Neovisni, ali ne i neutralni

Priča o pravednom društvu ne može se uopće započeti ako se ne zauzme odlučan stav spram korupcije.
Živimo u društvu koje je sa indeksom percepcije korupcije od 3,4 na 70 mjestu zajedno sa Burkinom Faso, Saudijskom Arabijom, Lesotom, Egiptom, Poljskom, Sirijom i sličnim «egzotičnim» zemljama. Takav indeks percepcije korupcije ukazuje na nepovjerenje građana u javne institucije, pravnu državu, vladavinu prava, etičnost, jednakost, ravnopravnost, poštenje i vlastitu sigurnost.
Također istraživanja javnog mijenja pokazuju kako je korupcija ušla u sve pore našeg društva, a građani smatraju da je najraširenija u sudstvu, zdravstvu, lokalnoj samoupravi, političkim strankama, te javnoj upravi.
Zadatak svake odgovorne vlasti je korupciju spustiti na razinu kada ona neće biti smetnja za društveni, gospodarski i politički razvoj. Svesti je na prihvatljivu mjeru. To se može postići odlučnom akcijom koja treba izdvojiti i sankcionirati korumpirane kako bi pošteni građani uvidjeli da nisu svi korumpirani.

Analizirajući naše društvo dajem neke prijedloge za smanjenje korupcije.

• Informatizacija i transparentnost svih javnih službi (liste čekanja u zdravstvu, sudska praksa, proračuni lokalne i regionalne samouprave, javne nabave itd.). Onog trenutka kada raznorazne liste prvenstva, natječaji, rješenja i sl. postanu javni mogućnost korupcije je smanjena na minimum.

• Inzistirati na provođenju zakona. Osigurati kontrolne mehanizme i sankcionirati one koji opstruiraju provođenje zakona. Uglavnom zakoni imaju sankcije koje sankcioniraju one koji krše zakon, ali nema sankcija za one koji moraju provoditi taj zakon. Sjetimo se samo inspektora koji puštaju kamenolome i šljunčare da rade bez koncesija, sjetimo se gradnje na Viru koju godinama nitko nije vidio i sl. Ne bi li trebali i oni odgovarati? Trebali bi! Takvih je uz svaki zakon jako puno koji su odgovorni za njegovo neprovođenje.

• Uvesti poresko-imovinske kartice za sve građane kako bi se moglo pratiti dali su pojedinci došli do svog bogatstva legalnim ili prljavim novcem. Ne braniti nikome da zarađuje novac, ali paziti da je taj novac zarađen na legalan način ( vidi Al Capone koji pada tbog poreza, ne zbog ubijanja)

• Obvezati poreznu upravu da mora provjeravati kako je neki pojedinac došao do novca za kupovinu pojedine nekretnine ili pokretnine velike vrijednosti. Takva mogućnost postoji i sada u zakonu. Uglavnom to poreska uprava ne radi jer u zakonu piše može, a ne mora. Oni se drže onih liberalnih principa: Može ovako, može onako, a ne mora nikako.

• Pojačati sankcije koje proizlaze iz sukoba interesa pojedinih dužnosnika, tj. ako se dokaže u postupku pred povjerenstvom da je dužnosnik bio u sukobu interesa uvesti političke sankcije u vidu odlaska sa političke funkcije na određeno vrijeme. Mnoge zemlje rješavaju sukoba interesa protjerivanjem iz politike na jednu do tri godine.

• Donijeti zakon o zaštiti «zviždača» ili točnije zaštiti građane koji smognu hrabrosti prijaviti korupciju. Znam da je gotovo neizvedivo jer je to neminovno vezano uz „novi identitet“

• Fond za privatizaciju staviti pod lupu javnosti i u privatizaciju uključiti Državnu reviziju kako bi kontrolirala ne samo postupak privatizacije nego i njene učinke. Normalno revizija mora raditi po drugom zakonu, koji će je obvezati na prijavu lopova Državnom odvetništvu.Vidimo što je sve isplivalo u Fondu u zadnje vrijeme, a usuđujem se reći da ni jedna transakcija nije bila čista. Čak i one koje su rađene putem burze bile su namještene i dogovorene. Koliko je ljudi ostalo bez posla jer nitko nije kontrolirao ugovorne obveze i ciljeve privatizacije.

• Izbaciti utjecaj politike iz institucija – zapošljavati stručne, kompetentne i sposobne, a ne podobne. To će vrlo vjerojatno biti najteže provesti. Sve stranke imaju svoje zaslužne članove, koji očekuju kada njihova stranka dođe na vlast, da tada dolaze i njihovih pet minuta.

• Vratiti etičnost na sve razine u društvu, od školstva, zdravstva, preko gospodarstva do visoke znanosti. U Hrvatskoj je korupcija i sukob interesa životni stil. Naučili smo i sebe, a i naše klince da je pošteni rad neisplativ i da se ne isplati živjeti pošteno. Čini mi se da bismo svi trebali po tom pitanju na izlet u Japan.

• Donijeti zakon o neposrednom izboru načelnika, gradonačelnika i župana, te zakon o neposrednom izboru saborskih zastupnika. Znam da je to opasnost i da je moguće dobiti lokalne šerife koji ne odgovaraju nikom (vidi Bandić), ali uz normalne mehanizme izglasavanja nepovjerenja tj. mogućnost smjenjivanja moglo bi vratiti povjerenje u političare.

• Plaćanja državnih obveza svesti u normalne vremenske okvire, kako potraživanja od države ne bi predstavljala mjesto velike korupcije. Neplaćanjem svojih obveze država stvara svoje poslušnike i na scenu stupaju lobisti koji uz proviziju rješavaju potraživanja.

• Pojačati nadzor nad trošenjem proračunskog novca na svim razinama. Svaka općina mora imati kontrolu. Ovaj način na koji ih je do sada kontrolirala Državna revizija nije uopće bio učinkovit, dapače stimulirao je nerazumnu potrošnju (vidi Požeško-slavonska županija, općine Gunja,Velika ….)

• Provesti stvarnu decentralizaciju, time osigurati sredstva jedinicama lokalne samouprave, kako bi mogle nesmetano funkcionirati bez «žicanja» love iz proračuna. Trenutno se po Hrvatskoj na nekoliko mjesta smjenjuje lokalna vlast sa sredstvima iz državnog proračuna. Daju im državne novce i kupuju lokalne čelnike, a ti čelnici se brane kako to rade u interesu svoje lokalne zajednice. Kao da im gospoda daju svoju lovu, a ne našu.

Tko može provesti ove moje prijedloge?

Kako kaže Cheryl Gray direktorica sektora Svjetske banke u Regiji Europe i Središnje Azije: “Jako vodstvo je ključno oružje u borbi protiv korupcije. Svaka zemlja koja je postigla mjerljiv napredak u smanjenju korupcije imala je jakog vođu koji je transparentnost i odgovornost učinio najvišim prioritetima.”

Imamo li mi među našim premijerskim kandidatima takvu osobu? Tko je taj?

Sanader?
Čačić?
Jurčić?
Đapić?
Friščić?
…….