Dan uoči tradicionalnog Božićnog prijema Srpskog nacionalnog vijeća (to je onaj na kojem je Sanader prije točno tri godine izrekao ono famozno "Hristos se rodi" i ostavio 'celokupnu' javnost zabezeknutu) predsjednik Mesić primio je predstavnike izbjeglih Srba koje je predvodio njihov domaćin i Sanaderov koalicijski partner Milorad Pupovac. Prema riječima predstavnika izbjeglih Srba (nema citata Mesica niti komentara njegovih savjetnika) Mesić im je dao potporu u zahtjevima da im se omogući i otkup stanova koje bi prema sadašnjim rješenjima dviju Vlada (i Račanove i Sanaderove) dobili samo u najam i što bi državu do 2011. koštalo skoro 4 milijarde kuna.
- Predsjednik Mesić je rekao da povratka na društveno vlasništvo ne može biti, ali i da ne smije biti osporavanja prava koja iz njega prozilaze, da to treba riješti jednako za sve građane, bez diskriminacije. Time je zamjerio Vladinu modelu stambenog zbrinjavanja koji ne predviđa otkup ni nasljeđivanje - tumačio je novinarima Milorad Pupovac, predsjednik SNV-a.
Iako nigdje nema izravnog citata druge strane, tekst dolazi kao naručen na dan kada će se sva politička elita okupiti na prijemu u povodu pravoslavnog Božića.
Malo sam sam se ponukan brojkama (oko 30.000 bivših korisnika stanarskih prava kažu predstavnici izbjeglih Srba) pozabavio problematikom i evo što sam našao.
Sredinom prosinca u Slavonskom Brodu održana je prezentacija programa stambenog zbrinjavanja - pogledajte detaljnu prezentaciju koja jasno donosi broj prijavljenih za tu mjeru (nakon dva produljenja rokova i javne kampanje) - 12.500, dakle dosta manje od brojke kojom barataju predstavnici izbjeglih Srba. Taj program je na svojim stranicama promovirao i OESS u Hrvatskoj, što je isto jasan signal da se radi o prihvatljivom modelu rješenja tog problema.
Za razliku od njih na stranicama Srpskog kulturnog društva Prosvjeta mogu se isčitati razlozi nezadovoljstva kako izbjeglih, tako i domaćih Srba predloženim modelom. Zanimljivo je vidjeti kako Pupovac stavove ublažava ovisno za koji medij govori - članak koji mi je dao za misliti koja su u stvari stvarna traženja, ali i moguća rješenja.
Europski sud za ljudska prava svojom je odlukom u 'slučaju Blečić' de facto potvrdio postojeću hrvatsku zakonsku praksu iz vremena Domovinskog rata kojom su se gubila stanarska prava u slučaju nekorištenja stana, mislim, dulje od tri mjeseca. Budući da je u međuvremenu najveći broj tih stanova privatiziran ili vraćen prethodnim vlasnicima, institut 'stanarskog prava' kao takav je postao stvar prošlosti. Za razliku od BiH gdje upravo zbog rata nije bilo moguće provesti privatizaciju i otkup, pa se veliki dio stanova i mogao izravno vratiti predratnim stanarima. Deset godina nakon toga, Hrvatska nudi bivšim nositeljima stanarskog prava koji imaju hrvatsko državljanstvo mogućnost da im osigura smještaj pod povoljnim uvjetima ili eventualni otkup stanova po uvjetima POS-a ili pak materijal i zemljište za gradnju vlastite kuće. Program je namijenjen onima koji se žele vratiti i živjeti u Hrvatsku jer im je bivši stan bio jedina nekretnina na području bivše države.
Naravno uz sve primjedbe koje su mi razumljive (eventualna getoizacija, problemi za mlađe ako nema nasljeđivanja prava na te stanove itd.) neke mi nisu jasne - prvo prigovor na to da se vraća samo onima koji se žele vratiti u Hrvatsku i imaju državljanstvo - što bi trebalo nekome pokloniti vikendicu u Hrvatskoj? Drugo je li problem zbrinjavanje ljudi jer nemaju gdje živjeti ili muženje dodatnih novaca od ionako ratom razorene Hrvatske?
Dajući mogućnost kupovine stanova, Hrvatska je bivšim nosiocima stanarskog prava ponudila cijenu od 700 do 900 eura po kvadratnom metru. Ali Džodan smatra da to nije nikakav ustupak:«Građani koji su istjerani iz Hrvatske, Srbi, praktično su u drugorazrednom položaju, znači nisu izjednačeni u mogućnosti otkupa stanova po kojima su bili građani Hrvatske hrvatske nacionalnosti. Nek oni sada, ako nude po 700 eura otkup, ponude isplatu kvadrata stana po 700 eura.»
Dakle nije bitno niti ih zbrinuti niti dati krov nad glavom, već naplatiti i otud i brojka od 30.000 - jer bi se našlo još 20.000-tak tisuća koji bi se sjetili da bi bilo dobro naplatiti od Hrvatske nekadašnje stanarsko pravo.
Predstavnici udruženja Srba izbjeglih iz Hrvatske smatraju ipak da je kompromis moguć. Šta Hrvatska može pružiti izbjeglicama, kratko objašnjava Boško Bajić:«Nadoknadu oštećenim ljudima za onoliko koliko su oštećeni.»
I tu opet nisu dosljedni - ako ćemo doslovce onda bi im trebalo ponuditi po svakom stanu onu vrijednost koju bi platili da su ga otkupljivali - dakle protuvrijednost od 10.000-20.000DEM koliko su trebali platiti za takve stanove i tu bi obaveza prestala. I tako isplaćenih 600 milijuna DEM (30.000*20.000) bi bilo značajno manje od planiranih 4 milijarde kuna.
Činjenica je da se ovdje radi o pojedinačnim ljudskim sudbinama, no nažalost ratovi ostavljaju posljedice koje se ne mogu pojedinačno rješavati. Jučer se tražilo stanarsko pravo, sutra će tražiti i naknadan upis staža za godine kada nisu bili u hrvatskom sustavu mirovinskog osiguranja (dakle nisu uplaćivali, pa nema logike ni da im se i isplaćuje u mirovini), iako je za to svojevremeno već dat, istini za volju, relativno kratak rok (više detalja na stranicama OESS-a ako nekoga zanima).
Ima rješenje i za sva ova pitanja - naplata ratne štete od Srbije i Crne Gore - no je li međunarodna javnost na to spremna? A jesu li s druge strane građani Hrvatske spremni plaćati ove nerealne zahtjeve?
Jer bi isto tako mnogi mladi parovi (bilo koje nacionalnosti, hrvatski državljani) po toj logici moli zatražiti rješavanje i njihova stambena pitanja. Tako bi umjesto da garsonijeru u Zagrebu plaćaju 250 Eura mjesečno, plaćali 2,36kn po kvadratu kao što je predloženo u programu zbrinjavanja.
Neovisni, ali ne i neutralni
Komentari
Ima rješenje i za sva ova
Ima rješenje i za sva ova pitanja - naplata ratne štete od Srbije i Crne GoreHrvatska nema velike izglede naplate "ratnih šteta" jer ratni sukob u Hrvatskoj nije bio jednostavne nego složene prirode. Makar je propaganda uspješno uspjela nametnuti cijelom ratu epitet "agresije" taj se opis može primjeniti samo na određene dijelove sukoba (prvenstveno Dubrovnik). Kada bi Srbija i Crna Gora bile prisiljene isplatiti ratnu štetu zbog sudjelovanja njihovih jedinica u sukobu na teritoriju RH ili financiranja pobunjenika isto bi morala učiniti i RH glede BiH što znači da se "ratnom štetom" ne bi mogli financirati stanovi nego isplata te iste štete BiH.
Opinioiuris
Nije bas tako - Srbija je
Nije bas tako - Srbija je sljednica bivše Juge sa svih pravnih gledišta i za svu štetu koju je prouzročila JNA teoretski ih se može tužiti za naknadu ratne štete. Slažem se da bi se dijelom to moglo dogoditi i Hrvatskoj ako bi se BiH odlučila tužiti zbog nedozvoljenog djelovanja HV-a u BiH. Pitanje je nedostatka političke volje da se to povuče kao argument u svim ovim natezanjima o sukcesiji, jer sam siguran da bi se puno stvari dosta brzo posložilo, samo da se to pitanje ne otvara.
Onaj tko je bio napadnut - njemu je agresija, onome tko je napadao naravno da nije. I tu se nema potrebe prepucavati. Pogledajmo usporediv primjer dok su Englezima i protestantima borci IRA-e bili teroristi, katolicima i Ircima su bili borci za slobodu. I te dvije strane nikada nećete i ne trebate pomiriti, svatko ima pravo na svoj stav i gledište.
Ima ,a i biće u svezi
Ima ,a i biće u svezi stanbenog zbrinjavanja velikih problema a i sudovanja.Zašto? Zato jer:
1.Svi stanovi su imali svog tutorijala.(predsjednici vlada lažu da ti stanovi nisu imali vlasnika)
2.Svaki stan je od građevinske firme koja ga je gradila otkupila putem bankarskih kredita radna organizacija-firma -škola-uprava ili sl. za svoje djelatnike koji su bili rangirani po određenim pravilnicima.Ti krediti su bankama vraćeni.Dakle stanovi su već jednom kupljeni-vlasništvo su firmi ,a ne države koja ih sada vlasnicima otima i želi ih zadržati za sebe i na njima zarađivati iznajmljivanjem,a sve pod firmom stanbenog zbrinjavanja stanbeno nezbrinutih osoba.
3. Žalosno je da jedan dio stanovnika(stanovnici Zagreba,ali i drugih krajeva Hrvatske)su imali pravo otkupa po principu:vrijednost stana se imanjuje 1% po godini starosti.Onoliko postotaka popusta koliko godina si bio u radnom odnmosu i uplačivao u fond stanbene izgradnja,20% ako si bio prognanik,izbjeglica ili raseljeno
lice.
4.Tako su stanove otkupljivali oni koji nisu bili na okupiranom području.Dakle iskoristili sve povlastice i privilegije.Takove povlastice iskoristili i oni na vlasti,od predsjednika države pa do visokih dužnosnika.Ti posljednji su za mizerno smješne iznose postali odjednom vlasnici velikih i nekoliko puta vrijednijih stanova nego što su ih platili.
5.Nama ostalim jadnicima, ostali su redovi za ovjeravanje Prognaničkih kartona,pa makar o svom trošku morali putavati na ovjeru i do 30 km udaljenih mjesta.Ja npr.ovjeravam Povratnički karton još i danas.Stan mi nije obnovljen i još sam u kategoriji stanbeno nezbrinutih osoba.Stan koji očekujem da ću ga nakon obnove dobiti moja radna organizacija je kupila od građevinske firme putem bankovnog kredita s plačenim pologom od 30% vlasitog učešća.Dakle ,stan koji sam dobio kao nositelj stanarskog prava nije vlasništvo države kako je to rekao Račan,a sada i Sanader,nego moje radne organizacije.
6. Na isti način stanove su dobijali i Srbi koji su bili isto tako na listama čekanja po Pravilnicima o raspodjeli društvenih stanova,jer su i oni uplačivali u fondove stanbene izgradnje,Moja supruga i ja smo zajednički uplačivali ukupno oko 40 godina u fond zajedničke izgradnje,a sada mi predsjednik Vlade RH kaže da su stanovi državni .Pa, gdje sam ja kao pojedinac ,koji je tolike godine izdvajao da bi mi sada država mogla otimati iz usta.Biti će sudovanja.
7. Budimo pošteni i ljudima koji su imali stanove i za njih pošteno radili i uplačivali ,vratimo ih u stan i omogućimo otkup po istim uvjetima kakvi su imali svi stanovnici Hrvatske devedesetih godin.To bi bilo poštenje.Inače, ..... državu koja svojim stanovnicima otima ono što im po ljudskom pravu pripada. Bit će još o tome razgovora.Siguran sam.
Nije se problem dijelom se s
Nije se problem dijelom se s Vama složiti. To je ovo sto sam i napisao - pojedinačno sudbine i slučajevi zaslužuju da se za njih pronađe rješenje - Vlada smatra da se to postiže njihovim stambenim zbrinjavanjem do kraja života po povlaštenim uvjetima.
Svi građani Hrvatske koji su zadržali svoje stanarsko pravo, bez obzira na nacionalnost, iste su i otkupili po povoljnim uvjetima. Ostali su ga nažalost izgubili. Ja sam osobno za to da se onima za koje se može sudski utvrditi da im je nasilno oduzeto, to pravo i vrati. Ali sam protiv generaliziranja, jer će to stvoriti nove nepravde...
Recimo kad usporedite razliku u brojkama prijavljenih za stambeno zbrinjavanje i onih koji traže povrat stanarskoga prava, dobijete razliku od 18.000 onih koji bi uzeli ili novce ili nekretninu, prodali je i otišli iz Hrvatske. Nema Vlade koja bi to mogla financirati.
A propos vlasništva tvrtki - stanarsko pravo je jasna kategorija, pretvorbom društvenog vlasništva, stanarima je data prilika da kroz povoljan otkup stanarsko pravo pretvore u privatno vlasništvo. Stanovi koji nisu privatizirani, postali su državno vlasništvo. To je cijena privatizacije, jer bi po toj logici onda mnogi danas mogli potraživati udjele u svojim firmama koje su privatizirane i prodane.
Makar je propaganda
Makar je propaganda uspješno uspjela nametnuti cijelom ratu epitet "agresije" taj se opis može primjeniti samo na određene dijelove sukoba (prvenstveno Dubrovnik).
S ovim dijelom teksta se ne slažem. Jedan se sukob nemože dijeliti pa reći ovo je agresija, a ovo ne. Može se na temelju analize uzročno-posljedičnih veza pojedinih događanja eventualno sporiti oko ocjenem ali jedan sukob mora imati jednu ocjenu. Ili jest ili nije agresija.
Mogu prihvatiti mišljenja kako pojedine radnje neposredno prije i nakon osamostaljenja RH nisu pridonosile smirivanju stanja i naporima da se izbjegne rat, ali teško i mišljenje da na Hrvatsku nije izvršena agresija jer su sva obilježja iste ispunjena. Čak i ako bi se utvrdilo da je dijelom izazvana nekim od postupaka kako saM spomenuo. Država-agresor je imala na raspolaganju niz drugih mogućnosti za reakciju, uključujući traženje angažiranja međunarodnih čimbenika. Dakle sve osim oružane intervencije na tuđem teritoriju. Budući se napravilo upravo suprotno, Srbija, odnosno "krnja Jugoslavija" jest izvršila agresiju angažiranjem i slanjem svojih regularnih trupa u napad na Hrvatsku, ali i puno prije kroz naoružavanje i obučavanje neregularnih (paravojnih) skupina, a često i borbeno sudjelovanje s njima.
Tvrdnje da je Hrvatska po mnogočemu slično postupila u BiH ne mogu promijeniti tu činjenicu. A što se tiče BiH, pa jedna od najvećih Tuđmanovih i Šuškovih pogrešaka je upravo politika i konkretno djelovanje u BiH. No to je već druga tema.
u bi se dalo svasta reci i
u bi se dalo svasta reci i napsiati. ali recimo, srbin (da se tak izrazim) je radio u knin gipsu (danasnji knauf), ulagao je u fondove za stanogradnju i kasnije je preko liste dosao do stana na kojem je imao stnarsko pravo. e kako sada tom covjeku ponistiti to pravo? kako raspetljati vlasnistvo nad tom nekretninom? to je jako puno pitanja i problema koja ce se jako tesko rijestiti, da ne spominjemo da je sada u tom stanu netko iz, recimo, banja luke, kojem je na isti takav oduzeto stanarsko pravo......
--->
photopublika.blog.hr
Pitanje bivšeg stanarskog
Pitanje bivšeg stanarskog prava za ovu kategoriju hrvatskih državljana je složeno, ali temelj za njegovo rješavanje je u biti jednostavan. Stanarsko pravo, u međuvremenu ukinuto, bilo je jedan oblik vlasništva. Ovo s toga što nositelja stanarskog prava nitko nije mogao udaljiti iz stana, kao ni članove njegove obitelji koji su živjeli u zajedničkom kućanstvu. Izuzetak se mogao napraviti u slučaju da nositelj stanarskog prava stan ne koristi u neprekinutom periodu dužem od 6 mjeseci. I tu je kvaka.
U ratnom vihoru su mnogi napustili stanove, jedni svojevoljno, a drugi su istjerani. Dakle, razlog napuštanja nije isti, samo posljedica. Oduzeto je stanarsko pravo.
Sukladno tome, trebalo bi postojati i više načina rješavanja ovog pitanja.
Onima koji se žele vratiti treba omogućiti da stanuju u približno jednakom stanu kakvog su koristili prije rata. I omogućiti im otkup pod jednakim uvjetima koji su vrijedili za sve druge koji su vrlo jeftino otkupili stanove, čak i one u koje su ušli na razne načine. To bi bilo po načelu pravednosti.
Onima koji se ne žele vratiti treba dati pravičnu naknadu prema tržnoj vrijednosti stana iz vremena kad su napustili stan, umanjenu za iznos koji bi morali platiti da su stan otkupljivali pod povoljnim uvjetima. I to bi bilo u skladu s načelom pravednosti.
Onima koji su osuđeni za ratni zločin pravo treba ukinuti, a ni članovi obitelji nebi imali pravo na naknadu jer se njihovo pravo izvodilo iz prava nositelja stanarskog prava, dakle ratnog zloćinca. Njihovo pravo nije bilo izravno, te ne može postojati ni sada.
Važno je i pitanje tajminga. Pravo im treba priznati, a vrijeme iskorištenja i izvor novčanih sredtava treba vezati uz postupak naplate ratne štete koji također treba pokrenuti. To je legitimno pravo države koja je pretrpila ratna razaranja. Dakle, ne bježati od obveza, ali ispunjenje svakako vezati uz naplatu ratne štete.
I tome nebi smjelo biti prigovora jer se prava priznaju po najvišim standardima pravednosti, a njihovo konzumiranje veže uz materijalne mogućnosti zemlje. Međutim, da bi model funkcionirao, prvo bi trebalo izračunati i zatražiti naplatu ratne štete.
Osnova problema stoji upravo
Osnova problema stoji upravo u tome da li je stanarsko pravo bilo (odnosno imalo faktičko svojstvo) vlasništva nad nekretninom. Najkraće rečeno, Hrvatska tvrdi da nije, izbjegli Srbi da jest. Za sada, kako stoje stvari, na hrvatskoj strani je i gledište EU kao i međunarodnih institucija koje nadgledaju pitanje povratka, izbjegli Srbi kao najjači svoj argument pozivaju Aneks G Sporazuma o sukcesiji SFRJ.
Samo stanarsko pravo u SFRJ nije bilo pravo vlasništva (ono je čak i u skladu sa europskim normama bilo regulirano kroz nositelje društvenog vlasništva, odnosno uglavnom poduzeća kao vlasnike stanova koja su to stanarsko pravo onda dodjeljivala svojim radnicima). Samodoprinosi i razne vrste fondova za stambenu izgradnju su dodatna komplikacija u toj priči, no sa ukidanjem društvenog vlasništva u RH napravljen je model otkupa stanova koji je to riješio - a koji je dodatno upetljan sa denacionalizacijom, no to je druga priča.
U tom trenutku je bio relativno malo broj srpskih izbjeglica ih Hrvatske, do 20.000, odnosno procjena je da je među njima oko 6.000 nositelja stanarskog prava na koje je primjenjena klauzula "6 mjeseci". Ostatak nositelja stanarskog prava koji su sada u izbjeglištvu nalazio se na području koje nije bilo pod kontrolom hrvatske vlade, izbjegli su mahom nakon Oluje i oni su pod klauzulom "nisu podnjeli zahtjev u roku predviđenom zakonom".
Za dodatno razumijevanje cijele priče, smatram da je ovdje nužan sažetak (bez neke političke korektnosti) strukture izbjegih Srba iz Hrvatske. Ukupan broj je do 250.000 od kojih je najveći broj iselio nakon Oluje, oko 200.000 je zbrinula Srbija a ostatak je otišao u treće zemlje. Ozbiljniji povratak je počeo 2000. godine, stvarno se vratilo oko 80.000 ljudi, još oko 40.000 se vratilo "na papiru" (ti su i bili među prvima, a glavni razlog je bilo uzimanje hrvatske putovnice jer im onda ne treba viza za putovanje) i ti se ljudi ni ne misle vratiti (uglavnom zato jer su si već izgradili život/obitelji u Srbiji). Oko 30.000 Srba u trećim zemljama se također ne misli vraćati (ni u Hrvatsku ni u Srbiju) niti im trebaju hrvatski dokumenti pa to neće obaviti ni na papiru. Trenutno je u Srbiji do 100.000 izbjeglih, uglavnom vrlo lošeg imovinskog statusa, nemali dio u izbjegličkim naseljima sa lošim životnim uvjetima. Ti ljudi su poluga moći srpskih političara (mahom radikala) koji ih "zastupaju" na način da što je moguće više otežu njihov povratak (stanarsko pravo, osude u odsutnosti pa i najbrutalnija propaganda zastrašivanja) kako bi oni zadržali svoj osobni politički utjecaj. To je podloga potezanju tog pitanja i "tvrdog stava", koji potiču i oni izbjegli nositelji stanarskog prava koji se ne misle vraćati, no nadaju se mogućnosti da (na brzinu ako je moguće) jeftino otkupe i skupo prodaju stan u Hrvatskoj. Otud i pojam "odštete".
Sad druga strana... Hrvatska se obavezala svim povratnicima osigurati pravo na stanovanja kakvo su imali prije izbjeglištva (spomenuti program koji je ratificirao i UNHCR) - i u kojem bivši nositelji stanarskog prava mogu postati zaštićeni najmoprimci u istim ili adekvatnim stanovima u kojima su živjeli (ostale opcije su nepovoljnije po povratnike slabog imovinskog stanja). Onima koji nerado gledaju na povratak Srba (a ima ih) ovakvo stanje na srpskoj strani savršeno odgovara te im je u intresu ne poduzimati ništa da se dopre do ljudi koji bi se zaista i vratili.
Samo rješenje je relativno jednostavno, da li zajednička komisija ili nevladina organizacija treba obilaziti izbjegličke kampove u Srbiji, po mogućnosti sa nekim od Srba koji su se vratili i "no bullshit" metodom objasniti program i naglasiti da status zaštićenog najmoprimca daje povratnicima jednaku sigurnost i sva prava koja su imali sa stanarskim pravom osim prava otkupa stana (a koje je recimo još uvijek sporno da li je ono bilo dio stanarskog prava). Ti bi ljudi to trebali prihvatiti, vratiti se i ući u posjed novog stana, te onda podnjeti zahtjev/upravni spor/tužbu za otkup stana kojem su u posjedu - ako i ne uspiju na hrvatskim sudovima, tada imaju barem 50% šanse na europskim. Naravno, to nije proces čije se trajanje mjeri mjesecima nego godinama, no oni su u posjedu tog stana cijelo to vrijeme i čak i ako izgube spor ne mogu izgubiti stan - a istovremeno su onemogućene "kupi-prodaj" sheme jer se radi o ljudima koji su se stvarno vratili. Hrvatska takvim otkupom stanova praktički ne gubi ništa (jer ih ionako mora sagraditi kako bi im mogla dati status zaštićenog najmoprimca), tako da je to rješenje i najpovoljnije za Hrvatsku.
Za kraj, taj postupak nema veze sa ratnom štetom, ti su ljudi hrvatski državljani, izbjeglice i žrtve rata (izuzetak na ovo "žrtve rata" su ratni zločinci, to je ono drugo politikantsko pitanje osuda u odsutnosti kojih ima oko 2.000 i otprilike svaka sedma nije obuhvaćena Zakonom o amnestiji, tako da ratnih zločinaca ima manje 0,3% od još izbjeglih - dominantna većina su ipak žrtve).
To bi bilo više manje to.
To bi bilo više manje to. Osim ovog sa sudovima - budući da je već jedan predmet po pitanju stanarskoga prava (link imate u jednom od tekstova) pao na Europskom sudu za ljudska prava, mislim da je upitno što će se dalje događati sa sudskom praksom - jer su uvidom u zakone postupke hrvatske države proglasili zakonitim.
A pitanje ratne štete je pitanje otkud će se sve to financirati - onaj koji je sve počeo onda to mora i platiti - mislim da je to svima jasno (koliko im je jasno da je Hrvatska napadnuta - ako nije ja ih neću uvjeravati, možda su je oni sami napadali)
Glavni problem je shema "kupi-prodaj" koja se jasno nazire ispod većine zahtjeva - jako je dobar ovaj prijedlog da se otkup nekako uvjetuje povratkom i onda nema problema. Jer u suprotnom imate pripadnike hrvatskog MUP-a koji žive u Srbiji, a rade u Istočnoj Slavoniji (volio bi vidjeti sličan primjer iz Europe, ma koliko bila povezana). Slično je i s konvalidacijom mirovina... opet drpi i bježi.
Činjenica je da se nitko ne osvrće na sirotinju, ljude koje nisu ni imali stanarskoga prava niti neke veće prihode i kojima je možda najteže, za razliku od eventualnih "profitera". Oni koji su imali nešto svoje, mogli su to obnoviti i vratiti se uz stranu i državnu pomoć.
Teško je, svaki rat stvara nepravde koje se rijetko kada u potpunosti isprave... a posebice kada se radi o balkanskim ratovima, kako god ih kvalificirali.
I na kraju ovo o hrvatskim državljanima - pa upravo SDSS to problematizira - kao zašto se insistira na državljanstvu - pa jedino tako ostvaruju prava kao hrvatski državljani - to bi svakome bilo normalno. Ali očigledno nekima nije...
Osnova problema je dio
Osnova problema je dio složenije priče.
U duhu te priče će se ovaj dio vjerojatno riješiti približno tako da će se svi nositelji stanarskog prava, uključujući nasljednike umrlih, namiriti sporazumno nekako između, slabije od otkupa društvenih stanova, što traže predstavnici izbjeglih, a bolje od onoga šta im se sada nudi. To će vjerojatno biti obavljeno kroz nekoliko idućih godina.
Ovaj dio priče o stanovima će, zajedno s još nekim manjim djelovima (nastavak POS-a, Bandićevi stanovi, povrat, ostalo), zaokružiti priču o stanovima tako da će je kao odlagalište trebati sanirati ili će zaokružiti jedno poglavlje i otvoriti novo, uglavnom će biti potrebna velika ulaganja.
Priča o stanovima je jedna od bitnijih priča bivše SFRJ, vjerojatno ratova devedesetih, RH sada i evropskog djela te priče. U SRH i RH je bilo 400.000 društvenih stanova. Manji dio je otiman od prijašnjih vlasnika a veći dio za to građen. Time se je namirila jedna trećina ljudi a dvije trećine nisu dobile ništa. Procesi su se odvijali na osnovi vezanoj uz druge procese, tako da su djelovi ove većine koja od toga nije dobila ništa postajali unutarnja i vanjska ekonomska emigracija, ljudi koji pod maksimalnim evropskim cijenama otplaćuju svoje stanove i ostalo. Trećina koja je na neki način bila namirena je tako dominantna u RH da do danas priča nije otvorena. U nastavku su se isti okoristili stambenom štednjom, POS-om itd.
Kad se preostalih godina riješi predmetno i slični manji zaostaci, otvoriti će potreba, ili je već otvorena, nešto složenijeg sagledavanja i rješavanja. Šta npr. sa izbjeglim Srbima koji nisu imali stanarskog prava, nisu niti sudjelovali u ratu, izbjegli su negdje, nisu ili jesu osigurali egzistenciju i traže također neka minimalna prava na temelju izvršenih ulaganja u društvene stanove. Šta ako se političkom voljom većine pojavila potreba analize te priče. Npr. ovih 400.000 stanova vlasnici su otkupili za cca 2 milijarde EUR-a, uz višedesetljetnu sustavnu homogenost u miru i ratu te prešutnu usklađenost s moći, do stupnja da niti danas ni jedan podstanar u takvim stanovima nigdje ne može prijaviti niti prebivalište. To približno odgovara zbilja iste količine stanova koja se otplaćuje za približno 40 mlrd EUR-a + 10 mlrd EUR-a podstanarine + cca 40 mlrd izravne ekonomske štete. Brojke nisu pretjerane, nešto su umanjene iz jedne ekonomske disertacije i odgovaraju osnovnim činjenicama + mogućnosti računanja slabije obrazovanih ljudi. Stanovi i pripadajuće u bogatim i siromašnim društvima čine jednu trećinu ukupnih vrijednosti i to onu oscilatornu, o kojoj ovisi više toga od nužnih ili ekskluzivnih djelova. Kod nas su također na cijeni. I sada su bitni pokretači bitnih ponašanja. Proteklih desetljeća su neskriveni paradni dio svega, do kulturnih, intelektualnih i ratnih zbivanja. Nije čudno da se na sastanku kod predsjednika RH nije spomenulo pitanje izbjeglih Srba koji nemaju stanarsko pravo a npr. gradili su te stanove i odvajali za njih. Takvih nema puno ali ima. To pitanje bi otvorilo i pitanje onih dvije trećine neizbjeglih građana RH. Nisu čudni ni ovi komentari. Predsjednik je u vrijeme donošenja zakona o otkupu društvenih stanova bio predsjednih Vlade RH i jedini se uopće sjetio obećati, kao i sve drugo, da će pitanje prava te ostale većine koja je za to odvajala, rješiti kasnije. On ima neki bar humoristični dar za to, iako je još u nepovoljnim vremenima dobio poveći stan u središnjem djelu Zagreba. I uz najveće uvažavanje tog pitanja i hrvatskih slabosti, srpska pitanja nisu jedina niti odlučujuća pitanja ali spadaju u ona koja su pod najvećom pažnjom. Kad se povodom nekog bitnog srpskog pitanja u RH ne otvori ni minimum općenitosti tog istog pitanja, iz toga proizilazi da općenito još nije vrijeme nešto očekivati od sudionika.
Za kraj, ne kao odlučujuće ali kao ilustracije teme:
- u Vukovaru još nitko nema pravo na otkup društvenih stanova, ni Hrvati, ni Srbi ni Mađari ni drugi;
- društveni stanovi, poticaji na stambenu štednju, poticaji za POS i slično su u nešto manje ekskluzivnim zemljama i područjima organizirani kao stvarna prava, koja se mogu ostvariti. Obzirom da smo u tradiciji i praksi da su sva prava selektivna i posredovana tako da je bit prava selektivnost i posredovanje, da na tome narasta praksa i elite koje zatim brzo u sukobima nestaju ili se bitno transformiraju, predmetno je možda tema za otvaranje nekih minimalnih razmatranja eventualno drukčije prakse, "kako to igraju drugi".