Neovisni, ali ne i neutralni

”Druge države imaju svoju mafiju, ali ovdje mafija ima svoju državu.”

Ovu rezignirajuću konstataciju često čujemo u razgovoru o društvenoj situaciji u Hrvatskoj. Medjutim, ovakvu izjavu dao je Atanas Atanasov, član bugarskog parlamenta novinaru International Herald Tribune-a , potaknut dogadjajima oko nedavne objave knjige ”Bugarski Demoni” o korupciji i mafijaštvu u Bugarskoj , čiji je autor njemački novinar Jürgen Roth. IHT je donio opširan članak o situaciji u Bugarskoj (na gornjem linku), a posljednjih tjedana brojne novine i elektronički mediji širom Europe naširoko se bave ovom temom.

U svojoj knjizi Roth je, izmedju ostalog, razotkrio sumnjive veze i poslove bivšeg ministra unutrašnjih poslova Bugarske, Rumena Petkova. Petkov je na to reagirao izjavom da Roth zaslužuje da ga se dobro premlati - nešto u stilu što je samo nekoliko tjedana ranije doživio jedan drugi novinar, Ognjan Stefanov, koji je jedva preživio nakon što su ga čekićem i željezim šipkama pretukle tri maskirane osobe u središtu Sofije, zbog pisanja na Web portalu „Frog news“ o organiziranom kriminalu, korupciji i upletenosti političara u kriminalne aktivnosti.

Ta skandalozna izjava Petkova, koji je morao napustiti ministarsku fotelju još u travnju ove godine zbog toga što je vidjen zajedno s istaknutim članovima bugarskog podzemlja braćom Galevi (Petkov se branio da je susret s kriminalcima bio u cilju prikupljanja informacija!), bila je izazvana neprovjerenom tvrdnjom koju je Roth prenio u svojoj knjizi da je Petkov politički zaštitnik ilegalnih proizvodjača i distributera amfetamina. Petkov je još uvijek utjecajan član vladajuće Bugarske Socijalističke Partije (BSP), pa je njegova prijetnja izazvala otvorenu i javno izraženu zabrinutost u Briselu. Razlog za rastuću zabrinutost je što ovaj dogadjaj nije usamljen, već je samo kruna stanja široko razgranate korupcije i umješanosti političara u kriminal, stanja koje je suprotno svim očekivanjima postalo gore nakon što je Bugarska postala članica EU. Problemi su toliko očigledni da je EU već zamrzla više milijardi namjenjenih Bugarskoj kao podrška razvoja.

Roth u svojoj knjizi razorno secira tu situaciju. Izmedju ostalog, prenosi izjave bivših policajaca koji optužuju Petkova da ima direktne veze s mafijom, što je ovoga razbjesnilo do te mjere da se nije suzdržao od direktnih prijetnji Rothu fizičkim nasiljem i likvidacijom. Roth, koji inače živi u Frankfurtu u Njemačkoj, ne smatra se ugroženim, ali izražava zabrinutost za bugarske kolege novinare.

Roth kaže da bi političar koji prijeti novinarima, u Njemačkoj bio isključen iz političkog života za dugo vrijeme, ali da se to u Bugarskoj ne dogadja zbog medjusobne ovisnosti političke elite, gdje političari imaju jedni o drugima diskreditirajuće informacije koje koriste kao sredstvo ucjene u općem „zakonu šutnje“.

Prema Jürgenu Rothu, bugarska mafija značajno se razlikuje od talijanske mafije, koja je organizirana oko familija. Bugarska mafija je organizirana oko poslovnih ljudi i bivših članova nekadašnjih moćnih sigurnosnih službi.

Šef EU ureda za borbu protiv korupcije OLAF nedavno je boravio u Bugarskoj, gdje se je susreo s premijerom na razgovoru o ovim problemima. Predložak za diskusiju bio je izvještaj koji je OLAF sročio ranije, i u kojem direktno optužuje bugarski politički establishment za to teško stanje. U svom povjerljivom izvještaju, čiji je sadržaj (slučajno?) procurio u javnost, njemački šef OLAF-a, Franz-Herman Brüner, napisao je slijedeću poraznu tvrdnju: „Utjecajne snage u bugarskoj vladi i javnim službama nemaju interesa da se bilo tko iz kriminalnih bandi privede pravdi i kazni“. Izmedju ostalog, OLAF je opisao kriminalno-poslovnu grupu Nikolov-Stojkov. Tom grupom rukovode „poslovni“ ljudi bliski bugarskom predsjedniku Georgiju Parvanovu i bivšem ministru unutrašnjih poslova.

Novinar Jürgen Roth zaključuje: „Vrlo je teško uočiti razliku izmedju političara i kriminalaca u Bugarskoj“.

Čitajući ovo u Hrvatskoj, nije čudno da je dosjetka s početka članka općeprihvaćena u Bugarskoj. Jesmo li je mi „skovali“, pa su nam je Bugari ukrali, ili je bilo obrnuto, manje je važno. Važno je to da detalji priče iz Bugarske neodoljivo podsjećaju na situaciju u Hrvatskoj.

OLAF nije nadležan za Hrvatsku, sve dok ne postane članica EU, ali treba se nadati da će, poučeni gorkim iskustvom iz Bugarske, netko u EU pravovremeno (prije samog učlanjenja) naći „medicinu“ za slične probleme u Hrvatskoj. U suprotnom, bio bi to još jedan težak udarac vjerodostojnosti EU, ali još više udarac hrvatskim gradjanima koji su najveći gubitnici u takvoj situaciji.

Ipak, iz napisanoga razvidne su najmanje dvije važne stvari:

1. Sam čin učlanjenja u EU neke države prožete političkom korupcijom neće i ne može nekakvim automatizmom dovesti do sredjivanja stanja i "liječenja" društva. On što se je dogodilo u Bugarskoj pokazuje upravo suprotan proces, gdje je tek nakon učlanjenja u EU, u prisustvu sve većeg priljeva novca sa strane, korupciji sklona politička klasa "došla na svoje" i razgranala svoju prljavu djelatnost do nepodnošljivih visina.

2. Nakon gorkog iskustva u Bugarskoj i interventnog "post festum" gašenja razbuktalog požara korupcije i organiziranog kriminala, sasvim je sigurno da si EU neće dozvoliti luksuz da napravi sličnu pogrešku s bilo kojom zemljom, pa niti s Hrvatskom. To znači da članstva Hrvatske u EU neće biti sve dok ne dodje do istinskog obračuna s tim zlima, ali ne na hrvatski način - deklarativno (zvana gladac - znutra jarac), već radikalnim kirurškim odstranjivanjem kanceroznog tkiva u političkom sistemu zemlje. Pitanje je samo koliko duboko je bolest metastazirala i ima li uopće nade za pozitivan ishod operacije.