam je imao osobnu, tragičnu sudbinu protjeranog austrijskog Židova.
Otkrio sam tako njegovu autobiografsku knjigu „Die Welt von Gestern“, Erinnerungen eines Europaers“, prvo izdanje 1942. („Svijet od jučer, sjećanje jednog Evropljanina“ ), potresno svjedočanstvo (ne)prilika ljudi, sjećanje na građanski život između dva svjetska rata, prisjećanje na Beč, dolazak nacizma, opise drastičnog antisemitizma koji je pred II svjetski rat zahvatio Austriju. Danas, 2012., malo čitatelja zna tko je bio Stefan Zweig, ne znam koliko je zastupljen u školskoj lektiri, koliko ga mladi naraštaji čitaju? Sjećam se dobro pasusa u „Die Welt von Gestern“ gdje opisuje posjet majci u Beč, iz Londona ili Salzburga gdje je desetljećima stolovao kao jedan od pet najpopularnijih pisaca između dva svjetska rata. Pred dolazak Hitlera u Austriju Zweig je već jednom nogom bio u inozemstvu, nadao se da će možda staru i bolesnu majku uspjeti izvući iz Beča. I tada se suočava s naoko banalnom činjenicom: stara i bolesna žena nije odustajala od svog dnevnog rituala – kratke šetnje… Ali, već slaba i iznemogla nakon pet ili deset minuta morala je sjesti na klupu - i samo osam dana od „Anschlussa“ Austrije Njemačkoj važila je naredba u Beču kojom je Židovima zabranjeno sjedenje na klupi u javnom prostoru…Meni šašavom šezdesetak godina kasnije učinila se jedna klupa na Karl Lueger Ringu kao eto ona na koju je htjela sjesti Zweigova majka, pred Holokaust, ali nije smjela, ne znam zašto ta određena klupa…?? Možda i stoga što se ta klupa nalazila na dijelu Ringa, kružne ulice oko središta Beča, koja je u jednom dijelu dobila naziv po bečkom gradonačelniku (1844 – 1910), poznatom između ostalog po antisemitizmu (usput, čitam kako je ovih dana taj dio Ringa preimenovan u „Universitaetsring“, upravo stoga da svojim nazivom ne podsjeća na preteču notornog antisemitizma…) Taj bečki gradonačelnik, inače osnivač i Kršćansko-socijalne stranke, bio je uzor i idol samog Hitlera koji je pokušavao u Beču upisati se na Likovnu akademiju…
TKO JE ZAPRAVO BIO STEFAN ZWEIG?
Prošle godine, dakle, moglo se obilježiti u Hrvatskoj 100 godina od rođenja Stefana Zweiga koji skončao život u Pétropolisu kraj Ria de Janeira, 23. veljače 1942.), dakle,prošlo je koji mjesec više od 70 godina od njegove tragične smrti. Uzalud ćete tražiti na hrvatskoj Wikipediji puno podataka o njemu: "svjetski poznat je postao po svojim stilistički briljantno psihologijski analiziranim esejima, novelama, biografijama i romanima. Godine 1938. emigrirao je prvo u Veliku Britaniju, a zatim u Brazil, gdje je počinio samoubojstvo.Neka djela mu je na hrvatski preveo Jozo Mršić. " Zatim slijedi nabrajanje poznatijih djela: "Triumf i tragika Erazma Rotterdamskog" (Triumph und Tragik des Erasmus von Rotterdam, 1934.),"Žarka tajna" (Brennendes Geheimnis, 1911.),"Šahovska novela" (Schachnovelle, 1941.),"Zvjezdani sati čovječanstva " (Sternstunden der Menschheit, 1927.), "Nestrpljivo srce" (Ungeduld des Herzens, 1938.) "Fouche" (Joseph Fouché, 1930.), "Maria Stuart" (Maria Stuart, 1935.)
I to je sve, o piscu za kojeg držim da je genijalan, i kao mnogi genijalni pisci u vremenu primitivnih hrvatskih tajkuna i nekulture, podosta zaboravljen. Već 1936. njegove su knjige zabranjene za prodaju i našle su se na lomačama nacista koji su spaljivali knjige nepoćudnih autora. Godine 1940. definitivno je napustio Austriju nastanio se u Velikoj Britaniji čije je uzeo državljanstvo te još dvije godine lutao svijetom: USA, Bolivija, Urugvaj, Brazil. Daleko od Beča i Slazburga digao je ruku na sebe, počinio grijeh koji židovstvo, ali i druge religije smatraju zamalo neoprostivim. sam si je odredio dužinu životne staze. Učinila je to istovremeno i njegova tadašnja supruga, i gledati ih mrtve i zagrljene na postelji (postoji i takva fotografija) jezivo je.
I još nešto osobno: kako popisujem knjige iz svoje biblioteke nazvane JUDAICA (deset primjeraka mi je dnevna norma) uzimam knjige s raznih polica i iz kartonskih kutija te sam naišao na „Pismo nepoznate žene“, Stefana Zweiga, zbirku njegovih novela (Zora, Zagreb, 1965.) Ovu bravuroznu zbirku novela čitao sam još ranije, no kako kaže jedna poslovica, - pročitati knjigu je kao sresti dobrog prijatelja, a pročitati je ponovo, isto je kao ponovo sresti dobrog prijatelja, - uzeo sam je čitati, kasno u noći, i nisam je ispustio iz ruke dok nije pročitano 38 stranica!
DVA GENIJALNA ČOVJEKA I PONIRANJE U LJUDSKU PSIHU
Ne volim da mi netko prepričava novele, romane, filmove… Reći ću vam samo da te neizvjesnosti, tog dramatičnog stupnjevanja radnje, te suptilne napetosti i poniranja u ljudsku psihu ne nalazim kod mnogo autora. Zweig je poznavao Sigmunda Freuda i vjerojatno je poniranje u psihu vezalo ta dva genijalna čovjeka – jedan je to radio na medicinski (psihijatrijski) način, drugi na literarni, obojica majstori zapažanja. Jer, i u noveli „Amok“, zatim „Dvadeset i četiri sata u životu jedne žene“, Slomljenu srcu – novelama koje slijede u knjizi, dolazi također do izražaja dar ovoga književnog umjetnika koji nam prikazuje likove s neobičnom živošću, plastično, zapažajući svaki pokret ruke, trzaje na licu, poglede…
Inače, znalci teme na spomen Stefana Zweiga, uskliknu: „Schachnovelle!“ (Novela o šahu) - riječ je o pripovijetki koja se nalazi zamalo u svim antologijama novela. U spomenutoj knjizi „Pismo nepoznate žene“ nema je, kao što nema novele „Buchmendel“ ( Mendel knjigoljubac). Ova zadnja,općinila me je kao knjižara, i mislim da je najbolje štivo ikada napisano o knjižarskom poslu.
Također, zanimljiv je hobi kojim je sam Zweig bio strastveno zaokupljen: zamalo sav višak novca ulagao je u sakupljenje autografa znamenitih osoba(kolekcionarstvo) okupio je na jednom mjestu vrijednu zbirku zapisa u kojima „zemaljski genij otjelovljuje momenat vječnosti“: originalne Leonardove tekstove i crteže, naredbu Napoleona vojsci, rukopis jednog Balzacovog romana, Nietscheove zapise, glazbene zapise, rjeđe od najrjeđih ( Bacha, Haendela, Brahmsa, Chopina, Schuberta…
Završit ću ovaj zapis riječima Ive Hergešića, dobrog znalca Zweigova djela:
„Umro je daleko od rodnoga Beča, daleko od svoje salcburške rezidencije, gdje je stolovao kao poklisar, opunomoćeni ministar srednjoevropskog duha, koji u svojoj kući prima književne izaslanike stranih zemalja. Umro je dragovoljno, u tuđini, koja njemu – velikom putniku i građaninu svijeta – nije mogla nadoknaditi zavičaj.“

• Dnevnik Ljubo Ruben Weiss - Uto, 01/05/2012 - 01:52
  
• Komentari 88
• 2456 čitanja
  Pošalji poruku autoru
  dodaj komentar