Neovisni, ali ne i neutralni

Negdje iza Drugog svjetskog rata,u ono vrijeme najgore poratne krize i borbe za preživljavanje raspravljalo se monegaškoj vladi o načinu na koji bi Monaco pronašao gospodarski izlaz za nova poslijeratna vremena. Jedan od članova monegaške vlade je smislio odličan plan. Rekao je:

„Navijestimo rat Americi!“

Kad su ga ostali u čudu pogledali objasnio je:

„Rat ćemo zasigurno izgubiti, ali onda nam samo preostaje i za Monaco srediti Marshalov plan , jer vidite gdje je Njemačka dospjela mada je rat izgubila!“

Treba shvatiti to vrijeme u kojem još nije bilo ni turizma niti kockanja, a u toj maloj državici bez drugih resursa nije bilo lako sagledati svjetlo na kraju tunela. Naravno, ovaj prijedlog nije prihvaćen, pa se Monaco uskoro umjesto ratu posvetio financijama, turizmu i kockanju - i riješio sve svoje egzistencijalne probleme na najbolji mogući način.

Gledam kartu ove Gruzije i Abhazije i razmišljam o tom naoko besmislenom sukobu kojemu su opet obični ljudi najveće žrtve – i to me vraća u još svježa neugodna vremena naše recentne prošlosti. Gruzijski rat, u kojem je gruzijska demokratski još uvijek neuvjerljiva vlast uletjela u avanturu protiv svoje odmetnute pokrajine Abhazije, prouzročila je masovni vojni odgovor „velikog brata“ sa sjevera, i u nekoliko dana se mnogo toga temeljito razorilo, skoro cijelu zemlju okupiralo, dok je mnoštvo ljudi pobiijeno i izgnano. Mada se s obiju strana sukoba navode već poslovično otrcani razlozi kao „etničko čišćenje“, tko koga, kada i kako je „čistio“ teško je reći, barem iz donje tabele Kretanje broja stanovnika i etnička struktura Abhazije: 

Abhazi (čija bi Abhazija barem po nazivu trebala biti) jedina su stabilna mada manjinska nacionalna skupina (nekad oko 25%, a čak i danas ispod 50 %.) Rusa i Armenaca je najviše bilo u tvrdo Brežnjevljevo vrijeme (to vam je onaj tip iz Sovjetske povijesti koji je formalno ustoličio “princip ograničenog suvereniteta“). Ipak iz gornje tabele je evidentno da su Gruzijci tamo bili povlašteni (od 1926 do 1989 su se učetverostručili, a potom, radi nastalih sukoba naglo spali na otprilike na početni broj). Abhazija je poslije promjena 1989 i potonjih sukoba uzrokovanih raznim (ali najviše gruzijskim malim imperijalizmom) ustvari ostala Abhazima, Ostali su se silom prilika pokupili, a u njoj danas postoji samo polovina nekada uobičajenog stanovništva.

Ono što povezuje Gruziju i Abhaziju sa Srbijom i Kosovom jest upravo mit i bit ove priče: tko je tamo bio prvi, tko je kasnije došao, tko je koga, kada i kako „čistio“. U vrijeme Kosovske bitke, Kosovo je većinski bilo albansko (bez obzira na srpske vjerske objekte – jer tamo u to mitsko vrijeme svi su bili iste vjere - i lako je moguće da su ih zajednički i koristili). Poslije Balkanskih ratova „veliki“ Kralj Petar Karađorđević (poznat i kao nevesinjski Petar Mrkonjić), nazvan „Osloboditelj“, nakon što je „osvojio“ i pripojio Crnu goru (otjeravši Petroviće put Europe), topovima je etnički čistio Kosovo pucajući stalno ispred njih da bi ih tako otjerao s onu stranu Komova. Sustavno otimanje kosovarske zemlje se nastavilo naseljavanjima probranih „Solunaca“ kojima su dijeljenje „tapije“ (i po Bosni na isti način). Onda je došao Drugi svjetski rat i „plavooki stranac u znaku poprijeko presječene jabuke“ (kako su Tita svojevremeno navijestili Tarabići). On je opravdano a radi povijesnih razloga Kosovarima dao autonomiju, koju su oni potiho ali odlučno temeljito iskoristili, tako da i danas tamo suvereno vladaju prostorom, vremenom i budućnošću - i to nitko više neće promijeniti. A tko je koga čistio, sada je već sporedno pitanje. Najbolje je bilo čuti jednog srpskog komentatora kad se narugao idejama radikalskog kandidata za beogradskog gradonačelnika o „srpskom“ Kosovu. Otprilike je rekao:

Ja ne razumijem o čemu priča taj Vučić kad govori o srpskom Kosovu – Kosovo će biti srpsko kada se Vučić bude mogao slobodno prošetati preko mosta u Kosovskoj Mitrovici.

To isto se može primijeniti i na Abhaziji ili Južnoj Osetiji: One će biti opet gruzijske tek kada se naivni i pomalo budalasti „ratnik“ Sakašvili bude mogao slobodno vozikati kroz južno-osetijski Roki tunel ili kupati na abhaškoj crnomorskoj obali. A to znači nikada - ili još malo poslije! I za Aleksandra Vučića i za Mihaila Sakašvilija, osim ako ne primjene „Karadžićev poučak“, pa se lijepo zamaskiraju u indijske nadriliječnike.

Naslov ovog napisa je „Slobin poučak“ pa je vrijeme pokušati objasniti kako ja to vidim. Najprije - što „Slobin poučak“ nije!

Iako su se Kosovari teško namučili da bi imali to što danas imaju - samostalnost Kosovarima je zapravo osigurao Slobodan Milošević. Mada to na prvi mah zvuči paradoksalno, samo po sebi je više nego jasno. Slobodan Milošević je bio eksponent „SANU mudraca“ koji su glavama i mentalitetom bili ostali na razini kralja Petra I Karađorđevića (zvanog „Osloboditelj“), i radikalskog „supermena“ Nikole Pašića (koji je za vrijeme prve Jugoslavije tako uspješno i temeljito „balkanizirao“ zapadno-balkanske prostore, uključujući i naše hrvatske - koje ostavštine nikako i danas da se riješimo). Kad je došlo do raspada ove druge Jugoslavije, ili bolje rečeno - raspada saveznog budžeta (koji je za Srbe imao sudbinski značaj preživljavanja (ne samo za Srbe u Srbiji nego još više za sve one koji su se bili raširili po Jugoslaviji - tada shvaćenoj kao baština „velike Srbije“) bilo je realno očekivati masovne povratke u Srbiju (što je redovita pojava kad se raspadaju mala ili velika imperijalna „carstva“). Naime, dominacijom i agresivnim naseljavanjima imperijalni ljubimci uvijek nužno izazivaju protiv sebe animozitete starosjedilaca (baš kao i Gruzijci u Abhaziji, Portugalci i Nizozemci u prekomorskim posjedima - i mnogo sličnih primjera u svijetu, koje je Velika Britanija mudro riješila uvođenjem Westminster systema, koji i danas prevladava – ne samo u njihovim prekomorskim dominionima nego je to temelj svakog demokratskog ustroja vlasti).

Zlo koje se pritom sije uvijek se dugo pamti, pogotovo dugo i dobro pamti unesrećeni narod koji najviše stradava, a sve to u povijesnim mijenama izbije na površinu. Pritom se zaluđenim zatočnicima imperijalnih snova nikako ne može objasniti, da svaki zajednički život ustvari znači zajedništvo, da je sloboda i demokracija jedino rješenje svakog zajedništva, da je zajedništvo istovremeno i multikulturalnost, i da je to neizbježna sudbina cijelog svijeta. Ništa se silom dobroga ne može postići, ali mnogo toga se može dugoročno pokvariti.

To je opće poznata povijesna istina, koju Sloba za cijelog svog uludo potraćenog života nije uspio shvatiti - to da je rat velika nesreća i nepredvidljivo zlo koja obično zaživi samostalni razorni život, i traje li traje, i - kao što je rekao Bogdan Bogdanović (poznati srpski arhitekt, umjetnik, političar, gradonačelnik Beograda i politički izgnanik u Beču) – „rat će se uvijek vratiti tamo gdje je započet“.

U svakom slučaju, Sloba je uskoro, nakon čuvene izjave („kad ne znate da radite znat ćete da se bijete“), svoj „rat za savezni budžet“ tako temeljito izgubio, da se Srbija smanjila (k'o Nokija), otprilike na granice iz kojih je početkom devetnaestoga stoljeća započela svoj mali ali krvavi i primitivni balkanski imperijalni pir. Kako se snova uvijek najteže odreći, „političko Srbi“ su se sve donedavno ponašali (po prokušanom kosovsko-mitskom konceptu) da su „ustvari“ rat dobili i da imaju prava tražiti „svoje“. I tako se dogodilo veliko slijeganje; nakon serije srpskih uzastopnih izbora, reizbora, i ponovnih izbora, konačno se iznjedrio jedan Boris Tadić, iznenađujuće jak i moderan političar (koji nije baš po našem ukusu - ali ni ovo nije Srbija). S njime je u Srba počela sazrijevati svijest da je “vrag konačno došao po svoje”, da alternative demokraciji i europskoj orijentaciji praktički nema, i da se Srbiji samo u demokraciji (ali na jedan drugi i drugačiji ali ne više imperijalistički način) mogu otvoriti sva vrata (i ona prema Kosovu, i ona na hrvatski Jadran, i Crnu Goru, i Makedoniju, i Europu, i „ceo svet“).

I konačno - „Slobin poučak“.

U svom jadu i političkoj dezorjentiranosti, prethodna srpska politička granitura (Nikolić/Šešelj –Koštunica, koji su ustvari predstavljali hametice poraženu srpsku imperijalnu misao) upirala je oči uši prema Rusiji, očekujući od njih, da vrate kotač povijesti, a time i izgubljene teritorije i privilegije. A onda se dogodio preokret! Rusi gledaju samo svoje interese pa ako treba iskoristiti srpske nevolje, oni će to bez krzmanja učiniti. Gruzija je očito upala u nacionalističku i ratobornu stupicu (sličnu spskoj) koja je evidentno bila izrežirana od stratega „velikog brata“ sa sjevera. Jer onako blesavo napasti i izazvati naglu reakciju moćne vojske sa Sjevera (ionako sklone držati se još uvijek Brežnjevljeve “doktrine o ograničenom suverenitetu”), te u nekoliko dana izgubiti skoro cijelu državu, mogli su samo totalni diletanti i politički kreteni, namjerno navučeni na tanak led! Jer toliko vojske i takva ofenziva se ne događaju slučajno – veliki vojni pokreti se planiraju, i to godinama unaprijed. Tako sada imamo Kosovo u Abhaziji i Južnoj Osetiji – budući da drugog rješenja poslije izgubljenog rata, nema i ne može biti.

„Slobin poučak“ dakle glasi: „Ako želiš cjeloviti državni teritorij, mir i red i napredak u svojoj vlastitoj državi, ne smiješ voditi ratove, naročito ne ovakve kakvi se danas vode, i od kojih uglavnom stradavaju civili, koji uglavnom jako dugo pamte. Pogotovo takve glupe i nemilosrdne ratove još i izgubiti. Država se ne brani ratom, država se najbolje brani mirom i demokracijom, a to se ne može bez međusobnog uvažavanja, razumijevanja, suradnje, reda i rada.

Eto kako je „Slobin poučak“ počeo svoj svjetski pohod u novoj svjetskoj konstelaciji, što jednom u konačnici mora rezultirati općom demokratizacijom i federalizacijom svega i svačega, malom i velikom, Istoka i Zapada, EU i Rusije sve do Kine - jer zemaljska kugla postaje sve manja. A mali primitivni imperijalisti s Kavkaza i Balkana će morati shvatiti što im je činiti. Jer, i na Balkanu je ostalo malih “imperijalnih džepova” koji su skupo koštali (kao bpr. naša avantura stvaranja “Velike Hrvatske” ili barem Bobanovine, što su ustvari najskuplje platili Hrvati u BiH. Ili ovo glupo ali okoprčno paradiranje “malog cara” Dodika u srednjovjekovnoj srpskoj državici u BiH, koja će trajati barem do kraja suđenja velikom Voždu Karadžiću, jer ju je ovaj samo na zločinu uspostavio a međunarodna zajednica "privremeno odobrila" samo da bi se rat zaustavio, a njeni temelji vrijede koliko i Halbrookovo obećanje Karadžiću. Ili bošnjaško-muslimansko držanje u Federaciji, koje će na kraju oni sami najgore platiti.

A Gruzija? Možda joj se ipak u svemu smiješi i bolja budućnost po onoj zaboravljenoj monegaškoj recepturi – naime Njemačka i EU obećavaju “Angelin plan”. Iako je Rusija odbacila komunizam, kao da ga nikada nije bilo, novi hladni rat je na pomolu, što je samo znak da su ideologije uglavnom za jednokratnu upotrebu – a da su samo interesi vječni. Šteta da je jedino da je Balkan u novim svjetskim razmjerima svakome postao beznačajan, i da više se nikoga ne može ucjenjivati.