Tagovi

Stanje u hrvatskom društvu prije izbora u grdim crtama

Nastupanje povijesti među živima

Polako ali sigurno Republika Hrvatska stari. Događaji koji su obilježili osamostaljivanje u sve većem dijelu društva postaju povijest. Sve je više onih koji o Domovinskom ratu uče, a sve je manje onih koji su u tim događajima sudjelovali. Napetost koja raste u sudaru nezadovoljstva svjedoka i činjenica sasvim je razumljiva. Jer, svjedoci se u povijesnim događajima ne cijene, jer su neobjektivni. Oni se tek tu i tamo koriste više za ilustraciju, negoli kao izvor. Pukotina koja tako nastaje polako se pretvara u jaz. Teži se dojmu da istina ne stanuje u povijesti, već da je u posjedu svjedoka. Takva situacija se redovito događa kada su u pitanju rađanje religija. Imajući to u vidu opravdan je strah da svjedoci postanu proroci i svećenici istine. Činjenice koje ulaze u kultove bilo koje vrste postaju mitovi. Temeljiti povijest na mitu opasnije je od zanemarivanje iste. Isključivost koja vreba unosi nemir i opravdava verbalno i svako drugo nasilje prema onima koji nisu u posjedu istine. Kriteriji postaju subjektivni, postaju bolni.

Svjedoci imaju tu nesreću što ne žive u vrijeme epskih pjevača i lutalica. Vukovarska bitka zasigurno bi u nastupajućoj povijesti u koju neminovno ulazi bila vrlo zahvalan materijal za ep. Ali ne treba žaliti za nečim što je prošlo davno prije nas. Ono što nas čeka zadaća je koja ne trpi odgodu. Potrebno je dopustiti povijesti da uzme dio našeg društva koje je još uvijek živo. To ne znači nužnu smrt nas koji smo dio tog razdoblja koje je potrebno pustiti u povijest, ali znači vrlo veliki napor koji u svojoj biti zapravo olakšava samo nama da prihvatimo rezultate sveukupnih napora koje je Država pretrpjela pri svojim porođajnim mukama. Na taj način će se sanirati traumatično razdoblje koje zbog nedostatka značajnije vremenske distance još uvijek uznemirava značajan dio hrvatskog društva, te će se omogućiti zauzimanje boljih i plodonosnijih društvenih pozicija koje će nam olakšati okončavanje kriza hrvatskog društva koja ulazi već u dvadesetu godinu.

Samostalnost kao izvor krize

Osnovna trauma svakog živog bića općenito, a svjesnih posebno, jest osamostaljivanje. Sigurnost koju pružaju roditelji, a koja se sasvim prirodno podrazumijeva i zahtjeva, dvosjekli je mač. Zaštita od svakodnevnih nedaća, saniranje posljedica prije negoli se uzroci opće i osjete, impregnacija nepropusnim sredstvima da bi se što manje osjetila gruba svakodnevica, zadaća je koju roditelji ispunjavaju snagom instinkta. Velike količine dragocjene brige kao sredstva za jačanje društvenog imuniteta, prolaze neiskorištene mimo onih koji će čim prestupe prag doma koji je do tada bio prag bunkera protiv nesmiljenosti zajednice, odmah osjetiti slabost. Strah i njegove posljedice ubrzanim će tempom nadoknađivati nedostatak izloženosti vanjskim utjecajima, ali će također pojačati i dojmove i nesigurnost kretanja u okolini tako prepunoj krivih pravaca. Preživjet će gotovo svi te početne korake. Ali je pravo pitanje koliko će ih nakon tog iskustva ostati sposobnih za daljnji plodonosan razvoj.

Metafora države kao obitelji nije prikladna. Ovdje se koristi tek za ilustraciju traume koja je zajednička svakom članu društva. Nesmiljenost birokracije simbolizirana u redu ispred šaltera, nervoza čekanja, nepreglednost pravila i postupaka, osjećaj izgubljenosti i tragičnog gubitka vremena, iskustvo je koje od nas zahtjeva da se nešto učini. Jer status nemoći nije moguće podnositi bez aktivnog nastojanja da se ta pozicija neutralizira.

U potrazi za metodom izlaska iz statusa nemoći najlakše je primijeniti načela koja su u ponudi. Pružena ruka koja bi svoj motiv temeljila u čovječnosti i altruizmu zanemarivo je rijetka. Traži se efikasnija pomoć. A tako gdje je potrebna pomoć, tamo su i oni spremni zaraditi na tome. Stanje rata idealno je za nicanje pomoćnika s moćima.

Stanje rata

Ono što se nekima čini kao prednost, jer je logično, zapravo je temeljni nedostatak uslijed namjere da se iskoristi svaka situacija u svrhu profiterstva. Naime, Domovinski rat je imao temeljnu nepravednu odrednicu jer se vodio samo na jednom određenom dijelu teritorija. Hrvatski narod u cjelini nije ravnomjerno osjetio niti uzroke niti posljedice rata. Oni koji su odgovorili na povijesni zahtjev uspostave samostalnosti oružjem, dobrovoljno su se isključili iz normalnih tokova hrvatskog društva, u koji niti dan danas nisu uključeni onako kako bi trebali. Razdoblje od 1991. do 1995. za taj dio hrvatskog društva, za one koji su se stavili na raspolaganje hrvatskom društvu, hrvatsko društvo je iskoristilo kao štit i odstupnicu sustavnog moralnog i materijalnog osiromašenja zemlje. Te posljedice se osjećaju još i dan danas, a kraj im se ne nazire. Štoviše, baš te posljedice su i motiv i rezultat ovoga eseja.

Uzroke rata treba tražiti u onim činjenicama koje je moguće na objektivan način utvrditi uz pomoć metodologije povijesnih znanosti. Zato je sasvim izvjesno da će znanost uspjeti doći do minimuma konsenzusa o tome što se to dogodilo nama. Da li će se to dogoditi za našega života, o tome se može raspravljati. Ali sama činjenica da se to do danas nije dogodilo, te da je neizvjesno dali će se ubrzo dogoditi, jedna je od posljedica o kojima je ovdje i riječ.

Posljedice rata danas osjećamo tako intenzivno da su se sakrile iza jednog izraza koji je danas posebno u modi: kriza. Iako se danas taj izraz koristi da bi označio prvenstveno gospodarske posljedice nesigurne ekonomske situacije, nema razloga da se taj izraz ne nadopuni sadržajem koji je specifičan za hrvatsko društvo. Modificiramo li Clausewitzovu definiciju rata kao politiku drugim sredstvima, krizu hrvatskog društva možemo definirati kao namjeravano permanentno stanje primirja drugim sredstvima. Politika koja je nastojala osamostaliti hrvatsko društvo u institucionalnim okvirima, uništavalo ju je principima koji su duboko antidruštveni. Gotovo da bismo pomislili da je osamostaljivanje i provedeno s ciljem osiromašenja. Povijest ima zadatak da odgovori na sve kontroverzne teme. Mi sadašnji moramo se otrgnuti dojmova koji nam se nameću. Samostalnost je vrijednost po sebi. Posljedice samostalnosti su već druga priča. Hrvatska priča. U toj priči u glavnoj ulozi su političari.

Nisu krivci primitivci

Gruba periodizacija hrvatskog društva, u grdim crtama, s političarima u glavnoj ulozi, mogla bi se iscrtati na sljedeći način: u dvadeset godina samostalnosti čije početke obilježava Domovinski rat, a kraj čekanje na ulazak u Europsku Uniju, nalazi se sadržaj koji možemo okarakterizirati na sljedeći način: 1991.-1993. vrijeme osamostaljivanja; 1994.-1999. političko-gospodarska stratifikacija preko privatizacije; 2000.-2004. razdoblje opozicijskih pokusa; 2004.-2011. korupcionalizacija hrvatskog društva uz proces približavanja EU kao paravanom. Toj improviziranoj vremenskoj lenti, koja u sebi nije bez svake logike, ipak valja nadodati činjenicu da se u razdoblju 1991. do 2011. može i mora govoriti kao o jedinstvenome bloku vremena u kojemu su završetak rata, smrt Franje Tuđmana te uhićenje Ive Sanadera istaknute vremenske točke koje imaju svoj tijek, koje markiraju zadano razdoblje, ali i same za sebe dovoljno govore.

Tek s ovim izborima se može govoriti o malom koraku k demokratizaciji društva. Budući da nam ti izbori tek predstoje, nisu nam poznati njegovi rezultati, te nam valja s oprezom uzeti u obzir gornju tezu. Korak naprijed se ne mora dogoditi, iako su stvoreni svi preduvjeti za njega.

Iako je sljedećim odlomcima potreban sustavni prikaz, usudit ću se markirati dvije skupine hrvatskog društva na kojima se nalazi sva dijalektika posljedica koje svi trpimo, i u čijem se čvrstom stisku nalazimo. To su branitelji i manjine.

Biračka tijela bez duše

Narastanje braniteljske populacije preko svake mjere, izravna je posljedica politike koja je obilježila prvih 20 godina hrvatskog društva. Već je problem u samom nesretnom terminu braniteljske populacije. Na silu se želi na svaki način izolirati najvitalniji dio hrvatskog društva koji je najzaslužniji što se danas uopće može govoriti o dvadesetoj obljetnici bilo čega. Sustavnim predlaganjem posebnih zakona i prava, koji su u prvom redu materijalna, od hrvatskih branitelja se stvara dojam da pripadaju u posebnu kastu hrvatskog društva.

Iako u manjoj mjeri, prenapuhane mirovine nekolicine branitelja koji su dali visoki obol nastanku korupcijabilnosti hrvatskog društva, množenje braniteljskih Udruga kao simbol podjele, političko instruiranje podobnika u uniformama za prikladne pozicije i naknade, dovelo je do zazora u dijelu hrvatskog društva prema braniteljima. Ako se navedena geotizacija branitelja sagleda u okviru nastojanja HDZ-a da sebi osigura biračko tijelo, onda nam je jasno i rješenje koje se nameće za rješavanje ovoga pitanja. Potrebno je da branitelji shvate, što je već u tijeku bez obzira na stav pojedinih braniteljskih udruga, da je prošlo vrijeme branitelja kao biračkog tijela. Uporno inzistiranje na nedodirljivosti dovodi do shizofrene situacije u kojoj je skupljanje političkih poena najdraži sport.

S druge strane, ali nikako odvojeno od gornjeg pitanja, nalazi se status manjina, u prvom redu Srpske nacionalne manjine. Politički teror kojega provodi SDSS sličan je teroru kojega je na okupiranim dijelovima hrvatskog teritorija provodila stranka SDS čiji je SDSS legitiman nasljednik. Gušenje demokracije putem političkog nasilja, samo je nastavak politike SAO Krajine drugim sredstvima. SDSS-ovo nastojanje jednako je loše za srpsku nacionalnu manjinu, kao i HDZ-ovo dopuštanje takvih radnji, jer su to dvije strane jedne te iste medalje.

Demokratizacija hrvatskog društva zahtjeva odustajanje od dvije svete krave – iskorištavanja branitelja u političke svrhe te uništavanje svake opozicije među srpskom nacionalnom manjinom. Tim dvama primjerima namjera je ilustrirati posljedice politike koja gleda tek interese pojedinaca u stranci, a ne stranke u cjelini općenito, a hrvatskog društva posebno.

U svemu navedenom hrvatski mediji su dali nesebičan doprinos. Time su ukaljali svoju profesiju do neprepoznatljivosti, a sami sebe lišili prava nazvati se novinarima.

Ovime je zaokružen tek uvod u nekolicinu problema pred kojima se nalazi hrvatsko društvo u cjelini. Na koji će način reagirati to isto društvo na izborima koji slijede imat ćemo priliku vidjeti. I ne samo vidjeti, već i sudjelovati. Svako prema svojim snagama i mogućnostima.

Komentari

pile u kučinama

StarPil, pohvalio bih te samo zbog pokušaja sa ovom ozbiljnom temom, no ne i zbog rezultata. Mislim da si se zapleo k'o pile u kučinama.
Ne možeš doći na zelenu granu dok ne odbaciš naše temeljne mitove, koje ti donekle propituješ, ali ne odbacuješ radikalno:
- mit o Domovinskom ratu (stvaranje „ Države u porođajnim mukama“)
- mit o Vukovarskoj bitki
- mit o osamostaljivanju hrvatskog društva kao rezanju pupčane vrpce i uzroku traume
- laž o uzrocima i posljedicama rata
- mit o braniteljima kao cvijetu hrvatstva i posebnoj kasti unutar hrvatskog korpusa
- mit o srpskoj nacionalnoj manjini kao ugrozi hrvatstva.
Zaista, ako se povijest želi promatrati kroz tu prizmu onda ne možemo govoriti o povijesnoj znanosti nego o ideologiji i apologiji.
Mislim da je otvaranje medija i propitivanje nedavnih događaja, kao i suočavanje sa posljedicama 90-ih, poljuljalo proizvedeni monolit o Domovinskom ratu.
Ukoliko budeš nastojao i dalje otvarati ove teme i pri tome biti ozbiljan i uvjerljiv, morat ćeš napustiti vlastite idejne pozicije.
Ali, onda više nećeš biti Petar Macut, kakvim si se profilirao u javnosti.

Tko je glasao

revizija politike a ne povijesti

Domovinski rat nije mit, jer se stvarno odvijao skup događaja koji spadaju pod to zajedničko ime. Zar pod mitom o Domovinskom ratu želiš reći da se on nije dogodio? Ono što spada u Mit o Domovinskom ratu je registar branitelja, lažni branitelji itd.; točnije rečeno, to spada u kazneni zakon rh;

Također Vukovarska bitka nije mit, ali se još mora i može raspravljati o uzrocima i posljedicama itd.

Da su branitejli posebna kasta u hrvatskom društvu je skoro pa istina. Mislim da je ispravnije reći da se branitelji kao skupina u društvu nastoje učinitk kastom u politčke svrhe;

Srpska nacionalna manjina, ako je suditi po njihovim glavnim predstavnicima SDSS-u, nije odustala od idejnih zasada velikospske ideologije; ali tu veliku ulogu ima sam SDSS koji to ne dopušta, iako mislim da je zapravo situacija na terenu puno bolja nego li nam to Pupovac želi priznati, jer mu to nije politički cilj.

Nevjerujem da bih morao napustiti svoje sadašnje pozicije, jer je moja pozicija u prvom redu - istina, koliko je jednom čovjeku moguće uopće zauzeti neki objektivan sud o jednom tako kompleksnom događaju kakav je Domovinski rat.

Uglavnom, mitovi će tek nastati, ako se ne potrudimo suzbiti ih. Ali nećemo valjda iz straha od budućih mitova, uništavati činjenice? Domovisnki rat je događaj ravan mnogim velikim događajima iz hrvatske povijesti.

Ne radi se ovdje o radikalnoj reviziji povijesti, već o radikalnoj reviziji politike.

Petar Macut

Tko je glasao

kažeš, zanima te istina

StarPil, ono što je za tebe tako samorazumljivo, kao na pr. da smo se mi branili od agresije srbočetnika (Domovinski rat)… uopće ne propituješ (sumnjaš), unatoč mnoštvu drugih pogleda na isto…

Navest ću nešto načelno o mitovima:
„ Mitovi su, pored ostalog, materijal od kog se grade nacije. Nacija mora imati "nacionalnu" povijest a ova kao takva, "nacionalna," ne može biti stvarna, dakle onako kako se doista dogodila, nego je mitološka, patriotska, skrojena tako da emocionalno veže ljude uz njihove nacije te osigura legitimitet strukturama vlasti. Kad se radi o "etničkim nacijama" poput Srbije i Hrvatske kojima će se baviti ovaj članak, mitološki temelji nacionalnosti su od gotovo krucijalnog značaja. Oni su povezani s poviješću etnosa (narod) koja je uvijek manje ili više mitska i mitološka kako u mitovima o prapočetku tako i u mitovima iz nedavne povijesti.“

Zatim:
„Mitovi koje mi imamo kao temeljne nacionalne mitove Srbije i Hrvatske su u stvari "mitologije" jer se sastoje od više mitova, novijih i starijih. Radi se o mitovima o koncentracionom logoru Jasenovac (Jasenovački mit) i mitu o kardinalu-mučeniku Alojziju Stepincu kao "novijem nacionalno-državotvornom materijalu," te o mitovima o Hrvatima kao kršćanskoj europskoj naciji koja opstoji "u kontinuitetu" već trinaest stoljeća ("Trinaest Stoljeća Kršćanstva u Hrvata" ili "Mit od stoljeća sedmog") i o "Mitovima Stare Srbije" (Svetosavlje, Kosovski mit, i drugi) kao nešto starijoj "mitskoj građi" revitaliziranoj pod novim uvjetima i fuziranoj s ovim spomenutim novijim mitovima pa sve do najnovijih mitova iz devedesetih godina kao što su hrvatski "domovinski rat" (Mit o srpskoj agresiji) i srpski mitovi o "Vjerskim ratovima na Balkanu" ili "Građanskom ratu u Jugoslaviji." Svi ovi spomenuti mitovi u procesu konstrukcije, rekonstrukcije, fuzije i prilagođavanja sadašnjosti čine danas vladajuće nacionalne mitologije i artikuliraju identitete dviju novih europskih nacionalnih država.“

O istini:
„Racionalna moderna povijesna znanost je vrlo ambiciozna: ona želi "de-misitificirati" ili de-mitologizirati mitove i pisati "stvarnu" povijest.“

Još o mitu:
„Za antropologa Bronislawa Malinowskog, mit je priča jakog emocionalnog naboja koja ujedinjava zajednicu i sankcionira odnosno političkim rječnikom kazano legitimira postojeće odnose u sferi vlasti, dominacije i ekonomskih odnosa.“

Tko je glasao

Ja sam stvarno uvjeren da smo

Ja sam stvarno uvjeren da smo se branili, a da nismo nikoga napali. Zar postoje činjenice koje tvrde suprotno?

Petar Macut

Tko je glasao

Treba sve to ukomponirati smisleno...

Vama je to uspjelo. Sviđa mi se analiza.
Ovo da se sada piše i mijenja povijest i da ćemo tek kasnije znati i učiti pravu povijest je živa istina, jer svatko vuče na svoju stranu i priča od svakog je malo drugačije ispričana. No, nisam sigurna ni da ćemo prolaskom vremena učiti baš potpuno točno ono što se desilo jer se već događalo da u udžbenicima piše jedno, a da ljudi ZNAJU da je u pitanju nešto posve drugo.
Također se slažem s opaskom za novinare, iako ima nekih koji još nisu prekršili svoj etički kodeks prenošenja istine u vijestima, unatoč zabranama s vrha; i njima svaka čast.
Jedino što mi nije jasno u tekstu je na kraju o uništavanju opozicije u srpskoj nacionalnoj manjini, možete li to malo objasniti, jer smatram da svaka manjina treba imati stranku i mogućnost glasanja u Saboru ako uspiju doći do mjesta. Naravno, i ja osuđujem one koji gledaju na interese pojedinaca u stranci, ali mi se čini da takvih najviše ima među vladajućima.

istina* ljubav* sloboda* mir*

Tko je glasao

Iako je "uništavanje"

Iako je "uništavanje" preoštar izraz, više bi odgovarao "suzbijanje" ili "marginaliziranje", dobro oslikava stanje i ono što se pokušalo napraviti unutar politički organiziranog dijela srpske manjine.

Zbog podrške Jadranki Kosor, Milorad Pupovac i njegov SDSS su uspjeli ishoditi zakonska rješenja prema kojima trenutno nitko izvan toga kruga ne može doći u poziciju da predstavlja srpsku manjinu. Jedno takvo rješenje je bilo da jedino SNV (Srpsko nacionalno vijeće) predstavlja manjinu a drugo, izborno, da unutar srpske manjine sve zajamčene mandate nosi stranka koja osvoji najviše glasova a to je prema sadašnjem SDSS. Prevlast unutar SNV-a također ima SDSS. I jedno i drugo rješenje je u pitanje doveo (konačno!!!) Ustavni sud. Mnogo je pisano o tome ali još nije sigurno kako će sve završiti jer mnogi na ovim izborima idu na "sve ili ništa".

Vjerojatno vođen navedenim, autor je zajednička nastojanja Jadranke Kosor i Milorada Pupovca ocijenio "uništavanjem opozicije u srpskoj nacionalnoj manjini".

Svaka manjina dakako treba imati mogućnost glasanja ili barem predstavljanja svojih interesa u Saboru ali je također bitno da izbor onih koji će manjine predstavljati bude demokratski. Odredbe o eksluzivnom predstavljanju i jamstvima za samo jednu političku opciju unutar manjine to nisu.

B-52

Tko je glasao

Hvala na razjašnjenju

Naravno, slažem se s time da je i to još jedna u nizu ogavnih radnji koju treba spriječiti.

istina* ljubav* sloboda* mir*

Tko je glasao

Hrvatsko drustvo kao drustvo

Hrvatsko drustvo kao drustvo treba modernizirati. Ono je zapusteno i prije svega zbog toga jadno i cemerno.
Rezultati gotovo pola stoljeca komunizma sada se vide u svoj svojoj punini. Bivsim komunistima nije niti stalo da se ti problemi rijese, niti ih oni mogu rijesiti. Ovo sto mi sada zivimo nisu problemi novo uspostavljenog sustava, vec su to zadnji trzaji i koprcaji bivseg.
Nema mi nego strasnije vidjeti mladce po uvazenim institucijama (npr Filozofskim fakultetima) ogrezle ukomunisticku ideologiju. Npr Tvrtko Jakovina http://www.tportal.hr/komentari/komentatori/124854/Je-li-Racanova-Hrvats...

Tko je glasao

politikanstvo

sve što se ogađa u samostalnoj Hrvatskoj je posljedica politikanstva. umjesto da se politikom bave politilčari, ljudi kojima je prvenstveno do općeg dobra, do bolje i uspješnije Hrvatske, njome se bave politkanti. politikanti su stavili vlastite interese ispred interesa naroda kako bi ih bolje ostvarili na vodeće pozicije postavljaju poslušne, podobne. ako se malo bolje pogleda povijest Hrvatske od svršetka WW2 do domovinskog rata i od domovinskog rata do danas može se doći do jedne katastrofalne činjenice. u Hrvatskoj koja je do domovinskog rata bila u sastavu SFRJ nije bilo sve do kraja osamdesetih višestranačje, već je bila na vlasti samo jedna stranka i sve što se je događalo u njoj je bio uvod u jedno demokratsko društvo. postojala je poslušnost (koja nažalost traje i danas) socijalna sigurnost (koje više nema), štamparov zdravstveni sustav (koje su preuzele iili preuzimaju druge države a Hrvatska ga odbacuje), besplatno (recimo) školovanje (čije su diplome bile priznate i vani), gospodarstvo koje je jačalo (proizvodi su se izvozili diljem svijeta). Hrvatske je osamostaljenjem iz republike u kojoj je standar rastao prešla u državu u kojoj je standard većini opao, u degradiranu, devastiranu državu. vladajuća stranka koja želi biti vječno na vlasti se je neko vrijeme oravdavala kako je Hrvatska užasno uništena tijekom domovinskog rata. tijekom vremena polako na vidjelo izlazi grozna istina Hrvatska je manje stradala od četničke agresije a više od tsunamija izazvanog pretvorbom i privatizacijom od strane vladajuće stranke koja želi vječno ostat na vlasti.
vladajućoj stranci koja želi vječno ostat na vlasti nije u interesu da se sazna prava istina o domvinskom ratu jer bi se odmah saznalao kako neki branitelji nisu ni vidjeli bojišnice a uživaj bolje povlastice i mirovine od onih koji su se borili a o ratnim invalidima da se ne govori.

w. ;)

Tko je glasao

Pitanje, svih pitanja....

@StarPil, Dnevnik je sasvim ok. Možete si tražiti "kruha" u svim našim dnevnim listovima. Uz jedno malo pitanje, koje se nameće samo po sebi. Što se to nuđa ?! Tu oporba mora još podosta poraditi....Da ne bude po onoj "sjaši ....."

Tko je glasao

Pokret otpora umjeto oporbe

Više se ne radi o tome da se afirmira oporba, potrebno je afirmirati pokret otpora. Jer se ne nalazimo u mirnodobskom stanju, već u kvazi primirju u kojem su na snazi ratni zakoni.

Da bi ono što nazivate oporbom bilo efikasno, potrebno je podići razinu svijesti, a samim tim i kritike, što će nuižno pridonijeti višim i strožim kriterijima. Takvi kriteriji po definiciji nude i mnogo razočaranja, ali nitko ne kaže da je put prema idealima lagan, ali je potreban.

Pozdrav

Petar Macut

Tko je glasao

Postavke za pregledavanje komentara

Od 25. listopada 2017. godine na pollitika.com više nije moguće dodavati novi sadržaj (postove, komentare), niti je moguće kreirati nove ili se ulogirati na stare korisničke račune.
Odaberite svoje postavke za pregledavanje komentata i kliknite na "Snimi postavke" da aktivirate promjene.

Najviše ocijenjeni članci

Najčitaniji članci