Tagovi

Štakornjaci

Krenuo sam pisati komentar, ali sam se raspisao pa eto "imamo dnevnik".

Učinilo mi se da bi bilo dobro sagledati problematiku donjogradskih blokova iz temelja a ne samo na gorućim problemima u vatrogasnoj maniri.
To bi trebao biti prvenstveno zadatak urbanističke službe i službe za zaštitu spomenika kulture (u ovom slučaju Gradski zavod za zaštitu spomenika kulture i prirode) ali budući da je sve te ustanove zamijenio naš gradonačelnik Leonardo omnipotentis Milan B. neću o tim službama jel ne služe baš kozna čemu. (Jel ima odjel za urbanizam i povijest umjetnosti na Fakultetu političkih znanosti? Mora da ima!)

Hotova dosjetka, koliko god bila antipatična, nije daleko od istine za unutrašnjost većine zagrebačkih donjogradskih blokova.
Međutim, prilikom razmatranja problema i etiketiranja treba znati da je ovakvo stanje prvenstveno rezultat razaranja vlasničke strukture i urbane matrice tih blokova.
Tipičan i gotovo isključivi model donjogradske strukture je parcelacija gdje se na uličnoj strani nalazi glavna zgrada, a u dvorištu gospodarska zgrada, štala, radionica ili sl. ovisno o vremenu gradnje i potrebama vlasnika. Ovakva dvorišta su u pravilu bila uređena sa zasađenim zelenilom i neka su bila pravi mali parkovi s klupama, sjenicama, fontanama što se ponegdje zadržalo i do današnjeg dana.
Vlasnik zgrade bi imao stan obično onaj na 1. ili 2. katu (onaj s balkonom), u prizemlju bi bio kućepazitelj, a ostali stanovi bi bili u najmu. Najamnina je bila takva da je gazda mogao s tim novcima održavati kuću, plaćati kućepazitelja i imati pristojnu zaradu.
Razaranjem ovakvog sistema dobili smo da je najprije nestala institucija kućepazitelja koji je sve to održavao i imao ulogu portira. Sljedeći problem se pojavio kad je vlasništvo nad kućama postalo društveno (tzv. ničije) i kad su stanari u vrlo jeftino dobivenim stanovima očekivali da će im oni koji su im dodijelili te stanove iste i održavati. Totalni potop je nastao u trenutku kad je država omogućila tim stanarima da otkupe te stanove po bagatelnim cijenama (15-20.000 DM za stanove od 100m2) bez jasno određenih vlasničkih obaveza. To se odnosi na ono što možemo naći u kupoprodajnim ugovorima od prije 2. rata gdje točno piše koji dio zajedničkih dijelova pripada pojedinom stanu (stubište, pročelje, krov, podrum, dvorište itd.) odnosno kakva je obaveza vlasnika stana.

Dodatak cijelo priči o metamorfozi donjogradskog dvorišta je i ulazak automobila i izgradnja garaža (tipa baraka) i pretvaranje gotovo svog zelenila u parkirališta.

Eto i danas imamo to što imamo.

Rješenje problema se može tražiti u "komasaciji" dvorišnih parcela, kao što je predloženo na Cvjetnom trgu, ali to zapravo predstavlja kasapljenje urbane matrice i amputiranje dijela životnog prostora uličnih zgrada i, kao krajnju konzekvencu, degradaciju životnih uvjeta svih tih stanova i poslovnih prostora.
Prostori - dvorištanca koji ostaju uličnim zgradama nakon ovakve intervencije dimenzijama i mogućoj namjeni predstavljati će upravo nama omiljeni pojam - štakornjaci. Pitanje je kako je moguće bilo što prisloniti uz tipično razvedeno dvorišno pročelje bez da nam ostanu mračne nedefinirane "rupe" od 10-20 m2 koje je nemoguće iskoristiti za bilo kakvu namjenu osim za ostatke građevnog materijala "Hoto grupe" i, naravno, štakornjake.

Rješenje koje je u ovom slučaju najispravnije, ako želimo zadržati povijesni izgled i oblik donjeg grada, je povrat na originalni oblik blokova i uređenje tih dvorišta prvenstveno uklanjanjem neprimjerenih sadržaja i mase dotrajalih šupa, a ne brutalno dodavanje novog "opterećenja" na postojeću preopterećenu gradsku jezgru.
Donji grad temelji svoju atraktivnost upravo na postojećim povijesnim oblicima i prostornim odnosima i bedasto ga je činiti "još starijim i još većim".
Naravno, nije to svugdje i stalno, ali onda intervencija u takvo definirano tkivo treba biti izvedeno s nužnom pažnjom i osjećajem i ne isključivo po gargantuovskim apetitima investitora ili gradonačelnika-urbanista (zna se kojeg).
Donji grad se može vrlo efektno promatrati sa Strossmayerovog šetališta i kule Lotrščak i preporučujem svima koji to žele da se tamo prošeću i da zamisle ozelenjene blokove ili, alternativne, zapunjene blokove kao što je arhitekt Podreka pokazao u svojoj studiji koja je trebala opravdati akciju "Cvjetni trg".
Jasno, zarada od potencijalnih građevinskih dozvola će izostati, ali pitanje je koliko režemo granu na kojoj sjedimo i dali je ova "lova odmah" zapravo ikakva zarada gledano u dužem vremenskom periodu. Zgodan primjer brutalne intervencije izvan logike gradske strukture imamo na gornjem gradu: Centar Grič (kod Klovićevih dvora) koji je pretenciozno građen na prostoru bivšeg samostanoskog vrta. Tu su bile trgovine, lokali i tipični zagrebački proizvodi kao turistički eldorado. Sve je to bilo građeno u euforiji Mimarine donacije, tko ga se sjeća?

Ovo je samo mali površinski uvod u standardne probleme mnogih gradova sa strukturama nastalih u 19. stoljeću i krive centralističke politike, kao na nivou države, tako i na nivou šireg gradskog prostora.
Dio problematike je i navala kapitala u potrazi za zaradom gdje logika "velike love" otvara i podmazuje mnoga vrata koja inače nisu predviđena za prolaz takvih "potrošačkih blagodati".

I za sam kraj još jedna sitnica da stvar bude još kompliciranija:
Zagrebački donji grad ima još jedan specifični problem mnogih naših kontinentalnih gradova, a to su "visoka prizemlja" (prizemlje 1-1,5 m iznad pločnika). Takvi prostori su danas postali neadekvatni za stanovanje a vrlo ih je teško pretvoriti u trgovine ili slične javne sadržaje. Takve ulice su u principu antipatične za pješake i taj dio grada nikad neće postati pravi centar po svojim sadržajima i načinu upotrebe.

leddevet

Komentari

Odličan dnevnik, leddevet,

Odličan dnevnik, leddevet, zahvala na vremenu koje si dao kako bi pristojno i vrlo točno analizirao uzroke propadanja zagrebačke (i ine) jezgre.

Problem leži (uzročno-posljedično vezan na osnovni) također i u socijalno-demografskim pomacima koji su rezultirali ovakvom preraspodjelom vlasništva: naime danas je u toj zoni nevjerojatno pomaknuta demografska slika udesno (tj prema starijem stanovništvu), što dovodi do životne neaktivnosti te opstrukcije promjenama, ne samo HoTo tipa, već ikakve promjene koje bi dovele u pometnju uobičajeni dnevni životni ciklus stanovnika (npr privremeno preseljenje, isključivanja struje ili vode, skela po pročelju itd).

Ista se slika očituje i u financijskoj neodgovornosti koja proizlazi i iz nemogućnosti ali i iz "apres moi le deluge" stavom. Fondovi zgrada za uređenje su potpuno prazni jer se troši simptomatskim rješavanjem gorućih problema, a stanari ne plaćaju ni minimalne rate propisane zakonom. Bandiću skidam kapu za (izrazito nepopularnu, ali nadasve potrebnu) izjavu kojom je otrpilike rekao: ako građanin nema para da živi u centru neka se seli.

To je prirodna stvar koja se oduvijek događala, nije nimalo socijalno neosjetljiva već obrnuto! Ti bi ljudi imali umnogo bolju starost s razlikom od prodaje na kontu banke i pristojnom rentom. Za razliku od socijalne pomoći od koje uistinu životare.

Democracy is more than two wolves and one sheep voting on what to have for dinner...

Tko je glasao

Totalni potop je nastao u

Totalni potop je nastao u trenutku kad je država omogućila tim stanarima da otkupe te stanove po bagatelnim cijenama (15-20.000 DM za stanove od 100m2) bez jasno određenih vlasničkih obaveza.

Definiranje vlasničkih obveza proizlazi iz Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima
Stanari (suvlasnici) obavezni su sklopiti međuvlasnički ugovor (Čl. 375) radi uspostavljanja odnosa s upraviteljem. Tim ugovorom definira se veličina suvlasničkih dijelova, način upravljanja itd. itd.
Čini mi se kako sukladno spomenutom zakonu i ona dvorišta i prostori koji su se pretvorili u "štakornjake" ne mogu biti ničiji već i za njih netko mora biti odgovoran.
Prema čl. 32(3) jedinica lokalne uprave ima pravo u cilju zaštite zdravlja ljudi uspostaviti privremenu prinudnu upravu ako se vlasnika ne može prisiliti... dakle, za rješavanje problema "štakornjaka" Horvatinčićev projekt nije neophodan preduvijet.
Međutim, živimo u državi u kojoj vlada vrlo osebujno poimanje pravne države: sjetimo se kako je ministar poljoprivrede prošle godine zastupnicima zakonodavcima "u brk" rekao kako je on procijenio da ima važnijih obveza od provođenja zakona; ili imamo Vladu koja je jača od Ustava pa za nju ne vrijedi zakon o zabrani javnog okupljanja na Markovom trgu ... U takvim okolnostima teško je očekivati potpuno funkcioniranje zakona na ovakvim "sitnicama". Uz pravosuđe kakvo imamo, problem među suvlasnicima treba biti zaista velik da bi se odlučilo na "samoubilački" korak upuštanja u sudski postupak.
Uglavnom se slažem s konstatacijom da je do kaosa došlo kada su ljudi za bagatelu stekli vlasništvo nad stanovima. U velikom broju slučajeva stjecanje vlasništva nije pratila i promjena u glavama novopečenih vlasnika - ima slučajeva kada niti nakon 17 godina neki stanari nisu shvatili da je zgrada njihovo (su)vlasništvo i da uništavanjem ili neodržavanjem zajedničkih prostorija štete svom vlastitom novčaniku (ovo znam iz prve ruke). Zakon o vlasništvu kaže kako vlasništvo obvezuje no mnogi još uvijek ne znaju što to znači.

Tko je glasao

. . . kada su ljudi za

. . . kada su ljudi za bagatelu stekli vlasništvo nad stanovima . . .
Ovdje ima jedan prvenstveno psihološki problem, a to je kad je nešto jeftino onda se prema tome ponašamo kao da je jeftino.

Drugo na što sam ciljao pod "bez jasno određenih vlasničkih obaveza" je problem što su stanovi mogli biti kupovani bez da su zgrade etažirane odnosno da se nije obavezno znalo što se točno kupuje. Primjer može biti veliki stan u zgradi s derutnim i opasnim pročeljem i gdje je obaveza stanara da u neposrednoj budućnosti pristupe uređenju pročelja. Znači da je prava cijena tog stana onih 15-20.000 DM + 200-500 DM/m2 pripadnog pročelja, a za frontu od 6-8 m to je 20-25 m2 odnosno 4-12.000 DM što iznosi cca 50% vrijednosti stana (molim, računica je vrlo gruba). To znači da je prava cijena koju je trebalo platiti zapravo neka druga.
Ova prodaja stanova "na brzaka" se treba okarakterizirati kao prevara i navlakuša za mnoge naivne. Također, kako je stvar prezentirana, to se može shvatiti i kao ucjena: ili kupiš ili noga!

leddevet

leddevet

Tko je glasao

Komentar na gornja dva

Komentar na gornja dva posta: ovaj primjer (ali i ne samo taj), jasno pokazuje da je jedan od temeljnih problema našeg društva (i države) nedostatak odgovornosti, na svim ili gotovo svim razinama. Čini mi se da je razdoblje od 1945. naovamo (a možda i prije) ostavilo mnogo, mnogo dublji trag u našem društvu nego što si to sami želimo priznati.

Tko je glasao

Sad će ti ap u potpunom

Sad će ti ap u potpunom pravu spomenut Mačeka i "golden thirties". Nego šta da je '45 ostavila dubok trag, samo što je to naš specifikum. Juga je od svih soc zemalja najviše mijenjala gradsku strukturu stanovništva (Zagreb grad s najvećim faktorom rasta u 100 godina - 30, Beograd, Skopje, sarajevo odmah iza nas). Jedino je Ljubljana ostala pošteđena.

Democracy is more than two wolves and one sheep voting on what to have for dinner...

Tko je glasao

Rješenje koje je u ovom

Rješenje koje je u ovom slučaju najispravnije, ako želimo zadržati povijesni izgled i oblik donjeg grada, je povrat na originalni oblik blokova i uređenje tih dvorišta prvenstveno uklanjanjem neprimjerenih sadržaja i mase dotrajalih šupa, a ne brutalno dodavanje novog "opterećenja" na postojeću preopterećenu gradsku jezgru.

Naravno da je ovo najispravnije. Tako se i radi u kulturnijim i, prije svega bogatijim sredinama.

Npr. ekonomska snaga danskog društva dozvoljava da se uz podršku grada i države zgrade u starim blokovima Kopenhagena temeljito renoviraju (cijena kvadrata veća nego novogradnja), a unutrašnjost blokova pretvara u zelene oaze sa zajedničkim mjestom za grill, dječja igrališta, pergole s ružičnjacima, nadstrešnice za parkiranje bicikla...

Guranje novih kvadrata u postojeće blokove izvan svih normi izgradjenosti stvara krajnje nekvalitetne uvjete za stanovanje i u krajnjem slučaju degradira grad u cjelini, ali izgleda da to dobro funkcionira kao "money machine" u uvjetima nepostojanja jasne urbane strategije koja bi poštovala povijesno nasljeđe i ispravljala grijehe prošlosti a ne stvarala još veće i teže ispravljive.

The Observer

Tko je glasao

Npr. ekonomska snaga

Npr. ekonomska snaga danskog društva dozvoljava da se uz podršku grada i države zgrade u starim blokovima Kopenhagena temeljito renoviraju (cijena kvadrata veća nego novogradnja),

Ne samo zbog ekonomske snage nego zbog zajednickog interesa.Ne moze netko tko ima stan u centru npr. Pariza na temeljima iz 1830. godine, samovoljno ugradjivati PVC stolariju jer mu je to jeftinije.Art deco fasada koju je sposobno urediti 4-5 specijaliziranih tvrtki i majstora sa kvalifikacijom primjenjenih umjetnika kosta i 10 x vise i radi se daleko sporije, nego bacanje morta na hizu u Zagorju.To je posao za restauratere i kipare koji znaju da se mora obnoviti u skladu sa zastitom kulturnog dobra.Jasno ako grad takvu zgradu drzi za vrijednu.Tako je svugdje u svijetu.Mozda se nekome cini da je to super za stanare, ali nema govora o samovoljnjim pregradnjama, dogradnjama, dozidavanju terasa i sl.

Tko je glasao

. . . majstora sa

. . . majstora sa kvalifikacijom primjenjenih umjetnika kosta i 10 x vise i radi se daleko sporije, nego bacanje morta na hizu u Zagorju . . .
Ovo je poseban problem koji je prisutan kod svih imaoca spomenika kulture. Svaka intervencija na povijesnim gradnjama je u pravilu skuplja od standardne intervencije, a život se posebno komplicira ako u to uključimo i razna povijesna (npr. na pročeljima ili strukturi ziđa) ili arheološka istraživanja koja su u pravilu uvjetovana od službe za zaštitu spomenika.
Tu treba tražiti razlog što neki radovi započinju u petak poslijepodne i završavaju prije ponedjeljka. U Rijeci su na taj način uspjeli srušiti i ukloniti cijelu baroknu zgradu u starom gradu ispred crkve sv. Vida (cca 110 m od sjedišta Zavoda za zaštitu spomenika).
Riješanje tog problema nije u strožem kažnjavanju već u sistemu olakšica i subvencija kod takvih intervencija. Potrebno je privući investitore da svoje radove rade uz nadzor nadležnih službi kako bi mogli iskoristiti razne pogodnosti koje država ili grad treba uspostaviti.
Kao primjer može poslužiti ono što je postojalo u crnom komunizmu gdje se na temelju potvrde nadležnog zavoda za zaštitu spomenika kulture mogao kupovati materijal bez poreza na promet.

leddevet

leddevet

Tko je glasao

Postavke za pregledavanje komentara

Od 25. listopada 2017. godine na pollitika.com više nije moguće dodavati novi sadržaj (postove, komentare), niti je moguće kreirati nove ili se ulogirati na stare korisničke račune.
Odaberite svoje postavke za pregledavanje komentata i kliknite na "Snimi postavke" da aktivirate promjene.

Najviše ocijenjeni članci

Najčitaniji članci