Neovisni, ali ne i neutralni

Mislim da se nepotrebno raspravlja o potencijalnim vrijednostima ili manjkavostima Milanovića - jer se radi ustvari o potencijalu koji se tek treba dokazati u praksi. Iako sam mislio ovo dati kao komentar na post kolege Mucke pod nazivom „Standardi SDP-a“, dajem ga kao samostalni post, jer će se u izbornoj kampanji gore spomenuti razlozi naveliko zlorabiti: Milanovića ne treba odbacivati niti hvaliti unaprijed nego tražiti. No, da Milanovićava pojava čak i u europskim razmjerima nije nikakav izuzetak treba pogledati biografije nekih nama dobro poznatih suvremenih političara:

Ja ne vidim nikakvog razloga zašto bi Hrvatska morala biti nekakav izuzetak, te primjenjivati neke strože kriterije od npr. Francuske, Belgije ili Velike Britanije.

1. Wilfried Martens:

Taj poznati i karizmatični belgijski i europski političar je postao predsjednik Katoličke stranke Belgije (mi to zovemo Pučka stranka) 1972 godine dakle kad je imao 36 godina. Premijerom Belgije je postao 1979 kad je imao 43 godine !!! Bio je nekoliko puta premijer Belgije, a sada je već 14 godina predsjednik Europske pučke stranke (i navodno veliki „prijatelj“ Sanadera - barem tako oni u HDZ-u misle). Ostalo pročitajte na linku.

2. Tony Blair:

Blair je rođen je 6. svibnja 1953 a postao je predsjednik Laburističke stranke 1994 godine – dakle u 41 godini!!! A Premijer velikog Britanskog Imperija 1997 godine ili u 44 godini. Što je sve napravio dobro se zna ali se može i pročitati na hrvatskoj i engleskoj Wikipediji. Član Laburističke stranke je postao odmah poslije diplomiranja 1975, ali karijeru mu nije bila baš previše uspješna. Prvu značajniju funkciju (Treasury spokesman) dobio je u 31 godini (1984). Cijelu karijeru možete pročitati na engleskoj Wikipediji, ali treba posebno istaknuti njegov inauguralni govor u Donjem Domu britanskog parlamenta 6 July 1983:
"Ja sam socijalist, ali ne kroz čitanje knjiga koje su možda zahvatile moju intelektualnu maštu, ili kroz nekakvo automatsko prihvaćanje tradicije, nego zato što u to vjerujem, zato što socijalizam korespondira najbliže egzistenciji zasnovanoj na razumu i moralu. Socijalizam smatram najboljim rješenjem za suradnju a ne konfrontaciju, za bratstvo a ne za strah, za jednakost"

3. Szarkozy:

Rođen je 28 siječnja 1955 godine, a postao je sa 22 godine savjetnik u pariškoj rubnoj gradu-općini Neuilly-sur-Seine, a potom i najmlađi gradonačelnik. 1988 godini, dakle u 33 godini je postao poslanik u Parlamentu, 1993 godine dakle u 38 godini je postao Ministar budžeta, ali mu je Chirac prekinuo karijeru radi nekih razmimoilaženja, no poslije reizbora ga je Chirac 2002 godine (u 47 godini) imenovao ministrom unutarnjih poslova.

Vjerojatno bi se našlo mnogo drugih sličnih primjera iz kojih bi vidljivo bilo da su karijere rasnih političara počinjale rano, dakle bez iskustva, ali su se morali dokazivali u praksi – jer politika je takva – u njoj morate biti kreativni a to se nema od koga učiti.

Ja sad ovdje ne bih uspoređivao karijere glavnih oponenata tj. Sanadera i Milanovića jer je to lako pronaći u medijima, osim što se može naglasiti da je Sanader rođen 1953, što mu nosi 55 godina i nije prestar za političara, ali ni Milanovićevih 14 godina manje ne predstavlja nikakvu manu, no može imati veliku prednost. Naime ni Sanader se nije mogao pohvaliti nikakvom briljantnom državničkom karijerom (od 1992 je nekoliko mjeseci bio Ministar znanosti (!?), poslije zamjenik Ministra Vanjskih poslova itd. predstojnik Tuđmanovog kabineta, da bi 1998 , dakle u 45 godini postao predsjednik HDZ-a (na osporavani način), da bi na izborima 2003 godine u 50 godini postao premijer.

Milanovića je vrlo rano također uvučen u Ministarstvo vanjskih poslova, i bio također pomoćnikom Ministra u prošloj vladi, a potom jedan od lidera u SDP-u. Sanader je imao priliku početi malo ranije kao Premijer, a Milanović će možda sada dobiti priliku da bude kreator a u nekom drugom mandatu i Premijer, ako se bude dokazao na djelu. Naime, sve gore spomenute europske karijere imaju svoj logičan slijed, a opstojali su u politici samo zahvaljujući svojim konkretnim rezultatima i upornosti, ali nikako starosto i tuđem iskustvu.

Tako i ove naše dvije karijere, koje su trenutno u sudaru, moći će se realizirati odnosno opstati samo u skladu s vlastitom kreativnošću i konkretnim rezultatima. Sanader je pritom svakako u nepovoljnijoj situaciji, ako ništa drugo, radi toga što je proveo 4 godine na vlasti, pa samim time posve logično pokupio mnoštvo animoziteta, a pozitivnost rezultata će se uskoro tek morati dokazivati pred biračima. Milanović, odnosno njegova opcija će samo morati obećavati (kao što je uostalom i Sanader činio prije četiri godine), i vjerojatno bi mogao biti uspješniji, jer su rezultati dosadašnje vlade prilično mršavi, a arogantni način rješavanja nagomilanih skandala više nego kontraproduktivni.